AFERA KRIŽEVČANKA Kriminal iz 1995. godine težak devet milijuna kuna otklizio u zastaru, uzalud ponovljeno suđenje

U međuvremenu je prvooptuženi umro, tvrtka je davno propala, sud na kojem se postupak godinama vodio sada se proglasio nenadležnim, a sva je prilika da je u čitavoj priči još lani nastupila zastara


Autor: podravski.hr — 12.09.2017. / 15:52 Aktualno

Mesna industrija Križevci odavno je propala

Od otvaranja istrage prošle su 22 godine, od podizanja optužnice punih 19, a po nedavnom nalogu Vrhovnoga suda postupak bi trebao početi ispočetka. U međuvremenu je prvooptuženi umro, tvrtka je davno propala, sud na kojem se postupak godinama vodio sada se proglasio nenadležnim, a sva je prilika da je u čitavoj priči još lani nastupila zastara, samo to zasad nitko nije konstatirao.
Nevjerojatne su to činjenice povezane uza slučaj negdašnje mesne industrije Križevčanke, koja je početkom 90-tih hranila 537 obitelji iz Križevaca i okolice, da bi se nakon pretvorbe i privatizacije nad nju natkrile sumnje u kriminal težak više od devet milijuna kuna. Poduzeće je potkraj 90-tih otišlo u stečaj, a 2001. je izbrisano iz sudskog registra.
Križevčanka je privatizirana 1993. godine. Na nju je oko bacio lokalni proizvođač i trgovac stokom Dragutin Smoljanec iz Velikog Ravna, koji je kasnije, u istrazi, objasnio kako je tada došlo do embarga na izvoz stoke te mu je jedina šansa za pražnjenje staja bila u gradnji vlastite klaonice i kapaciteta za preradu mesa ili „ulazak u pretvorbu nekog poduzeća“. Smoljanec postaje vlasnikom 73,64 posto dionica Križevčanke za deset milijuna maraka. Deset posto trebao je Fondu platiti odmah, a ostatak u 11 polugodišnjih rata.
Posao u Litvi
No, tvrtka Smoljanec iskeširala je tek 268.840 maraka, dok je ostatak plaćala Zabinim kreditima. Polog? Dionice Križevčanke. Financijska policija ulazi u češljanje poslovanja 1995. godine, kad je Križevčanka već bila na koljenima, a novi gazda ne otplaćuje dionice. Uskoro istragu otvara i Državno odvjetništvo te 1998. podiže optužnicu protiv sedam osoba, među kojima su Smoljanec i njegov sin Tihomir, direktor Križevčanke Lončarić i još nekoliko rukovoditelja.
Na teret im je stavljeno devet točaka optužnice, a većina se odnosila na izvlačenje novca iz Križevčanke u korist Smoljanca i njegove tvrtke. Primjerice, kriminaliziran je ugovor koji su Križevčanka i tvrtka Smoljanec sklopile 1994. godine, a prema kojemu je Križevčanka svome vlasniku povjerila vođenje nekih poslova te razvojnu politiku uz proviziju od tri posto na sklopljene ugovore. Odvjetništvo je ustvrdilo da to uopće nije bilo potrebno jer je križevačko poduzeće imalo vlastite službe za te poslove te da je iz njega Smoljanec izvukao 1,7 milijuna kuna.
Još oko 2,5 milijuna kuna izvučeno je iz Križevčanke, prema optužnici, tako što je tvrtki Smoljanec davala avanse za otkup stoke, premda stoka nikad nije uistinu kupljena. Navodi se kako su tim novcem zapravo otplaćivane dionice netom privatiziranog poduzeća. Tu je i zanimljiva epizoda o kupnji 345 grla stoke u Litvi. Na domaćem tržištu 1994. godine sirovine nije bilo, a i stoka u Litvi bila je oko deset puta jeftinija. Križevčanka je podigla kredit od 130.000 njemačkih maraka, koji je u kešu predan jednome Poljaku, preko kojeg je išao posao u Litvi. Tvrtka je potom izdala falsificirane otkupne blokove, na kojima je fingirala kupnju bikova na hrvatskom tržištu. No, istražitelji su otkrili da je u cijeloj priči s računa Križevčanke podignuto više novca no što je stoka plaćena. Ustvrdili su da je razliku od 740.000 kuna Smoljanec strpao u svoj džep.
Tu su i optužbe za plaćanje radnika na temelju lažiranih otkupnih blokova za stoku i falsificiranih putnih naloga, za uređenje stana za Smoljanca tvrtkinim novcem, za druge muljaže u otkupu stoke i za „napumpavanje“ građevinskih troškova koje je Smoljanec, budući da je imao neku sitnu operativu, radio na objektima Križevčanke. Prema optužnici, u svemu tome nakupilo se još nekoliko milijuna kuna izvučenih iz privatiziranog križevačkog kombinata.
Olakotne okolnosti
Petnaest godina nakon podizanja optužnice, u siječnju 2013. godine, Županijski sud u Varaždinu donosi prvostupanjsku presudu. Prvooptuženi Smoljanec nije ju doživio. Da jest, vjerojatno bi bio proglašen krivim za dvije točke za koje je bio suoptužen s direktorom Ivanom Lončarićem – za provizijski ugovor o vođenju poslova za Križevčanku te za nenamjenski potrošene avanse za otkup stoke. Ovako, krivim je proglašen samo Lončarić.
Za sudjelovanje u izvlačenju više od četiri milijuna kuna iz Križevčanke dobio je 11 mjeseci zatvora. Uvjetno na tri godine. Osim toga što je dotad bio neosuđivan, u olakotne okolnosti sud je Lončariću ubrojio i to što je „od izvršenja ovih kaznenih djela prošlo vrijeme od 17 godina“.
Na prvostupanjsku presudu žalili su se i Državno odvjetništvo i osuđeni Lončarić. Vrhovnom sudu trebalo je više od 2,5 godine da potvrdi uvjetnu kaznu direktoru Križevčanke i da poništi presudu po ostalim točkama optužbe. Nakon punih 20 godina od otvaranja istrage – suđenje ima početi ispočetka. Glavna rasprava zasad nije sazvana.
No, prema ekspertizi pravnog stručnjaka kojeg smo konzultirali, apsolutna zastara za kaznena djela koja im se stavljaju na teret nastupila je još 2016. godine! Čini se da će u slučaju Križevčanke poznata izreka hrvatskog generala Ljube Ćesića Rojsa – tko je jamio, jamio je – dobiti pravosudnu potvrdu sa službenim pečatom. Sva je prilika da se nikad neće doznati što se to događalo u Križevčanki 1994. i 1995. i gdje je završilo više od devet milijuna kuna. (hš)
Foto: Nikola Wolf

Podijeli:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn