Piše dr. Hrvoje Petrić
Rijeka Drava kroz dijelove svoga toka tijekom prošlih stoljeća bila je pogranična rijeka. Granični položaj rijeke Drave bio je najjasnije vidljiv od druge polovice 16. stoljeća kada ona postaje pogranična rijeka između zemalja pod vlašću Habsburgovaca i Osmanskog Carstva. Takav položaj zadržava do kraja 17. stoljeća. Kasnije će ona biti granicom (više administrativnom) između hrvatskih i ugarskih županija, dakle, u sličnom statusu kao što je bila do druge polovice 16. stoljeća.
Prema zapisu iz 1752., koji je napravio pavlin Josip Bedeković, Legrad je bio poznat “po noževima i nožićima, koji se ovdje obilato izrađuju od nespomenjivog vremena i poznati su kako po izvrsnosti, tako i po ljepoti. Grad je poznat također i po mnoštvu i bogatstvu građana, predanih ponajviše trgovini. Budući da je češće ugrožen vodama koje se prelijevaju, samo tlo je blatno i močvarno te zbog nedostatka kamenja podnosi samo drvene građevine. Ipak su mnoge od njih lijepe, posebno oko župne crkve. Najviše živahnosti dobiva ovo trgovište od tjednog sajma i godišnjeg sajma koji se obično održava na svetkovine Presvetog Trojstva, sv. Bartolomeja, apostola, Svih svetih i sv. Lucije, djevice i mučenice. U te dane odvija se trgovina svim stvarima, osim onih koje dolaze iz Njemačke, donesenih također iz Turske, djelomice od samih Turaka, djelomice od Grka, a osobito lijepim rogatim životinjama dovedenim također iz Ugarske.
Drava je, uz rijeku Muru, značajno utjecala na trgovište Legrad, naročito njegovim «preseljenjem» iz Međimurja u Podravinu početkom 18. stoljeća. Osobito je zanimljiv položaj Legrada nastalog na sutoku rijeka Drave i Mure. Rijeka Drava otežala je komunikaciju s njegovom nodalno-funkcionalnom regijom, i to do početka 18. stoljeća prema jugu (manje izraženo), a kasnije prema sjeveru (više izraženo). Veći je bio gubitak sjevernog gravitacijskog područja koje je bilo više upućeno na Legrad kao centralno naselje.
Proglašenje mira
Bedeković dalje piše da je „vrijedno spomena kako je nakon proglašenja mira između careva Zapada i Istoka 1650. god. poslije Krista Nikola Zrinski, tada potkralj Ilirika, u spomenutom sastanku u Legradu sklopio savez s kaniškim Osmanlijama i s onim podčinjenima s kojima je ranijih godina vodio žestoke bitke. Ovaj, naime, grof zajedno sa svojim bratom Petrom, koji nije mogao podnositi mirna vremena, kako jasno svjedoči Briet, 1664. god. poslije Krista ognjem i mačem osramotio je bliže gospodstvo Osmanlija, a same Osmanlije je, koje bi bilo gdje susreo, ubijao. Stoga je, prema Ratkaju, utanačenog dana bilo 60 barbara, nedovoljno opremljenih, a Zrinski je uostalom bio uzorit veličanstvenom pojavom i visokim stasom, te perjanicom od perja čaplje koje se uzdizalo iznad glave, opločeno zlatom i dragim kamenjem. Noseći potom dugo koplje, obilježje pješačkih vojskovođa, i s velikom satnijom velikaša, plemića i vojnika županije, uz štropot truba i bubnjeva (zacijelo ipak očekujući Osmanlije na mjestu za prihvat gostiju) nogama pripada uzoritiji korak. Nakon obavljenog uzajamnog pozdravljanja, na jednu stranu sjeli su prvaci barbara, koje nazivaju agama, i dekurioni, zvani odobaše, a naši na drugu stranu. Zrinski je zauzeo najviše mjesto. S obje strane iznesena su na vidjelo teška neprijateljstva ranijih vremena. Nakon što je to naizmjenice istaknuto, sklopljen je mir. Legradsko je ušće proglašeno slobodnim i mogućnost prolaženja napokon je dopuštena vojnicima i jedne i druge strane uz predočenje isprave svojih vojskovođa. Tada su napokon prionuli objedu.“
U Legradu je 1670. godine, prema isusovačkom misijskom izvješću, živjelo oko tisuću katolika. Iste je godine Petar Prašinski, carinik nedelišćanske tridesetnice, pisao zagrebačkom biskupu Borkoviću da je u mjestu i utvrdi Legrad živjela jedva trećina katolika. Na području katoličke župe Legrad 1688. godine bilo je oko 200 katoličkih te oko 700 luteranskih i kalvinskih kuća. Legrad je 1693. imao oko 200 katoličkih i preko 500 protestantskih kuća. Prema kanonskom izvješću iz 1698. godine može se zaključiti da je inovjeraca još uvijek bilo više od katolika, a među njima su se nalazili «luterani, kalvini, židovi, arijanci i cinkvilijanci». U Legradu su se nalazile «gotovo sve narodnosti koje postoje pod nebom» kako piše kanonik, a mnogi inovjerci prelazili su na katoličku vjeru. Iste je godine kanonik Ivan Leskovar izvijestio zagrebačkog biskupa da na području župe Legrad ima 2797 katolika. Broj se katolika očito povećao jer su u Legradu 1716. godine živjeli u 280 kuća, dok istovremeno tamo žive i protestanti «koji ipak nisu više tako brojni kao prije». Po ranije iznesenim podacima mogli bismo zaključiti da je 1670. godine u Legradu živjelo najmanje 3000 stanovnika.
Pavlin Bedeković 1752. daje svoje mišljenje o legradskom župniku i nekim prilikama: „Vidjevši i razabravši ovo u Legradu, da se ne umaramo hodajući na drugu stranu, dostatno je procijeniti da rijeka Mura biva potiskana u Dravu 100 orgija ispod Legrada, kako iznosi Ivan Jordan koji piše da ih je on, mjereći, izračunao, te da Mura gubi svoj naziv. Saznavši i to, treba posjetiti gospodina (župnika) Nikolu Jelušića, po rođenju Mađara iz županije Željezno, bolonjskog teologa, kojega se časti naslovom prečasni, i to s pravom, jer je kao muž vrsnih osobina duha te slavan po vrlini i učenosti stekao opatski naziv Sv. Križa od Kerestura. Ovdje donosi gradu (Legradu) nemali ures, dok u svojoj župnoj crkvi, posvećenoj Presvetom Trojstvu, obučen u pontifikalnu odoru, služi svečanu pjevanu misu. Ali najviše svojim uzornim životom i ugodnim načinom komunikacije te uslužnim gostoljubljem prema svim domaćim ljudima, kada time i svojim duhovnim nastojanjima čini, da mnogi nekatolici, podložni njegovoj jurisdikciji, prisegom odbace luteranske dogme i tako poštenim naraštajem jača Katoličku crkvu, a samo trgovište čisti od kukolja i zaslužuje da bude na čelu ove župe sve do najstarije dobi (ako poglavari uskrate stupnjeve dostojanstva) te da iz gnijezda nekoć luteranskih stanovnika Međimurja vidi sjedište katolika u svojoj župi za utjehu svoga rada i da konačno primi krunu vječnog života. Posjeduje hram, doduše (zbog nedostatka kamenja, kako sam prethodno napomenuo) sastavljen od čvrste hrastovine, ipak izvrstan i uredan, opskrbljen na najbolji mogući način sa svim potrebama za obavljanje bogoslužja. Pored njega stoji zvonik, dosta visok, majstorski izgrađen u istom stilu i opremljen zvonkim satom. Posjeduje sličnu filijalnu crkvu u istom gradu, posvećenu sv. Nikoli, koju je, budući da je postajala sve starijom, obnovio svojom revnošću, gore hvaljeni velečasni gospodin opat i župnik. Za svoje duhovne službe, s obzirom na obavljanje sakramenata, nije prisiljen ni na kakav izlazak izvan grada; zadovoljava se time što u gradu govori na hrvatskom i mađarskom jeziku, jer tamo vrijede oba jezika, štoviše, rijedak je stanovnik grada koji ne zna oba jezika.“
Kako je 1698. godine zabilježen broj od 2797 katolika na prostoru legradske župe, mogli bismo pretpostaviti ili da su u popisu katolicima pribrojeni protestanti ili da je legradska župa osim Legrada obuhvaćala još koje naselje, za što nema potpore u izvorima i literaturi. Vjerojatno je bliže istini da su katolicima pridodani protestanti. Ako se budućim istraživanjima to pokaže točnijim, onda je između 1670. i 1698. godine došlo do pada broja stanovnika, čemu je barem ilustrativno potvrda o padu broja kuća između 1688. i 1693. sa oko 900 na oko 700. Uzmemo li u obzir da je 1693. godine u Legradu bilo oko 700 kuća i 1698. godine 2797 stanovnika, tada bi u jednoj kući živjela u prosjeku četiri stanovnika, što bi bilo realno, usporedimo li taj prosjek s trgovištem Čakovcem u kojem je živjelo 5,4 ukućana po obitelji.
Zanimljivo je spomenuti susjedno trgovište Kotoribu koje se nalazilo na rijeci Muri i na koje je ova rijeka imala veliki utjecaj. Kotoriba se, po Rudolfu Horvatu, kao trgovište spominje vjerojatno od 1670. godine, dok Juraj Kolarić misli tek je taj status dobila između 1704. i 1716. godine. Tamo je 1671. godine popisano 393 stanovnika koji su živjeli u 110 obitelji (po kućedomaćinima), što znači da je na jednog kućedomaćina dolazilo 3,6 osoba. U istom naselju je 1660. godine popisano samo 30 kućedomaćina, dakle, približno 110 stanovnika. Godine 1716. Kotoriba je bila trgovište u sastavu župe Donji Vidovec, a u trgovištu je živjelo stotinjak obitelji, odnosno vjerojatno 360-540 osoba (zavisno od toga hoćemo li primijeniti prosjek za Kotoribu iz 1671. godine koji iznosi 3,6 ili za trgovište Čakovec iz 1672. godine koji iznosi 5,4). U istom naselju su 1728. godine živjele 152 obitelji, što možemo procijeniti na 550-820 stanovnika.
«Preseljenje» Legrada iz Međimurja u Podravinu opisao je Dragutin Feletar koji smatra da se to dogodilo oko 1710. godine prigodom velike poplave Drave. On je pišući knjigu o Legradu 1971. godine bio svjedok ostataka starog toka Drave koji su danas jedva vidljivi: «Nekadanje staro korito Drave s južne strane naselja još se i danas može lijepo pratiti u konfiguraciji tla od Orešca (sjeverno od Velikog Otoka), pa pokraj zaseoka Čerepane, zatim preko ceste za Legrad kod Kebla i dalje prema Đelekovcu i istoku. Pokoja bara i niži teren je ovdje još i danas svojevrsni «dokument» zbivanja iz 1710. godine…» Da je Drava tekla južno od Legrada još 21. veljače 1691. potvrđuje podatak iz legradske župne spomenice. U njoj piše da su se u Legradu trebali vjenčati neki stanovnici iz Ludbrega kojima je bilo preporučeno da što prije dođu u Legrad dok je dovoljno debeli led na Dravi. Kako je između Legrada i Ludbrega bila Drava, očito je da je ona te godine tekla južno od Legrada.
Poplava
Dragutin Feletar je opisao kako je tekao tijek «preseljenja» Legrada: «Ogromna masa vode, koja se pretvorila u ogromnu bujicu, rušila je sve pred sobom. Najedavši obalu dravska bujica krenula je prema sjeveru, da bi se što prije sljubila s Murom. Tome je pogodovao i pad terena. Poslije katastrofe, Legrađani su se našli na jednom otoku, sa svih strana opkoljeni vodama Drave. Kasnijom evolucijom je južni dravski rukav presušio, a cjelokupna matica rijeke se preselila u sjeverni tok.»
Josip Bedeković je o toj poplavi i Legradu 1752. zapisao: „Prije što nego krenemo kraljevom cestom, potrebno je trajektom prijeći rijeku Dravu i znati da je ovaj grad prije otprilike 40 godina između rijeka Drave i Mure, i to mnogo bliže Dravi nego Muri. Zbog češćih izlijevanja Drave, prvo njezino pijeskom napunjeno korito prema jugu prisililo je samu rijeku s drugim manjim koritom prema sjeveru da isteče, a njega je postupno učinila većim i ono je sebi otvorilo put slobodnog otjecanja i takoreći je izbacilo grad iz Međimurja, ali budući da je s druge strane ostalo manje korito kojim otječe rukavac Drave, preko kojega se može pregaziti, i ponovno se spaja s veći dijelom iste rijeke skoro ispod grada. Prema tome, zasad postoji takoreći u Međimurju i stoga potpada pod međimursko-čakovečko imanje.“
Mirela Slukan Altić smatra da se Legrad do 1710. godine razvijao između glavnog toka Drave (na jugu) i jednog rukavca sjeverno od glavnog toka. Tijekom poplave 1710. sjeverni je rukavac postao glavnim tokom, a raniji glavni tok rukavcem (na jugu). No to je malo upitno jer je na Spallinom planu iz 1671. godine vidljivo da Legrad nije bio okružen dravskom vodom, a jedini tok Drave je vidljiv južno od naselja. Iako je između 1671. i 1710. prošlo gotovo četrdeset godina, moguće se složiti s podacima Dragutina Feletara da je dravska voda došla sjeverno od Legrada tek u poplavi oko 1710. godine.
Mirela Slukan Altić je istražujući Legrad utvrdila: «Drava nije odredila samo gospodarsku osnovu Legrada. Ona je značajno utjecala na fizionomijsko-morfološke osobine naselja. Legrad se stoljećima razvijao između spomenuta dva rukavca Drave. Iako, takav položaj pridonio je njegovu razvoju prvenstveno u smjeru istok-zapad. Njegov položaj na topografski uzvišenom terenu dravskih nanosa i okruženost nižim poplavnim terenom onemogućavali su raspršivanje naselja čak i nakon rušenja obrambenih utvrda pa je Legrad oduvijek naselje izrazito okupljenog tipa. Južni rub naselja i danas je određen smjerom nekadašnjeg rukavca Drave. Nepravilni tlocrt ulica određen je konfiguracijom terena. Glavna ulica protezala se tik uz Dravu i vodila prema drvenom mostu koji je Legrad spajao s Međimurjem. Glavni trg s crkvom Svetog Trojstva izgrađenom oko 1780. također je već formiran.»
Stanovništvo
Kartografska je tradicija početkom 18. stoljeća i dalje Legrad ucrtavala sjeverno od Drave. Kartograf J. V. Biberger je u Beču objavio 1717. godine kartu Ugarske. Na njoj je Legrad (Legradt) ucrtan sjeverno od rijeke Drave. Henry Overton je na karti Ugarske objavljenoj u Londonu vjerojatno 1720. godine također Legrad ucrtao u Međimurju, tj. sjeverno od Drave. Legrad je u Međimurju ucrtan i na karti Samuela Parkera objavljenoj u Londonu oko 1728. godine. Vrlo je važna karta Međimurja objavljena u knjizi Josipa Bedekovića 1752. godine. Na toj je karti Legrad ucrtan na riječnom otoku okružen s dva rukava Drave približne veličine. Zanimljivo je da su na spomenutom zemljovidu preko Drave prema sjeveru i jugu ucrtani mostovi. Stari tok Drave (ucrtan kao mrtvaja odnosno mrtvica južno od Legrada) jasno je vidljiv na katastarskom planu iz 1859. godine.
