Amnezija djetinjstva: Zašto se većina nas ne sjeća ničega prije treće godine života?

Iako novorođenčad koristi pamćenje kako bi učili nove informacije, malobrojni su odrasli koji se mogu sjetiti svog života prije treće godine. Psiholozi su otkrili kako je dob od sedam godina trenutak u kojem rana sjećanja nestaju, fenomen poznat kao amnezija djetinjstva.

Istraživanje objavljeno u časopisu Memory uključilo je djecu koju su ispitivali o događajima koji su se dogodili od njihove treće godine života. O sjećanjima su ih ispitivali nekoliko godina, u dobi od pet, šest, sedam, osam i devet godina.

“Snimali smo što kažu o svojim sjećanjima i onda smo ih pratili kroz godine kako bismo vidjeli u kojem trenutku zaboravljaju ta sjećanja”, rekla je Patricia Bauer, voditeljica istraživanja.

Većina ljudi zaboravi događaje iz ranog djetinjstva.

Fokusirali su se na to kako se autobiografska ili epizodična sjećanja mijenjaju kroz djetinjstvo i ranu mladost.

“Razumijevanje kako se razvija autobiografsko pamćenje je krucijalno da bismo razumjeli sami sebe kao duhovna bića. Sjećanje na same sebe u prošlosti je način na koji znamo tko smo danas”, pojasnila je.

Znanstvenici već dugo znaju da najranija sjećanja pamtimo do treće godine, a Sigmund Freud je to nazvao amnezijom djetinjstva. Freud je to tada objašnjavao pokušajem da suspregnemo svoje seksualne fantazije koje nisu bile primjerene.

Novija istraživanja ipak pokazuju da, iako novorođenčad koristi pamćenje kako bi naučila jezik i dala smisao svijetu koji ih okružuje, oni još uvijek nemaju sofisticiranu i razvijenu neuralnu arhitekturu potrebnu za zadržavanje kompleksnijih oblika sjećanja.

Umjesto da intervjuiraju odrasle ljude, Sveučilište Emory koje je provodilo istraživanje, odlučilo se dokumentirati rana autobiografska sjećanja te otkriti točan trenutak u kojem ih zaboravljamo i gubimo.

Počeli su snimanjem 83 djece u dobi od tri godine koje su njihovi roditelji ispitivali o nedavnim događajima koji su im se desili poput rođendanskih zabava ili odlazaka u zoološki vrt. Roditelji su s njima pričali kao što bi normalno pričali svaki dan. Ako je dijete samo davalo neke informacije, a majke su pitanjima slijedile djetetovu priču, u kasnjijim godinama ta su se djeca bolje sjećala tog događaja.

“Primjerice, ako je majka pitala dijete o rođendanskoj zabavi na kojoj je dijete jelo pizzu, a ono tu istu pizzu poveže sa zoološkim vrtom i vikne ‘zoo!’, majke koje su nastavile pratiti dijete pa su upitale nešto poput ‘istina, išli smo i u zoo. Reci mi nešto o tome.’ potaknule su dijete da priča o svojim sjećanjima te su se djeca tog događaja i kasnije bolje sjećala”, rekla je Bauer.

Tu istu djecu istraživači su pratili godinama kasnije kada bih pitali o tom događaju o kojem su pričali kao trogodišnjaci. Bili su podijeljeni u grupe, a svaka grupa se samo jednom vraćala u istraživanje, u dobi od pet do devet godina.

Stručnjaci smatraju da je razlog gubitka sjećanja u načinu na koji se razvija naš mozak.

Ispostavilo se da se djeca u dobi od pet do sedam godina sjećaju 63 do 72 posto događaja, a djeca u dobi od osam i devet godina sjećaju se svega 35 posto događaja.

“Zanimljivo je da su se mlađa djeca sjećala više događaja, ali s manje detalja. Starija djeca upamtila su manje događaja, ali ti kojih su se sjećali imali su mnoštvo detalja”, rekli su znanstvenici.

“Neki od razloga zašto se to događa mogu biti da sjećanje koje se duže zadržava ima više vezanih detalja koje pamtimo, a što je dijete starije to bolje poznaje jezik koji onda uparuje s tim sjećanjem, zbog čega ga pamti još bolje, ali ga i elaborira bolje. Mala djeca zaboravljaju brže nego odrasli jer nemaju snažne neurološke procese koji su im potrebni da bi povezali sve informacije koje imaju i koje čine snažno autobiografsko sjećanje”, kaže Bauer te dodaje da “kako bi naučio koristiti kalendar prvo moraš naučiti dane u tjednu i godišnja doba. Moraš razumjeti informacije o fizičkoj lokaciji događaja kojeg se prisjećaš i moraš razviti spoznaju o sebi kako bi uopće razumio da tvoja perspektiva može biti drugačije od nečije druge, a to sve utječe na pamćenje nekog događaja kao smislene cjeline”.

Kako bi dodatno pojasnila što se događa usporedila je sjećanja sa sitnom tjesteninom, a dječje pamćenje sa cjedilom. Jednostavno se neka sjećanja ‘propuste’ kroz cjedilo kada tjesteninu zalijemo vodom. odrasli pak imaju finu neuronsku mrežu koja je u stanju zadržati sitne dijelove sjećanja.

“Želimo znati više o tome kada naša cjedila postaju guste mreže, a ja mislim da se to događa negdje između devete i osamnaeste godine. zapravo vrlo malo znamo o tom razdoblju i kako se sjećanje u tim godinama formira”, zaključila je Bauer za Science Daily.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI