CRNO NAM SE PIŠE Dr. sc. Dragutin Feletar: Bit će nas sve manje i tu se više ne da ništa učiniti

Ugledni akademik pesimistično o demografskim kretanjima


Autor: podravski.hr — 26.12.2017. / 12:30 Aktualno

Dr. sc. Dragutin Feletar

Znali ste da je akademik Dragutin Feletar, stručnjak za demografiju i geografiju, objavio na stotine knjiga i znanstvenih članaka, ali sigurno niste da je napisao i povijest džeza, i to u doba kad je svirao trubu u dixieland sastavu.
Dr. sc. Feletar nedavno nam je uz kavu u razgovoru ugodnom rado iznio nepoznate detalje iz biografije.
Istražili ste povijest cijele Podravine, sigurno ste istražili i obiteljsku povijest. Otkud dolaze Feletari?
– Svi Feletari su iz Dobrave, odnosno Donje Dubrave, čak i oni koji žive po Mađarskoj. Istvan Feletar bio je jedan od najvećih mađarskih kemičara. A samo prezime značilo bi, prevedeno s mađarskog, gonič stoke. U Legradu su u 16. i 17. stoljeću bili najveći stočni sajmovi u ovome dijelu Panonske nizine. Tu su Zrinski lifrovali na Bakar više od 30.000 grla stoke godišnje i izvozili ih u Veneciju. Išli su preko svojih posjeda, pa nisu plaćali tridesetnicu, carinu. To je bio i glavni razlog urote zrinsko-frankopanske. Uvijek je lova bila u pitanju, ne politika. Dakle, vjerojatno je neki moj predak došao u Legrad tjerajući stoku, pa se tu zadržal.
Rođeni ste u Velikom Otoku, s podravske strane Drave, pa ste odrastali u Dobravi, s međimurske strane. Kaj ste, zapravo – Podravec il Međimurec?
– Ne bih to uopće dijelio. Bio međimurski Podravec ili podravski Međimurec, ista stvar. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad sam bio sasvim mali, pod mojim vrtom išla je granica između ondašnje NDH i mađarskog Međimurja. Jedanput su nas bobanovci, po pričanju oca, postrojili pred kućom da nas budu streljali, ali je jedan od njih prepoznao nekog Dobrovčana, Jankovića, koji je spaval kod nas i s kojim je negde bil, pa nam je to spasilo glave.
U čemu se razlikuju ta dva ‘plemena’?
– Krajem 19. stoljeća Međimurje je bilo jako prenaseljeno i vladala je glad za zemljom. Ljudi su zato bili prisiljeni da uz zemlju još nešto rade, inače bi bili gladni. I tak su počeli plesti košare, baviti se zlatarstvom i izučavati obrte, išli su i pečalbu. Podravci su se uspavali, što se nakon rata nastavilo zbog Podravke, koja je zaposlila ljude i dala im sigurnost. Zašto se nekad radilo od šest do dva? Zato da bi se ljudi mogli baviti poljoprivredom. Osim toga, Međimurci su prvi krenuli van, u Australiju, Kanadu i zapadnu Europu već početkom 20. stoljeća, a svojim familijama nisu slali samo novce, nego i ideje.
Zato se veli da su Podravci škrti ili šparni, a Međimurci skrbni?
– U narodu se veli da su Međimurci marljivi, a Podravci škrti, al i jedni i drugi su i jedno i drugo. I jalni. Mi Hrvati iz Panonije razlikujemo se od dinarskog tipa po tome što izvan svojih regija svoje ljude ne bumo podržali, a oni budu. I oni su jalni kod sebe, ali kad Dalmatinci dođu u Zagreb, drže se skupa. To je naša loša osobina i zato nemamo nikoga u visokoj politici, a Međimurci su opet u vrhu.
Kerstner je potrefil s Gruntovčanima?
– On je bil maher, bili smo prijatelji. To je ta slika Podravca – skučenog, bez neke želje da ide u rizik. Ipak, mislim da se to jako mijenja, pogotovo u zadnjih 30 godina, kad su se Podravci i Međimurci počeli školovati. Mi dugo nismo imali svoju inteligenciju. Ne bi vjeroval, al ja sam jedna od prvih generacija koja se počela školovati. A danas iz moje Dobrave ima sedam redovitih sveučilišnih profesora.
Kad se u vama rodila ljubav prema pisanju i prema geografiji, dvjema stvarima koje su obilježile vaš život?
– U Dobravi sam išel u pučku školu, u kojoj je onda bilo dece za pet razreda, a danas nemru jedan sastaviti. Nakon četvrtog razreda četiri godine sam peške hodal šest kilometri u Kotoribu, u kojoj se učil i jezik, njemački, bez čega nisi mogel u gimnaziju. Razrednica mi je bila Božena Loborec, tad se prezivala Cišper. Na kraju sedmog razreda osnovala je literarnu sekciju. Ja sam tad već pisal nekakve pjesmuljke i postal sam predsjednik. Onda nam je rekla da pod ferjem nekaj napišemo i donesemo, da vidi kakvi smo. Ja sam onda napisal tri romana, jedan o pesu Bundžiju, jedan o kaubojima, jer smo onda svi čitali Karla Maya, i jedan nekaj lokalno. A kaj se geografije tiče, u razredu smo se pod odmorom igrali da tko zna više gradova na neko slovo. Onda sam uzel atlas i naučil ga napamet. Još i sad mogu nabrojiti, recimo, 50 gradova u Japanu. U osmom razredu sam došel do toga da sam ja bil s jedne strane, celi razred na drugoj i pobijedil sam ih. I kad sam krenul u gimnaziju u Varaždin, već sam znal da ću se baviti geografijom.
Jeste onda imali kakve uzore?
– Jako sam volio čitati Jacka Londona. On je bio radnik negde u Kalifoniji, bez ikakve škole, a dogurao je do velikog pisca.
Kak ste došli u Koprivnicu?
– Ja cijeli život putujem, nikad nisam radio u mjestu stanovanja. Još u gimnaziji sam pisal velike članke za list Međimurje. Kad sam diplomiral i otišel u vojsku, tadašnji urednik Žika Đorđević pital me je bi li došel k njemu. Ipak sam jednu godinu paralelno predaval geografiju na Ekonomskoj školi u Čakovcu i pisal za Međimurje, a onda sam videl da novinarstvo toliko zaokuplja, da nemrem više tak, pa sam postal samo novinar. Onda sam se profesionalno bavil izdavaštvom, pa me je Gaži pozval u Podravku, gde sam postal direktor Centra za kulturu, a taman kad sam 1983. godine u Koprivnici kupil ruševnu kuću, uredil je i počel tu živjeti, otišel sam za profesora na fakultet.
Kad se sad okrenete unatrag, koje je bilo najljepše razdoblje vašeg života?
– Za Hrvatskog proljeća imao sam problema, ali nikad nisam bio nekakav nacionalist. Ljudi možda imaju krivu percepciju. Uvijek sam bio multikulturalan. S vrlo malo ljudi bio sam u konfliktu, pa mi je i to razdoblje u dobrom sjećanju. A i kad si mlađi, onda ti je lepše. Ipak, gledajući realno, u socijalizmu je u svakom smislu bilo puno gore nego danas, ne samo po pitanju ljudskih i političkih sloboda. Ljude se previše šikaniralo, sve se odlučivalo u komitetu, diktatura je bila očita. I ekonomski nije bilo dobro. Ljudi jesu imali sigurnost, ali ako usporediš razinu današnjeg životnog standarda, mogućnosti školovanja, razinu infrastrukture, danas je za tri koplja bolje nego je bilo onda.
A kaj velite na to da Hrvatska stalno pada, da su nas sad i Rumunji službeno preskočili i da smo bolji samo od Bugara?
– Narodi u svih onih deset zemalja kaj su primljene u Europsku uniju 2004. godine, osim Češke i Malte, žive gore nego mi. Samo pređi u Mađarsku. Ako se gledaju makroekonomski pokazatelji, onda nazadujemo, ali činjenica je da živimo bolje nego u Rumunjskoj. Ali ako nešto ne napravimo, svašta se može dogoditi za 20 godina.
A egzodus Hrvata i demografska katastrofa? Kad budu izumrli Podravci?
– Vrlo brzo. Za sto godina gradovi će ostati, a na selu će biti samo farme. Legrad je već sada pao na ispod 900 stanovnika, a imao je četri i pol tisuće.
Kaj se tu da napraviti?
– Ništ. Jedan od glavnih razloga depopulacije je i to kaj su se Podravci i Međimurci počeli školovati. Svaki od njih je rekel ovak: Ja bum svoje dete zaškolal, kaj se nebu mučilo ko ja. A kaj bu čovek s fakultetom delal v Dobravi il Hlebinama? Otišel bu. Tak je i na našim otocima. I onda ljudi krive državu da zakaj ništ ne poduzme i ne naseli stanovništvo, a sami su tome doprinijeli.
Znači, nema nikakve šanse za demografsku obnovu?
– Nema. To je prirodna transformacija naseljenosti, koja je nezaustavljiva. Rješavanje problema nekakvim brzim naseljavanjem, ne znam, Indijaca i Arapa, bila bi potpuno promašena stvar jer je to još skuplja investicija nego da ideš u revitalizaciju nataliteta. Pazi, mi još uvijek imamo oko 900.000 fertilnih žena, ali to će biti vrlo kratko. Kad bi mi sada išli s pravom pronatalitetnom politikom francuskog tipa – prije svega ekonomska stabilnost, a onda i poticaji – za 15-tak godina možda bi samo ublažili depopulaciju.
Čuo sam da ste u djetinjstvu svirali harmoniku. Kaj vam u životu znači glazba?
– Muzika mi znači sve. Jako volim glazbu, osobito međimurske pjesme i ozbiljnu, klasičnu. Svirao sam harmoniku, koju mi je otac kupio u petom razredu osnovne škole, po čeharama, kad su žene čehale perje. Kad sam bio u osmom razredu, prikazivao se film Mladić s trubom s Kirkom Douglasom. Ja sam se onda zaljubil u trubu i sviral sam ju za vreme studija. Na Staroj Savi, današnjem Cvjetnom naselju, bili su plesnjaci i svirali smo dixieland.
Vi ste generacija Johna Lennona i Micka Jaggera. Rock vas se nije ‘primil’?
– Znaš kaj se onda pisalo o Beatlesima? Da će uništiti našu mladež. Frizure katastrofa. A muzika kao da je đavo ušel u njih. A Yesterday je danas klasična glazba. Za studija sam bio u uredništvu Studentskog lista, skupa s Pajom Kanižajem. Tu sam objavio povijest džeza u 50 nastavaka. Tad je baš izašla Knjiga o džezu Amerikanca Berendta. Ja sam ustvari prepričal tu knjigu, uz još neke druge izvore, i to se jako čitalo. Pratio sam i rock, a pratim i danas, deca mi se čude. Ipak, najviše mi se sviđa šansona.
Ko je najveći Podravec u povijesti? I vi ulazite u konkurenciju.
– A, to ne, sigurno. Ak govorimo samo o Podravini, ne bi veroval ko. Biskup Bradarić. Jedan od najvećih humanističkih pisaca u Europi 16. stoljeća, a rođen je tu, u Herešinu. Njegova djela imala su utjecaj na cijelu europsku kulturu.
A to kaj ste ušli u Akademiju, među besmrtnike kako se kaže, doživljavate kao krunu svoje karijere?
– Apsolutno. Šusterov sin koji je pešice hodal u Kotoribu u školu… Znam se šaliti da sam postal akademik jer smo u školi imali tablet i računalo. Tablet je bila grafitna ploča po kojoj smo pisali, a računalo ono s kuglicama. Tek u trećem razredu dobil sam prvu knjigu. (HŠ)
FOTO: NIKOLA WOLF