Bogate zemlje izvoznice hrane nakon ove krize bit će još agresivnije, moramo znati odgovoriti na to

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Koliko je važno obrazovanje onih koje se bave poljoprivrednom proizvodnjom te kakvo je stanje u Hrvatskoj. Može li epidemija koronavirusa u potpunosti promijeniti poljoprivrednu proizvodnju i je li Hrvatska spremna na to. Hoće li sada, kada se vidi koliko je proizvodnja hrane važna za samodostatnost nacije, ta činjenica više privući mlade ljude u poljoprivrednu proizvodnju, ali i „natjerati“ ih da se pritom i obrazuju u sferi poljoprivrednih znanosti. O svemu tome  razgovarali smo s Marijanom Ivanek-Martinčić, dekanicom Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima, obrazovne institucije stare 160 godina.

PL: Možete li za početak reći nešto o Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima? Kakve kadrove školujete i čime se bavite?

Visoko gospodarsko učilište u Križevcima visokoškolska je ustanova koja provodi preddiplomske i diplomske stručne studije u području poljoprivrede i područjima bliskim poljoprivredi. U sustavu visokoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj, kao i u Europi, razlikujemo sveučilišne i stručne studijske programe, čija je razina identična, ali im je svrha različita. Dok sveučilišni studijski programi trebaju pripremiti studente za poslove u znanosti, visokom obrazovanju i sl., svrha stručnih studija je osposobiti studente za obavljanje stručnih zanimanja i za neposredno uključivanje u radni proces. Zato je za stručne studije važan visok udio vježbi i stručne prakse i to je upravo ono po čemu je naše učilište poznato i u čemu je iznimno uspješno. Stručna je praksa na VGUK svakodnevni proces i studenti tijekom cijelog preddiplomskog studija gotovo svakodnevno sudjeluju u poljoprivrednoj proizvodnji u dobro opremljenim učilišnim praktikumima ili su uključeni u različita istraživanja koje provode njihovi nastavnici. Povrh toga, u zadnjem semestru preddiplomskog i diplomskog studija praksu obavljaju na uglednim poljoprivrednim gospodarstvima ili u ustanovama koje djeluju u području poljoprivrede. Ovu završnu praksu često obavljaju i u inozemstvu, za što su im dostupne stipendije u okviru Erasmus+ programa mobilnosti. VGUK ima sporazume s više od 30 visokoškolskih ustanova u Europi na kojima naši studenti mogu obavljati praksu, ali i studirati. Ovu međunarodnu dimenziju obrazovanja na Učilištu smatramo vrlo važnom, naši nastavnici također odlaze u inozemstvo i razmjenjuju iskustva s tamošnjim nastavnicima koji pak dolaze u VGUK. Posebno nas veseli da zadnjih godina u Učilište, osim nastavnika, dolaze i strani studenti. Tako je prošle godine praksu u Učilištu obavilo čak jedanaestero stranih studenata, a ove godine imamo i strane studente na studiju. Nažalost, oni su se zbog ove situacije s koronavirusom morali vratiti u svoje zemlje i sada prate nastavu online, ali i za ovo kratko vrijeme koje su proveli na Učilištu iskazali su veliko zadovoljstvo, posebno stručnom praksom u kojoj su već sudjelovali. Nakon što završe preddiplomski stručni studij, studenti su spremni za tržište rada, ali i za nastavak studija na Učilištu ili na nekom od sveučilišnih diplomskih studija u području poljoprivrede. Jako nas veseli da su naši studenti  koji nastavljaju studij na sveučilišnim studijima redovito prepoznati po kvaliteti. VGUK je i znanstvena institucija u kojoj se provode znanstveni, stručni i razvojni projekti. Učilište već godinama sudjeluje u projektu Nacionalne banke biljnih gena, a u novije vrijeme i u aktivnostima u okviru mjere 10 »Poljoprivreda, okoliš i klimatske promjene« Programa ruralnog razvoja podmjere 10. 2. »Potpora za očuvanje, održivo korištenje i razvoj genetskih izvora u poljoprivredi« te je zaduženo za Aktivnu kolekciju starih sorata povrća. Upravo su nam odobrena i dva INTERREG projekta prekogranične suradnje u kojima nam je partner Sveučilište u Kapošvaru. U Učilištu djeluju i Agrokemijski laboratorij kao i Laboratorij za kontrolu kvalitete poljoprivrednog reprodukcijskog materijala koji različite analize provode i za vanjske korisnike. Današnja djelatnost Učilišta duboko je ukorijenjena u tradiciju koja ove godine broji 160 godina.

PL: Na vašem učilištu može se studirati i menadžment u poljoprivredi. Možete li objasniti zašto je upravo to zanimljivo i važno zanimanje u modernoj poljoprivrednoj proizvodnji?

Menadžment u poljoprivredi jedan je od tri smjera koji studenti mogu odabrati nakon što u prvoj godini preddiplomskog stručnog studija Poljoprivreda odslušaju tzv. temelje studija. Svaki od ovih smjerova ima svoje specifičnosti. Smjerovi Bilinogojstvo i Zootehnika više pažnje posvećuju tehnologiji poljoprivredne proizvodnje, dok se na smjeru Menadžment u poljoprivredi govori i o organizaciji proizvodnje, tržištu, marketingu i sl. Sve je to povezano. Primjena odgovarajuće tehnologije itekako utječe na uspješnost proizvodnje, ali za konačan uspjeh važno je i poznavanje tržišnih zakona. Menadžment u poljoprivredi ime je i specijalističkog diplomskog stručnog studija. Drugi specijalistički diplomski studij koji studenti mogu odabrati je Poljoprivreda, smjer Održiva i ekološka poljoprivreda.

PL: Ako bi se davale općenite ocjene, na razini države, smatrate li da  se u domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji dovoljno sluša struku?

Oni koji su uspješni ne samo da slušaju struku, nego neprestano nadograđuju svoja znanja kako bi bili u korak s najnovijim tehnologijama i kako bi mogli biti konkurentni. No, u prosjeku, mislim da je struka daleko premalo zastupljena.

PL: Često se može čuti da Hrvatska poljoprivredna proizvodnja zaostaje u pitanju produktivnosti i efikasnosti za razvijenim zemljama EU. Koji bi bio razlog za to?

Nažalost, poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj zaista zaostaje i u produktivnosti i u efikasnosti, a onda i u konkurentnosti. Mnogobrojni su razlozi za to. Možemo krenuti od nesređenosti zemljovlasničkih odnosa. Mnogi koji zemlju posjeduju nemaju je interesa obrađivati, a oni koji bi je željeli obrađivati ne mogu je dobiti u posjed ili koristiti. Čak ni država još uvijek nije našla zadovoljavajuće rješenje kako raspolagati zemljištem u svom vlasništvu. Parcele su usitnjene i jedno gospodarstvo često posjeduje i nekoliko desetaka parcela, a komasacija, odnosno okrupnjavanje, nikada nije uspješno provedeno. Mehanizacija je u prosjeku stara ili se koristi neekonomično. Nema udruživanja niti u proizvodnji, niti u nastupu na tržištu. Nedostaju prerađivački kapaciteti, sušare, hladnjače i slično pa poljoprivrednici prodaju sirovine umjesto proizvoda dodane vrijednosti. No, povrh svega, kao vrlo značajan razlog nekonkurentnosti hrvatske poljoprivrede istaknula bih obrazovnu strukturu u poljoprivredi koja je vrlo niska. Već godinama se vrti podatak da svega pet posto poljoprivrednog stanovništva ima bilo kakvo obrazovanje u poljoprivredi, dok je taj postotak u Europi daleko veći. U mnogim europskim zemljama za obavljanje poljoprivredne djelatnosti poljoprivrednik mora posjedovati odgovarajuću licenciju koju mora obnavljati, a koja potvrđuje da je obrazovan za djelatnost kojom se bavi. U Hrvatskoj se čak 95 posto poljoprivrednih proizvođača oslanja samo na svoje iskustvo. I koliko god iskustvo bilo poželjno, ono danas ne može odgovoriti na brojne izazove s kojima se poljoprivredni proizvođač mora suočiti. Europska unija nedavno je predstavila novu strategiju rasta „Grean Deal“ ili „Europski zeleni plan“. Ovim se planom u području poljoprivrede želi smanjiti uporaba pesticida, antibiotika i drugih agrokemikalija uz istovremeno zadržavanje ili povećanje razine proizvodnje. To će zahtijevati primjenu novih tehnologija i alternativnih metoda za što se europski poljoprivrednici već pripremaju. Postoji izrazita opasnost da bi upravo niska razina obrazovanja hrvatskih poljoprivrednika mogla još više povećati jaz između hrvatske poljoprivredne proizvodnje i poljoprivredne proizvodnje uspješnih europskih zemalja.

No, nije sve tako crno. I u Hrvatskoj ima vrlo uspješnih poljoprivrednih poduzeća koja se mogu usporediti s uspješnim europskim tvrtkama, a možemo biti sigurni da se u tim poduzećima najviše ulaže upravo u znanje i nove tehnologije.

PL: Kako je po vama organiziran sustav potpora u Hrvatskoj. Je li on dovoljno orijentiran na efikasnost , ili se više kreće u onom smjeru „proizvodnje zbog potpora“?

Sustav potpora vječna je tema u hrvatskoj poljoprivredi, no moramo biti svjesni da smo ulaskom u Europsku uniju prihvatili i Zajedničku poljoprivrednu politiku. Europa je davno napustila ideju poticanja efikasnosti proizvodnje. Jedan od razloga može biti i taj što mnoge europske zemlje bilježe hiperprodukciju pojedinih poljoprivrednih proizvoda pa se Europa sve više okreće zaštiti okoliša, zaštiti ruralnog prostora, poticanju nepoljoprivrednih djelatnosti u ruralnim područjima, itd. Možemo slobodno reći da je sustav potpora više prilagođen europskom poljoprivredniku nego onom hrvatskom, no i hrvatski poljoprivrednik morat će se prilagoditi. Kod toga se očekuje da je u prvom redu u interesu samog poljoprivrednika da na svojoj površini proizvodi što efikasnije.

PL: Kako klimatske promjene utječu na poljoprivrednu proizvodnju. Jesu li naši poljoprivrednici na to spremni?

Klimatske promjene imaju ogroman utjecaj na poljoprivrednu proizvodnju. Pitanje je je li itko spreman za klimatske ekstreme koji se sve češće pojavljuju. Površine koje se u Hrvatskoj navodnjavaju gotovo su zanemarive, no navodnjavanje nije jedini način ublažavanja posljedica od suše. Različitim agrotehničkim mjerama, izborom sorti ili hibrida može se utjecati na otpornost agroekosustava na ekstremne klimatske prilike. No, i za to je opet potrebno znanje i neprestano praćenje novih tehnologija.

PL: Na koji će se način promijeniti poljoprivredna proizvodnja zbog posljedica krize s pandemijom koronavirusa? Hoće li zemlje sada više gledati na samodostatnost poljoprivredne proizvodnje?

Sa sigurnošću možemo reći da je ova kriza u prvom redu posljedica globalizacije pa će možda dovesti i do slabljenja globalizacijskih trendova. Globalizacija je do sada imala nesaglediv utjecaj na gospodarstva pojedinih zemalja. U različitim dijelovima svijeta pojedine pa i tradicionalne proizvodnje su zamrle jer je netko drugi u svijetu taj isti proizvod mogao proizvesti jeftinije, a troškovi transporta bili su manji od razlike u cijeni proizvodnje. To se nije događalo samo u poljoprivredi nego i u mnogim drugim privrednim granama i proizvodnjama. Međutim, poljoprivreda je specifična i njena važnost dolazi do izražaja upravo u ovakvim kriznim vremenima. Prisiljeni smo odreći se različitih proizvoda i usluga na koje smo inače navikli, ali poljoprivrednih proizvoda se ne možemo odreći jer je hrana ono osnovno gorivo koje nas pokreće i bez kojeg ne možemo živjeti. Gotovo sve ostalo je nadgradnja. Zabrinutost zbog opskrbe stanovništva hranom vezana uz poteškoće u distribuciji, ali i u samoj proizvodnji, sigurno je u porastu. Zato vjerujem da usred ove krize mnoge zemlje promišljaju kako ubuduće povećati samodostatnost poljoprivredne proizvodnje i kako smanjiti ovisnost o globalnom tržištu te će nastojati krenuti u tom smjeru. Kod toga treba imati na umu da mnoge razvijene zemlje svoje bogatstvo i blagostanje duguju i velikom izvozu poljoprivrednih proizvoda i sigurno će taj položaj na svjetskom tržištu nastojati zadržati. Pritisak zemalja izvoznica poljoprivrednih proizvoda i dalje će postojati, a možda će biti i veći, tako da će i ubuduće biti važno da proizvodnja bude konkurentna.

PL: Kakva je tu šansa hrvatske poljoprivrede?

Šanse hrvatske poljoprivrede oduvijek su bile velike, no ovo je situacija koja napokon može dovesti i do stvarnih pomaka u pozitivnom smjeru. Važno je sada različitim mjerama brzo reagirati i pokrenuti poljoprivredu u trenutku kada je porasla svijest o njezinoj važnosti. U novije vrijeme pojavio se i podatak da bi se samo na zapuštenim poljoprivrednim površinama od čak 400.000 hektara, koje nitko ne obrađuje, moglo proizvesti hrane za 11 milijuna ljudi! Hrvatska zbog svog položaja može proizvoditi iznimno veliki spektar poljoprivrednih proizvoda, od onih mediteranskih do tipično kontinentalnih, a može biti uspješna i u biljnoj i u stočarskoj proizvodnji. Hrvatski potrošači prepoznaju domaće proizvode, vole ih i traže, a turizam, za koji se nadamo da će ponovno oživjeti, predstavlja iznimnu mogućnost za plasman domaćih poljoprivrednih proizvoda. Dakle, stvarno se moramo upitati: što nam to nedostaje da budemo uspješni?

Marijana Ivanek-Martinčić smatra da je za uspjeh nužno obrazovanje poljoprivrednika

PL: Hoće li sada ovaj novi naglasak na poljoprivrednu proizvodnju i njenu ogromnu važnost privući više mladih ljudi u poljoprivrednu proizvodnju, ali i u visokoškolske ustanove kao što je vaša? 

Posljednjih godina bilježimo drastičan pad interesa mladih ljudi za poljoprivrednu proizvodnju pa tako i za obrazovanje za nju. Mladi se ljudi okreću onim djelatnostima za koje misle da će im omogućiti veće prihode, bolji standard, lakši i jednostavniji život pa možda i veći ugled i to je donekle razumljivo. Nažalost, čini se da je bila potrebna jedna ovakva kriza da poljoprivreda napokon dobije položaj koji zaista zaslužuje, a vjerujemo da će time postati i privlačnija za mlade ljude. Svi oni mladi koji će se poljoprivredi vratiti ili joj se okrenuti s ambicijom da budu uspješni, dobro znaju da je za svaki uspjeh znanje ključno. Zato smo uvjereni da će interes za obrazovanje u poljoprivredi ponovno rasti, a da će mladi ljudi za svoje obrazovanje birati ustanove kao što je naše učilište koje će ih kroz puno prakse i svakodnevnog doticaja s poljoprivrednom proizvodnjom najbolje pripremiti za sve izazove s kojim će se kasnije susretati u svom poslu.

Foto Nikola Wolf

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI