Burna povijest Đelekovca: Pogledajte kako se nekad tužilo i sudilo…

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše dr. Hrvoje Petrić

Kraj 16. i početak 17. stoljeća obilježilo je ratno razdoblje i velika razaranja u cijelom podravskom kraju. Osmanlije su napadale iz svojih utvrđenja: Barč, Babocsa (Bobovec), Berzence (Brežnica), Sigetvar, Kaposvar i Segesd, koje su u vrijeme sultana Murata III. (1574-1595.) bile sastavni dio sandžaka u Sigetvaru. Nakon 1600. godine pridružuje im se utvrda u Kaniži. Kaniška utvrda s jedne je strane trebala biti sigurnosni oslonac na rubnom dijelu Osmanskog Carstva, dok je s druge strane značajno ugrožavala podravski kraj.

Mirom na ušću rijeke Žitve u Dunav iz 1606. godine završen je rat između Rudolfa i Osmanskog Carstva (započet 1593. godine), a to je bio prvi mir sklopljen između Osmanlija i kršćana. Spomenuti mir bio je sklopljen na vrijeme od 20 godina, a bitne odrednice dokumenta o miru utvrđuju da svaka strana zadržava u posjedu sve što je toga trenutka držala pod svojom vlašću. Prema dokumentu o razgraničenju, Hrvatska je stekla po prvi put međunarodno priznatu granicu s Osmanskim Carstvom. Ta je granica išla Murom i Dravom do prostora nasuprot Vizvara na mađarskoj strani, istočno od Đurđevca, jugozapadno prema Zdencima na rijeku Ilovu i Ilovom dalje prema Savi, itd. Mir postignut na Žitvi i granice hrvatskog teritorija određene međunarodnim ugovorom između Habsburgovaca i Osmanskog Carstva ostat će nepromijenjene gotovo čitavo stoljeće. Mir je značio i prekid većih osmanskih prodora na đelekovečki prostor, no zbog pograničnoga položaja on je još uvijek bio ugrožen od strane manjih osmanskih pljačkaških postrojbi.

Prva stranica popisa Đelekovčana 1689 (1)

Okoliš 17. stoljeća najlakše je moguće rekonstruirati putem starih geografskih karata. Jedna od najznačajnijih karata vezanih uz ovaj kraj je zemljovid isusovca Stjepana Glavača iz 1673. godine. Na njemu se, uz ostala naselja, nalaze ucrtani Imbriovec (S. Emerieg) i Đelekovec (Jelekowtzi). Uz Dravu su upisani vodotoci Mura, Plitvica (Plituitza fl.), Bednja (Bednia fl.) i Rasinja (Rassinia fl.) odnosno današnji potok Gliboki. Prema ovoj karti Plitvica se ulijeva u Bednju južno od Otoka, a Bednja u Dravu sjeverno od Đelekovca. To je, koliko je za sada poznato, najstariji kartografski zapis Đelekovca i Imbriovca.

No, dio je đelekovečkog područja ucrtan na Spallinoj karta Međimurja iz 1670. godine. Radi se o dijelu ceste između Legrada i Koprivnice (strada a Copereintz) gdje je nakon vodotoka (starog toka Bednje?) ucrtan mlin (Melino) te prostor do nekadašnjeg toka rijeke Drave tj. do drnjanskog prostora (confinini uerso Dernia).

Naseljavanje

Rossi je u Rimu 1686. godine objavio kartu najvjerojatnije autora Giacoma Cantellija da Vignole na kojoj je prikazao položaj Đelekovca (Ielekouizi, Gialacowitz). Sjeverno se preko rijeke Drave (Draua fl.) prostire Zaladska županija (Zaladiensis Co.).

Za poznavanje naselja i reljefa u okolici Đelekovca vrlo je važna Cantellijeva karta objavljena u Rimu 1690. godine. Dio brežuljkastoga reljefa između rijeke Bednje (Bednia fl.) i Rasinje tj. današnjeg potoka Glibokog (Rasinia fl.) ucrtan je kao Ljubeščica (Liubestitza M.), dok su brežuljci koji se pružaju zapadno od potoka Rasinje označeni kao Kalnik (Kamnitza M.). Čitav je prostor južno od rijeke Drave (Draua fl.) zabilježen kao Slavonija (Slavonia). Na karti se spominju Đelekovec (Ialakouzi) i Imbriovec (Yambrihouzi).

S kraja 17. stoljeća je Valvazorova karta na kojoj je također ucrtan Đelekovec (Ielekouzi) i to točno na sutoku Mure i Drave, nasuprot Legradu (Legrat), koji je na ovoj karti ubilježen sjeverno od Drave, na međimurskoj strani. Valvazorova karta pokazuje stari tok Bednje (Bednia fluss) u koju se prije Đelekovca ulijevala Plitvica (Plituiza fluss). Tok Bednje vrlo je blizu Đelekovca i on gotovo u potpunosti prikazuje stanje identično kao i na Glavačevoj karti iz 1673. godine.

Stranica popisa Đelekovčana iz 1689

Za stanovnike Podravine šume su imale veliku važnost jer se iz njih dobivalo drvo koje je bilo nezamjenjivo u ljudskoj svakodnevici. Ono se koristilo za ogrjev, građevinski materijal, za izradu oruđa za rad, namještaja, predmeta u kućanstvu, itd. Krčenjem šuma i šikara stvarale su se nove poljoprivredne površine. Hrastove i bukove šume su, uz ostalo, služile i za žirenje svinja. U šumama se nalazila divljač, što je omogućavalo lov. U šumi se brala i trava ispod drveća, a ta je bezazlena praksa potrajala do pojave umjetnih livada. Iz šume su se mogli uzimati i plodovi od dunja, kestena, oraha do divljih bobica i mladica za obnovu domaćih voćnjaka. U 17. stoljeću na širem đelekovečkom području započeo je proces krčenja dijela šumskih površina koje su se proširile tijekom druge polovice 16. stoljeća. Josip Adamček je napisao: «U doba turskog pustošenja u XVI. stoljeću na ludbreškome su se vlastelinstvu pojavile nove šikare i šume jer su obrasle napuštene oranice i livade. Naseljavanje vlastelinstva u narednom stoljeću pratilo je raskrčivanje tih šikara i šuma, ali je vlastelinstvo već tada započelo ograničavati njihovo slobodno korištenje. Pojavili su se «zabrani» (sylvae prohibiae) u kojima kmetovi više nisu mogli po svojoj volji sjeći drva i žiriti svinje.»

Izgleda da je krčenje šuma i šikara na đelekovečkom području počelo u prostorima bliže rijeci Dravi, koji su bili najbliži granici s Osmanskim Carstvom. Prigodom krčenja šumskih površina najčešće su krčitelji dobivali pravo uživanja na iskrčeno zemljište. Prema tužbi bana Žigmunda Erdödyja iz 1628. vidi se da su pripadnici plaćene vojne posade u Drnju iskrčili bez banovog znanja i dopuštenja šume na prostoru susjednog Đelekovca. Za prostor koji su dobili krčenjem plaćali su samo desetinu. Nakon 1628. Drnjancima je na uživanje ostavljen prostor koji su sami iskrčili. O istoj je šumi bilo riječi i na saborskom zasjedanju od 14. siječnja 1630. godine. O pitanjima restitucije Erdödyjevih posjeda kraj Koprivnice sačuvala se jedna instrukcija kralja Ferdinanda II. iz 1626. godine.

Raniji vlasnik Đelekovca 1620. bio je Tomo Erdödy (umro 17. siječnja 1624.), dok je kasnije vlasnik postao njegov sin Žigmund Erdödy. Izgleda da je njegovo vlasništvo nad posjedom Đelekovcem (ili vjerojatno spomenutim krčevinama) bilo upitno jer je Sabor 1624. i 1628. tražio da se posjed Đelekovec (vjerojatno ranije spomenute krčevine) vrati obitelji Erdödy. Izgleda da se vraćanje krčevina kod Đelekovca odužilo jer to pitanje nije bilo riješeno ni 1634., ni 1637. godine kada je Hrvatsko-slavonski sabor tražio da koprivnički krajiški kapetani vrate obitelji Erdödy oduzete zemlje kod Đelekovca, a istoj se obitelji trebala vratiti i šuma kod Rasinje.

Kao primjer intenziteta krčenja šuma u drugoj polovici 17. stoljeća može poslužiti rezultat koji sam dobio analizom popisa posjeda pojedinih stanovnika Đelekovca. Tamo je 1689. godine zabilježeno 230 i ½ jutara oranica, 251 i ½ kosaca livada te čak 429 jutara krčevina. Zbrojimo li oranice i krčevine, možemo vidjeti da su u tom zbroju krčevine imale gotovo dvotrećinski udio, što jasno potvrđuje veliki intenzitet krčenja šuma na ovom prostoru.

Prije početka regulacije potoka i depresija (od druge polovice 18. stoljeća), ovdje je bilo znatno više močvara i niskih livadnih terena, dok je dobar dio šumskih površina posječen najvjerojatnije već tijekom 17. stoljeća kao dio procesa ponovnog naseljavanja. O prostoru nekadašnjih šuma govore brojni toponimi s nazivima drveća, a u širem koprivničkom okruženju ima i onih sa nazivom «laz» i «krč», koje možemo pronaći na brojnim kartama, a napose katastarskim.

Iako je još krajem 16. stoljeća prestalo financiranje vojne posade u utvrdi Đelekovec od strane štajerskih staleža, utvrda je pouzdano funkcionirala tijekom većeg dijela 17. stoljeća. Na trenutnom stupnju istraženosti teško je utvrditi što se zbivalo s đelekovečkom utvrdom u 17. stoljeću, no vjerojatno su njeno izdržavanje te financiranje vojne posade preuzeli hrvatsko-slavonski staleži.

Đelekovčani su uz to morali raditi na utvrđivanju susjednih utvrda. Prema zaključcima Hrvatsko-slavonskog sabora od 17. kolovoza 1603. godine određeno je da se podložnici iz Đelekovca šalju na rad u Đurđevac i Virje. Đelekovčani su i 1604. morali ići raditi na popravku utvrde Novigrad ili Sigetec te na dovršetku gradnje utvrde Virje.

Poplave

Ivan Budor se 20. travnja 1610. godine spominje kao vojvoda 50 slavonskih pješaka odnosno haramija u Podravini («partibus Dravanis») kojima je sjedište bilo u Đelekovcu. Njihov je zadatak bio hvatati i banu izručivati pljačkaše koji su harali duž Drave te pustošili lokalno plemstvo i siromašno stanovništvo. Ovaj podatak pokazuje koliki je početkom 17. stoljeća bio stupanj nesigurnosti na ovom prostoru. Haramije se u Đelekovcu spominju i 12. listopada 1615. godine, no Đelekovec tada nije bio sastavni dio Slavonske vojne krajine jer se kao utvrda ne spominje u 17. stoljeću, npr. u popisu 1601. godine.

Izgleda da je 1610. počela gradnja nove utvrde u Đelekovcu, što se vidi iz zaključaka Hrvatsko-slavonskog sabora od 23. rujna kada se spominje gradnja nove utvrde (novu fortalitio) u Đelekovcu, za što su bili određeni kmetovi. Idućom su saborskom odlukom od 11. siječnja 1611. bili doznačeni kmetovi za nastavak utvrđivanja Petrinje i gradnju nove utvrde u Đelekovcu. Kmetovi iz Križevačke i Zagrebačke županije za gradnju đelekovečke utvrde bili su određeni i saborskom odlukom od 13. svibnja 1613. godine.

Matija Pribeg, upravitelj Rasinjskog vlastelinstva, 1643. u jednom izvješću rasinjskoj vlastelinki Ani Elizabeti Moškon izražava bojazan da neki Đelekovčani svojevoljno poslušaju poziv Nikole Zrinskog te da sudjeluju u izgradnji nove utvrde na Gradišču kod Legrada.

Godine 1650. na Hrvatsko-slavonskom saboru se spominjalo Đelekovec u vezi s nabavkom sukna za isplatu vojske, a na Saboru održanom 1655. u Varaždinu raspravljalo se o opasnostima osmanskog prodiranja preko Drave, a u instrukcijama za popisivače poreza navodi se obzirniji postupak za naselja izvrgnuta poplavama rijeke Drave, kao primjerice za sela Torčec i Đelekovec. Đelekovčani su 1662. bili oslobođeni plaćanja poreza zbog poplava rijeke Drave.

Vojvode se u Đelekovcu spominju i u drugoj polovici 17. stoljeća, npr. 1677. zabilježen je «Georgio Steffanich, vaivoda Gyelekoczensi». Izgleda da su tada vojvode bili isto što i seoski suci. Godine 1671. spominju se Grgur Lončar ili Lončarić i Matija Kelemin kao «officiales possessionis Geliekoucz». Nije jasno treba li se u ovom slučaju «officialis» prevoditi kao službenici ili upravitelji posjeda Đelekovec.

U vrijeme razgraničenja između Varaždinskog generalata i Križevačke županije spominju se Đelekovčani («Incolas Dominy Raszinya Gywlekoveczenses»), ali i sela Ivanec, Kunovec, Peteranec i Pustakovec. U procesima se poziva na starije isprave iz 1618. i 1635. godine. U jednom spisu koji se također poziva na zbivanja iz 17. stoljeća spominje se prijelaz preko Drave kod Drnja, koji su koristili i Đelekovčani.

O ovom prostoru zabilježeno je nekoliko podataka u regestima obitelji Oršić, koje bi trebalo detaljnije proučiti u budućnosti. Đelekovec se tamo spominje 1620., a Imbriovec 1655. godine. Također bi trebalo detaljnije proučiti i jedan vrlo zanimljiv spis vezan uz Đelekovec i Rasinju iz 1623. godine.

Imbriovec i Đelekovec spominju se i u koprivničkim gradskim zapisnicima. U njima je zabilježeno da je dana 12. ožujka 1666. Mirko Kantar iz Otoka kupio kuću u Imbriovcu od Dore Sabol za 13 dukata i 80 denara («Mirko Kantar z Otoka kupil ie hise vu Jamborovczu od kapa Zabolove sene Dore za trinaiszt dukat i oszemdeszet novacz»).

Parnice

Dana 1. svibnja 1677. zabilježena je parnica Nikole Bočkadija, sina Mirka i Doroteje, kćeri pok. Petra Kliaka, Doroteje Mlinarić i Helene Fajfarić, kćeri Jurja Futaka i Katarine, kćeri Petra Kliaka i Tome Čusa, skrbnika Mihaela, Matije i Lovre, svojih sinova od pok. supruge Elizabete, kćeri prije spomenutih Jurja Futaka i Katarine, protiv Matije Rasinca kao skrbnika i Mihaela Kliaka, sina Franje, sina spomenutog Petra Kliaka, zbog diobe djedovske imovine. Sud odlučuje da se imovina mora razdijeliti i izlaskom na teren utvrđuje zemljišta koja prepisuje tužiteljima. Od zemljišta se, uz ostala spominju, «na Gyelekovechkom putu», «Brezie» i «possessionem Gyelakoucz».

Iste 1677. godine zabilježen je nastavak parnice Margarete Moyses, udovice pok. Jurja Czinderyja, optužene, na molbu Marka Tormana, kmeta grofice Ane Elizabete Moscon, tužitelja, da dokažu svoje tvrdnje s prijašnjega ročišta. Tužitelj se nije pojavio na ročištu, dok je optužena pozvala tri svjedoka – Ivana Nagh Vagija, legradskoga suca, Elizabetu, udovicu Andrije Papradyja, i Martina Reonesza, Czinderyjevoga pastira. Prvi svjedok izjavljuje da je prepoznao govedo koja je Matija Peroš, koprivnički prisežnik, kupio u Križevačkoj krajini kao govedo pok. Andrije Papradyja i to dojavio Jurju Czinderyju. Druga svjedokinja izjavljuje da je Reoneszu, pastiru Czinderyjevih goveda, dala da napasa i četiri goveda njenog pok. muža Andrije Papradyja i da je prvi put ukradeno šest Czinderyjevih i jedno Papradyjevo govedo, ali da su pronađena. Uskoro je opet ukradeno jedno Czinderyjevo i jedno Papradyjevo govedo i ona su pronađena kad ih je Matija Peroš kupio. Tada su otkrili da ih je ukrao i prodao Marku Tormanu s posjeda Đelekovec («in possessione Gyelekovcz»). Također izjavljuje da su je Đelekovčani pokušali nagovoriti da izjavi da Papradyjevo govedo nije paslo i nije ukradeno zajedno s Czinderyjevim. Treći svjedok izjavljuje kao i svjedokinja i dodaje da su ga Đelekovčani pokušali podmititi da svjedoči po njihovoj volji, što je on odbio. Sud je u potpunosti oslobodio optuženu, a tužiteljima naložio vječnu šutnju o tom predmetu.

Među koprivničkim gradskim zapisnicima sačuvana je i parnica Jurja Lončara, slobodnjaka iz Đelekovca «libertini Gyelekoczensis», protiv Jakova Šijaka zbog 16 carskih talira i jednoga pozlaćenoga prstena. Tužitelj mu ih je posudio uz kamatu, ali ih je optuženi izgubio i nakon što ih je našao nije ih htio vratiti, iako je to tužitelj zahtijevao. Sud je odlučio da optuženi mora vratiti novac tužitelju i nadoknaditi ako što nedostaje, ali mu nije bio dužan dati kamate. Parnica je od 12. siječnja 1678. godine.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI