ČETVRTI DNEVNIK SINIŠE KOVAČIĆA Zašto je hlebinska naiva popularnija u Japanu nego u Hrvatskoj

U dijelu kulturne javnosti i danas se ismijava osnivanje 'Svjetskog centra - čuda hrvatske naive' u Zagrebu samo zato što je iza projekta stajala Ankica Tuđman, strastvena ljubiteljica naive


Autor: podravski.hr — 19.02.2013. / 10:42 Aktualno

Kad sam došao na Politologiju u Zagreb, prvi ispit polagao sam čak pet puta. Znam, nije za pohvaliti se, ali pamtim tu davnu 1996. po Stjepi Mijoviću Kočanu i ispitu na kojem me podučio tko je zapravo bio Ivan Večenaj Tišlarov.
Dok sam kao pravi podravski pjetlić ponavljao da je riječ o majstoru naive i trudio se objasniti tehniku rada, profesor je od mene tražio samo jednu riječ. Ivan Večenaj je za njega bio kozer – čovjek koji zna lijepo, zanimljivo i duhovito pričati i pisati, kustos kajkavske riječi. Traumatiziran, ali sretan što sam napokon položio ispit, dao sam si truda pratiti tog Golčanina i pokušati ući u svijet njegove umjetnosti. I nije bilo teško.
Svjetsko čudo
Jednostavnost je stavio ispred garda svjetske slikarske zvijezde, otporan na godine i slavu. A gdje je ta zvijezda danas? Dok počiva ‘z on kraj Drave’, o endemu naivnog slikarstva čitam očekivane tekstove i nekrologe. Dijele se ordeni. Umjesto za života – opet nakon. Virius, Generalić, Mraz i ostali dobili su svoje ulice, pa će vjerojatno i Večenaj. I tu je kraj. Ušli su u povijest bez službene akademske potvrde zahvaljujući urođenim talentima. Strategije za dalje nemamo.
Gospa se u Međugorju ukazala prije 32 godine, ali da nije bilo spretnih Čitlučana, danas bi taj kraj bio nerazvijen. Ovako, potaknuti rastom vjerskog turizma, od 1. ožujka uvode vinjete za svaki posjet Međugorju, što zbog, ruku na srce, pohlepe za novcem, što zbog razvoja infrastrukture. Dubrovčani već više od milenija slave Svetog Vlahu. I oni najezdu kulturnih turista počinju naplaćivati 15 kuna po glavi. A mi, niti imamo najezdu turista, niti bilo kome možemo što naplatiti.
Žalosno je da je naiva procvala za vrijeme Juge, ranih 70-ih, a da sustavno propada u hrvatskoj državi gdje je, za razliku od hrvatske većine, veliki svijet od Italije do Japana itekako svjestan postojanja hlebinske slikarske škole. U dijelu kulturne javnosti i danas se ismijava osnivanje ‘Svjetskog centra – čuda hrvatske naive’ u Zagrebu 1993. samo zato što je iza projekta stajala Ankica Tuđman, strastvena ljubiteljica naive.
I Bleka se ismijavalo kad je pokretao Podravske motive. Šutimo i o jednoj Biserki Zlatar Milinković, čija se djela već godinama masno prodaju diljem svijeta jer je tehniku naive iskoristila do savršenstva za oslikavanje modernih motiva, ne nužno vezanih uz Podravinu, težački rad ili pejzaž. Pa zar je to mana? Ušli smo očito u začarani krug taština i letargije, gdje oni koji odlučuju svoje neznanje prikrivaju uvijek istim opravdanjem – nemamo penez.
Rade od nas hlebince. I tako već godinama. Najgore od svega je što su uspjeli zaraziti domaći narod pa umjesto obiteljskih izlazaka u teatar, obilazaka etnokuća i galerija, horde ljudi radije idu u shopping centre iz kojih se velika većina vraća frustrirana umjesto kulturno nadahnuta. Našoj Podravini hitno treba lik poput Pavla Gažija koji je malu poljoprivrednu zadrugu uzdigao u Podravku, a naivi postao vodeći mecena.
Podravski Picasso
Na fejsu stranica Podravskih motiva sliči na vašar, a ne na stranicu koja promiče slikare naive i umjetnost kao takvu. O stranicama Grada i Turističke zajednice da ne govorim. Nema portreta naših naivaca, nema njihovih majstorskih djela, opusa, intervjua pa čak ni ‘in memoriama’ Ivanu Večenaju Tišlarovu koji je rado bio zaštitno lice Podravskih motiva, primao i vraćao ključeve Grada, trošio svoje slobodno vrijeme na promociju Podravine. ‘Nije bio samo veliki majstor naivnog slikarstva’, napisala je dr. Zlatka Nemet Lojan na fejsu i priključila se vojsci Podravaca koji će Večenaja pamtiti kao podravskog Picassa.
Kažu da čovjek nastavlja živjeti kroz svoja djela. Pitanje je samo hoće li turistički radnici napokon prepoznati pemzlanje Ivana Večenaja i njegov lik i djelo otrgnuti od zaborava. Da bi se to dogodilo, možda neke od njih treba poslati u zaborav. Ali, to je već politika od koje je i sam Ivina zazirao.