CRNA RUPA NA SJEVERU Zašto Koprivnica jedina nema sigurnu kuću za zlostavljane žene i djecu

Županijske vlasti u Koprivnici kažu da oni to rješavaju udomiteljstvom, ali taj projekt država je ugasila još prije - pet godina


Autor: podravski.hr — 09.03.2018. / 18:19 Aktualno

Ilustracija / Jadna je žena nakon nasilja iznenada preminula

Koprivničko-križevačka županija spada među tek nekoliko onih u zemlji u kojima nema sigurne kuće za žrtve obiteljskog nasilja, što su u pravilu žene s djecom. U regiji su u tom smislu crna rupa jer skloništa djeluju u susjednima Varaždinskoj, Međimurskoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
Verica Rupčić (HDZ), šefica županijskog Povjerenstva za ravnopravnost spolova, koja se godinama zalaže za postojanje sigurne kuće, kaže kako za to naprosto kod nas nema političke volje.
– Na temelju moje inicijative 2010. godine otvorena je u našoj županiji sigurna kuća, odnosno sklonište za žrtve obiteljskog nasilja u udomiteljskoj obitelji i to je bio jedinstven takav projekt u Hrvatskoj. Međutim, Milanovićeva Vlada je 2012. godine promijenila Zakon o udomiteljstvu i onemogućila da na takav način funkcionira sigurna kuća. U praksi je ona radila još godinu dana, jer se žene i djecu koji su ondje bili nije moglo samo baciti na ulicu, no odonda do danas, nažalost, usprkos svim pokušajima, nismo se uspjeli izboriti za sklonište – kazala je ona.
Domeće kako je u tijeku donošenja novog zakona nebrojeno puta pisala mjerodavnom ministarstvu da se ne ukida mogućnost sigurne kuće u udomiteljskoj obitelji i pokušavala doći do tadašnjeg zamjenika ministrice Darka Ledinskog (SDP), lobirala je kod naših saborskih zastupnika, napisala je i amandman na predloženu izmjenu zakona, ali svi ti napori nisu urodili plodom.
– Znate kako funkcioniraju stranačke mašinerije, lijeve ili desne. Nažalost, digli su ruke protiv mog amandmana – prisjeća se Verica Rupčić kako je propao projekt prve sigurne kuće u našoj županiji.
Nakon toga, veli, pokušala je motivirati Crveni križ i lokalne udruge koje se bave problematikom zlostavljanja u obitelji da postanu nositeljima projekta sigurne kuće, ali nije bilo interesa.
– Sigurnu kuću trebali bi financirati država, županija, općine i gradovi i svima bi to trebalo biti na pameti, ne samo u predizbornom razdoblju. Kad bi bilo sluha, kao što ga nema, zajedničkim snagama to bi se moglo napraviti. Sada tapkamo na mjestu – ocjenjuje Verica Rupčić.
A kakve su uopće potrebe za sigurnom kućom u našoj županiji? U koprivničkom Centru za socijalnu skrb, primjerice, kažu kako u zadnjih pet godina u prosjeku pet majka s djecom treba smještaj, a tu su još centri u Križevcima i Đurđevcu.
No, opće je poznato da tek dio obiteljskog nasilja uđe u službene statistike. Prema policijskim procjenama, prijavi se tek svako treće nasilje u obitelji, dok u udrugama koje se bave tim područjem kažu kako je situacija u stvarnosti daleko gora te da tek svaka deseta zlostavljana žena zatraži pomoć.

Verica Rupčić, predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova

Poznati su i europski standardi. Prema Istanbulskoj konvenciji, koju konzervativna vlada Andreja Plenkovića još nije dala na ratifikaciju, na svakih 10.000 stanovnika potrebno je osigurati jedno mjesto za ženu i djecu u sigurnoj kući. To bi značilo da bi u našoj županiji bilo potrebno sklonište s kapacitetom za prihvat 12 žena s djecom.
I same službene brojke o nasilju u obitelji dovoljno su velike. Prema policijskim podacima, u zadnje tri godine bilo je gotovo 1000 takvih slučajeva. Zanimljivo zvuči podatak da se u njima kao oštećenike vodi 860 žena i čak 523 muškaraca.
Centri za socijalnu skrb, pak, imaju zabilježena 253 nasilnika i 47 nasilnica u prošloj godini, dok su sva pravosudna tijela u našoj županiji zbog obiteljskog nasilja lani procesuirala 661 muškarca i 161 ženu. Razmjer je, dakle, otprilike takav na nasilje u obitelji pet puta češće čine muškarci nego žene. Osim kad je riječ o policijskim brojkama, ali to ne iznenađuje jer se u praksi, kad dođe do intervencije zbog remećenja reda u obitelji, često prijavljuju obje strane.
No, mnogo više o potrebama govore iskustva sigurnih kuća u susjednim županijama. Primjerice, još 2008. godine osnovana je Sigurna kuća Čakovec, i to na inicijativu Međimurske županije, koja je i danas financira. Prema njihovim podacima, kroz sklonište su prošle 104 žene i 111 djece, dok zbog manjka kapaciteta nisu mogli smjestiti čak 201 ženu, 387 djece i jednog muškarca, žrtvu obiteljskog nasilja.
Dok u našoj županiji nema političke volje za pokretanjem skloništa, Sigurnu kuću Čakovec Međimurska županija financira s oko 250.000 kuna godišnje, država doda još oko 180.000 kuna, a donacijama se prikupi još desetak tisuća kuna. To je dovoljno za plaće socijalne radnice (ujedno i ravnateljice) te psihologinje, koje vode brigu o traumatiziranim ženama i djeci, kao i ostale troškove.
I varaždinsko Utočište sv. Nikole financiraju tamošnja Županija i Grad Varaždin, kao osnivači. U Bjelovaru je, pak, gradska uprava još 2003. godine inicirala otvaranje Skloništa za žrtve obiteljskog nasilja.
Prema informacijama koprivničkog Centra za socijalnu skrb, žene i djeca koje je potrebno zaštititi zbog nasilja u obitelji upućuju se „kod pružatelja usluge prema procjeni stručnog tima te sukladno raspoloživim smještajnim kapacitetima“. U praksi su to, kako doznajemo, najčešće skloništa u Zagrebu i Rijeci.
Štoviše, u Centru tvrde kako je praksa da se žrtve ne smješta u istoj županiji u kojoj prebivaju, i to zbog sigurnosti.
– U svakom slučaju, bilo bi poželjno da i na području Koprivničko-križevačke županije postoji sigurna kuća – kazao je ravnatelj Centra Danijel Rušak.
Županijska uprava, sudeći prema odgovoru koji smo primili na upit je li spremna sufinancirati sigurnu kuću, izgubljena je u vremenu i prostoru.
– Koprivničko-križevačka županija unatrag nekoliko godina u proračunu osigurava sredstva za financiranje dijela troškova sigurne kuće kroz udomiteljstvo, tj. pružanje psihosocijalne pomoći žrtvama obiteljskog nasilja – vele u Županiji, iako je projekt sigurne kuće u udomiteljstvu zbog izmijenjenog zakona ugašen prije pet godina. (hš)
FOTO: ILUSTRACIJA