Bez suradnje i koalicije dviju najvećih stranaka nema napretka Hrvatske

Podravski list profile

Kad je Mirko Habijanec kao mladi inženjer građevine ušao u križevačko građevinsko poduzeće Radnik, nije ni sanjao da će nakon 40 godina sjediti u fotelji predsjednika uprave zdrave, stabilne i rastuće firme, koja je ugledna i izvan granica naše zemlje. U međuvremenu je napravio karijeru i kao  predsjednik županijske gospodarske komore, a danas je i predsjednik sektora građevine u Hrvatskoj udruzi poslodavaca. S Habijancem razgovaramo kako o Radniku, tako i o temama koje pritišću kako poslodavce, tako i radnike, a otkrio nam je i čemu je posvećen kada ne sklapa i vodi poslove.

PL: Kako je tekao vaš put u Radniku?

– Kad sam se zaposlio, razmišljao sam isključivo o struci, o projektima. Bio sam tada jedini statičar s visokom stručnom spremom u Radniku i tada poduzeće više nije koristilo vanjske usluge u tom segmentu. Već nakon pola godine postavljen sam za tehničkog rukovoditelja operative.

PL: A otkud odabir građevine? Ljubav iz mladosti ili…?

– Potječem iz poljoprivredne, seoske obitelji i imao sam dva afiniteta: prema šumi i prema graditeljstvu. Kad je moj otac radio neke gospodarske objekte, uvijek sam mu pomagao i to mi se sviđalo. Također sam kao dijete radio neke male kućice, skloništa za igru, a onda sam razmišljao kako izvesti da ne prokisne. To sam napisao i na prijemnom ispitu i to je ocijenjeno jako pozitivno. Tada nije bilo lako upisati fakultet kao danas. Prošao sam prijemne i za šumarski i za građevinski fakultet, savjetovao se s pokojnim roditeljima i odlučio se za građevinu.

PL: Vrlo brzo vas je poduzeće uputilo u inozemstvo, u Njemačku, gdje ste godinama vodili Radnikov biznis. Često ste znali reći da je firma u Njemačkoj stekla znanje i iskustvo, ali i njemačke principe poslovanja. Koliko je to bilo važno za poziciju u kojoj je Radnik danas?

– Njemačka je jako važna, čak i presudna za ovo što imamo danas. Ne samo moje, nego i iskustvo drugih ljudi u odnosu prema poslu, prema investitorima i zaposlenicima. Poduzeće me i inače slalo tamo gdje su bili problemi. U Njemačku sam otišao da riješim problem na gradilištu u Muenchenu, na kojemu je radilo 60 naših ljudi, a dotadašnji voditelj gradilišta je bio otišao. U tom trenutku investitoru smo bili dužni više nego što smo za njega bili napravili. Mogu reći da sam predao projekt u roku, no došlo je do spora s investitorom, koji je završio na arbitraži. Tijekom tog spora stekao sam veliko iskustvo što se tiče njemačkog zakonodavstva i regulacije, a nakon sedam godina Radnik je tu arbitražu dobio, na što sam bio jako ponosan. Spor je bio težak 500.000 njemačkih maraka. A valja imati na umu da su to 80-godine i da u Njemačkoj tvrtke iz tadašnje Jugoslavije nisu baš promatrali kao ugledne.

Danas je Radnik najveća hrvatska građevinska tvrtka koja radi u Njemačkoj

PL: A kako je danas?

– Danas je Radnik najveća hrvatska građevinska tvrtka koja radi u Njemačkoj. Cijenjeni smo i ugledni i ravnopravno sjedimo za stolom. Naši ljudi koji ondje rade imaju pristojne plaće, u rangu njemačkih, ako ne i nešto veće.

PL: Radili ste i u drugim zemljama, recimo u Luksemburgu…

– Da, tri-četiri godine, dok je u Njemačkoj bilo malo posla. Nijedna država u Europi nije uređena i transparentna kao Njemačka. Gdje god sam bio, uvijek sam naišao na malo utjecaja politike, veza i sličnih stvari. Uređenost i transparentnost glavni su stupovi na kojima se temelji njemačko gospodarstvo. To mi se sviđa i takav odnos prenio sam u Radnik.

PL: Spomenuli ste dobre plaće. Da napretka Hrvatske neće biti dok ljudi neće imati veće plaće, govorite već dugo kao jedan od rijetkih menadžera. Ne otežavate li si time posao, jer kao šef firme dobro morate paziti na troškove, pa tako i troškove radne snage?

– O tome govorim vjerojatno desetak godina. Ne može Hrvatska biti dio Europe s minimalnim plaćama kakve su danas, ne može biti napredna. Plaće moraju biti u skladu s kolektivnim ugovorima, a mi smo jedina država u Europskoj uniji u kojoj to nitko ne kontrolira, ni porezna niti Ministarstvo rada niti inspekcije. To je i razlog što plaće nisu veće – barem na razini polovice njemačkih, dakle blizu tisuću eura. U HUP-u se zauzimamo da to bude jedna od glavnih okosnica rada Državnog inspektorata. Milijarde kuna manjkaju u državnom proračunu zbog toga što je samo dio plaće prijavljen, a dio se isplaćuje po raznim drugim modelima, pa i ‘na crno’. Novac koji bi trebala dobiti država mogao bi se iskoristiti za, primjerice, popravljanje situacije u zdravstvu, koje je u teškoj situaciji.

PL: To vam je i nelojalna konkurencija…

– Da, to je ogromna nelojalna konkurencija. U Njemačkoj je to krimen ‘ab ovo’, iznad svega, i zbog toga se ide u zatvor i zatvara se poslovni subjekt koji bi se to usudio napraviti. Ako ondje na gradilištu netko ne isplaćuje plaće prema kolektivnom ugovoru, dolazi inspekcija i zatvara gradilište, a poslodavac i investitor bit će strahovito kažnjeni. Na minimalnim plaćama nema napretka Hrvatske. Istina, to uključuje i povećanje cijena naših usluga, ali ne u tolikoj mjeri da bi to ugrožavalo investicije.

PL: Odgovarali država adekvatno tom izazovu?

– Plaće po kolektivnom ugovoru proglašene su zakonskom obvezom, samo to nitko ne kontrolira. Jeste li kad čuli kojeg političara kako bi rekao da plaće moraju biti po kolektivnom ugovoru? HUP je tražio da to postane glavni dio rada Državnog inspektorata, ali nije prošlo. Kao da govorite zidu. Osim toga, kod nas se majstorska zanimanja doživljavaju kao niže rangirana, a vani su ona cijenjena. Zadaća politike je da i to promijeni, ali pitanje je je li naša administracija za to sposobna.

PL: Poznati ste i po zalaganju za reformu školstva u tom smislu…

– U kurikularnoj reformi o strukovnim školama nema ničega. Svi će, kao, ići na visoke škole i fakultete, koje već imate u svakom gradiću. Oko 35 majstorskih struka potrebno je za dovršetak jednog objekta, a majstora danas gotovo da nema.

PL: Godinama ste bili na čelu županijske gospodarske komore i pratili kompletan razvoj privrede. Čini li se i vama da Podravina i Prigorje zaostaju?

– U gospodarstvu naše županije ima dosta negativnog utjecaja politike. Političari se svađaju, a gospodarstvenike se gotovo i ne čuje. Godinama smo imali sastanke u komori, na neke bi došli načelnici, gradonačelnici i župani, čuju o čemu govorimo i odu doma, a ništa se nakon toga ne dogodi. O temama o kojima govorim – o kolektivnim ugovorima, o promjenama u Zakonu o radu, u porezima, u školstvu – govorili smo i našim saborskim zastupnicima. Oni jednostavno nisu u stanju to implementirati. Ne znam nemaju li sposobnosti ili nemaju volje. Uglavnom, kao da ne shvaćaju da plaću primaju iz poreza koje mi dajemo. Po razvitku smo negdje u sredini, a mogli bismo puno više.

PL: Je li realan omjer plaća u privatnom i javnom sektoru?

– Još prije pet-šest godina ljudi su prelazili iz privatnih firmi u komunalna poduzeća znajući da se ondje manje radi, a plaće su bile veće. Tada sam govorio da će morati doći vrijeme istine, da će plaće kod privatnika rasti, a u javnom sektoru neće. To se i događa.

PL: U kojem ćete smjeru nadalje razvijati Radnik?

– Prošle godine povećali smo ukupni prihod za sedam-osam posto u odnosu na godinu prije i sad smo na oko 500 milijuna kuna. Prije svega gledamo na procjenu tržišta, procjenu okolnosti poslovanja i onda to usklađujemo. Ove godine ništa nije isto kao lani, a nagodinu neće biti kao ove godine. Vidite samo zapošljavanje strane radne snage, o kojemu do prije dvije-tri godine nismo ni razgovarali… Lani smo kupili tvrtku Hidroing iz Varaždina sa stotinjak zaposlenih, koje je u lošemu stanju i potrebna joj je ‘terapija’, a mi znamo upravljati poduzećima, što smo dokazali s Bistrom, koja je također bila u lošem stanju, a danas je konkurentna i likvidna te poželjna za zapošljavanje. Politika nam je i podizanje plaća te smanjenje dividendi. Uvest ćemo, primjerice, vlasničke pakete za ljude koji dođu raditi u Radnik. Nastavit ćemo i s kreditiranjem naših radnika koji imaju kakvu životnu potrebu ili zapadnu u teškoće.

PL: Čekajte, kreditirate svoje radnike?

– Da, uz kamatu od dva posto. Dali bismo i manju, jer ne želimo zarađivati na radnicima, ali po zakonu ne možemo. U ovome trenutku radnicima smo dali oko četiri milijuna kuna kredita. Znate, ne može netko tko je došao u teškoće, pa je pred ovrhom ili blokiran, kvalitetno raditi.

PL: Svojedobno ste najavili gradnju nove upravne zgrade i obnovu hotela Kalnik. Kako to ide?

– U tijeku je projektiranje i počet ćemo graditi u godinu-dvije. Nova upravna zgrada nam je potrebna jer nam je sadašnja postala pretijesna, a gradit ćemo je kod našeg hotela. Za to je potrebno dosta novca, deseci milijuna kuna, a projekte ćemo realizirati isključivo vlastitim sredstvima. Uostalom, lani smo investirali oko 35 milijuna kuna u tehnologiju i opremu.

PL: Kakva je vlasnička struktura Radnika?

– Ja sam najveći pojedinačni suvlasnik, s 44 posto udjela, a ostatak drži još 40-ak suvlasnika, uglavnom sadašnjih i bivših zaposlenika.

PL: Kakvi su vam osobni planovi? Prešli ste 70. godinu života, koliko još namjeravati biti na operativnom čelu kompanije?

– Danas već znamo tko će nakon mene biti prvi čovjek poduzeća – Mario Biljan, moj zamjenik. Ja ću ovdje biti sve dok to budem sposoban i sve dok to bude potrebno.

PL: Jeste li optimist kad je u pitanju budućnost Hrvatske?

– Jesam. Mislim da Vlada i premijer Plenković žele naprijed i da cijeli posao vodi sa što manje političkih svađa i da je na liniji težnje predsjednika Franje Tuđmana o pomirbi lijeve i desne Hrvatske. Mislim, ipak, da neće biti boljeg zakonodavstva, poboljšanja učinkovitosti administracije bez suradnje, moguće i koalicije, dviju najvećih stranaka. Tada ćemo ići k smanjenju javnog duga, povećanju kreditnog rejtinga zemlje, smanjenju kamata i k većim investicijama. U Njemačkoj desetak godina postoji velika koalicija. Prije su imali šest milijuna nezaposlenosti, a danas ih nemaju. Ne trebaju nam svađe, dijeljenja i teme iz prošlosti, njih mogu rješavati povjesničari.

PL: Što ćete raditi u penziji?

– Bojim se da ću biti pod stresom kad više neću raditi u firmi. Inače se bavim pošumljavanjem zapuštenog zemljišta u svome kraju, a rodom sam iz Predavca Križevačkog, svake godine pošumim oko dva hektara hrastom lužnjakom, grabom i bukvom. Ne eksploatiram i ne siječem, samo sadim. Ukupno sam dosad pošumio oko 50 hektara. Milijun sadnica. Vele mi u mjestu da proizvodim kisik.

FOTO Nikola Wolf

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti