Čuda u Podravini: Pjena mu je išla na usta, iz žena vikao ‘sam vrag’ – ozdravili su!

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: dr. Hrvoje Petrić, Iz povijesti Podravine i Prigorja. Čitajte svaki ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista.

Manastir Lepavina predstavlja jednu od najzapadnijih organizacijskih jezgri Pravoslavne crkve između Jadranskog mora i rijeke Drave.

Osnivanje manastira Lepavina vezuje se uz doseljavanje pravoslavnog stanovništva tijekom 16. stoljeća. Isprva su to bili pojedinci koji su prelazili s osmanskog teritorija na područje Hrvatsko-slavonskog kraljevstva, a potom i manje skupine koje su u dogovoru s austrijskim vlastima naseljavale područje sve do donje Štajerske. Manje su pravoslavne skupine naseljavane od kraja 16. stoljeća u okolici Koprivnice, Križevaca, Ivanića i Čazme. Krajem 16. stoljeća u Križevce dolazi i pravoslavni episkop. Veća skupina pravoslavnih vjernika naseljena je u Velikom Pogancu 1598. godine, a od kraja 16. stoljeća u razne predjele Slavonske krajine dolaze velike skupine prebjega koje se ondje za stalno naseljavaju u dogovoru s austrijskim vlastima, postavši dio obrambenog vojnog sustava protiv Osmanlija.

Čudotvorna ikona u manastiru Lepavina

Osnivanje

Treba naglasiti da su gotovo sve obavijesti o osnivanju manastira Lepavina koje posjedujemo „iz druge ruke“ i većinom vezane uz predaju, dok se prvorazredni izvori javljaju kasnije, tek u 17. stoljeću, kada je ovaj manastir zaživio u pravom smislu. Lepavinski iguman Maksim Ognjanović opisao je postanak manastira Lepavine sljedećim riječima: „Ovaj manastir dobio je svoj početak 1550. godine od nekog jermonaha Jefrema Vukodabovića, rodom iz Hercegovine, a postrigom iz manastira Hilendara. Hodeći po raznim pustinjama zbog straha od Turaka, kriomice je došao ovamo i našavši ugodno mesto za tih bezmolvije pod gorom u šumi kod jednog opustelog kaštela, koji se zvao Vina, kod izvora, sagradio je sebi jednu klet, kolibu, i u njoj se molio. Čuvši za njega, dva druga kaluđera iz Bosne došli su i s njim se udružili, da kad videše da je ovo mesto plodno, počeše narod iz Bosne pozivati pod zaštitu dvora austrijskoga i došao je veliki broj naroda. Naseljavahu se i umnožiše se. A svi kaluđeri počeše zemlju krčiti i manastir graditi na uslugu narodu. Čuvši ovo, narod se množio danomice. Kad Turci iz Stupčanice, Pakraca i Bijele čuše da su kaluđeri napravili malu drvenu crkvu, koju su sa šestoricom braće nazivali manastirom, došlo je iz navedenih mesta pod komandom Alije Dizdara Stupničkog preko Ilove mnogo Turaka (jaka četa) po noći, udarili su na manastir, sluge isekli, a onih šest kaluđera svezali i poveli u sužanjstvo. Kad je za to čuo okolni narod, napao je na Turke i kad se kaluđeri počeše otimati i boriti, četvoricu su posekli kod jednog bunara koji se i sada nalazi usred manastirske livade, a dvojicu su u sužanjstvo odveli i smrti predali – i tako je manastir opušten…“

Pravoslavna crkva u Lepavini

Srpski povjesničar Vladimir Krasić donosi podatak kako je jedan anonimni ljetopisac napisao da je ovaj manastir oko 1555. godine osnovao pustinjak iz Hercegovine zvani Jevrem Vukodabović te je kritički nastojao propitati vrijeme osnivanja ovoga manastira: „Kad se prenesemo mislima u vreme o kome je reč, pa se setimo istorijskog fakta, da su tada staleži hrvatski i rimsko sveštenstvo gonili svaku drugu veru, osim rimokatoličke – onda nismo bez brige da su reči našeg letopisca istina istorijska. Još je jače pod pitanjem mišljenje Čaplovićevo, koji priča kako je Vukodabović osnovao Lepavinu 1550. i kako su k njemu došli kaluđeri iz manastira Rmnja sa više porodica srpskih (…) Iz svega se toga vidi, da se postanak manastira lepavinskog ne može staviti u godinu 1555., a još manje u godinu 1550. jer je teško verovati da bi se u ovom kraju mogao osnovati manastir u današnjem smislu te reči pre no što su se u nj doselile iz turske oblasti prve srpske porodice. Bliže je istini što nam kazuje jedna stara hronika, koja se čuva u selu Kapeli. Ona veli, da je manastir lepavinski osnovao Visarijon Šerbanić, Hercegovac. On iziđe iz Hilendara i dođe u Bosnu, gde se zadrži s mitropolitom Gavrilom Abramovićem oko 1580. i prešavši preko Velebita, Plešivice i Petrove Gore dođe u manastir Komogovinu. Nemajući dovoljno mesta u ovom manastiru, jer se bilo steklo u nj mnoštvo kaluđera gonjenja radi turskoga, oni pređu u generalat varaždinski, u mesto Vina. Pomenuti mitropolit Abramović obnovi, carskim dopuštenjem, od davnašnjih vremena opusteli manastir Marču, a jermonah Visarion, ne mogavši se priključiti bratstvu, lutao je neko vreme po pustinji, a najposle izabere sebi lepu dolinu pod gradinom Vinom. Kad se Visarijon obrete u takoj prirodnim lepotama ukrašenoj dolini, u povoljnim uslovima za življenje, dovede on mnoštvo monaha iz oblasti turske, a s njima pređe u generalat varaždinski i nekoliko srpskih porodica. Nastanivši se Visarion s ostalim bratstvom, malo po malo podiže sebi i svojima kuću i crkvu drvenu na starim razvalinama, a kaluđeri stanu vršiti svešteničke dužnosti okolnom narodu.“

Iz ljetopisa manastira Lepavina

Crkva

Treba napomenuti da dio srpskih povjesničara smatra da je manastir Lepavina osnovan tek u 17. stoljeću. Jedan od njih je Manojlo Grbić, koji drži da je manastir Lepavina podignut oko 1638. godine „i da toga manastira nije prije ni bilo“.

Iz manastira Rmanj (na rijeci Uni) uz dopuštenje kralja Ferdinanda, oko 1638. godine doselili su se kaluđeri predvođeni igumanom Kirilom. Dio se nastanio u manastiru Lepavina, a dio u manastiru Marča (kraj Ivanića). Napuštanje tek obnovljenog manastira Rmnja dogodilo se od brojnih kaluđera u periodu 1638-1642. godina. Selidbu monaha iz Rmnja su predvodili Sava Stanislavić i tadašnji iguman Kirilo Nikšić, a kaluđeri su sa sobom donijeli vrijedne rukopise i druge dragocjenosti važne za bogoslužje. Da je grupa kaluđera naselila manastire Lepavina i Marča svjedoče brojne rukopisne i tiskane knjige koje su čuvale u manastiru Lepavina i okolnim seoskim crkvama da bi početkom 20. stoljeća bile predane u episkopsku biblioteku u Pakracu. Među tim knjigama najznačajnije su bile: dva Četverojavanđelja na pergameni iz 13. i 14. stoljeća, zbirka propovijedi nužnih arhijerejima, koja je bila prevedena s grčkog 1392. godine, a prepisana u manastiru Rmanj za igumana Save 1621. godine. Prepisivanje knjiga je nastavljeno i u manastiru Marči jer u jednom Psaltiru koji se čuva u manastiru Lepavina doslovno piše da ga je pisao jeromonah Kiril Nikšić, rmanjski postriženik u Marči 1657.

Stara drvena crkva u Lepavini s vremenom je dotrajala. Lepavinski iguman Vićentije Vujić od križevačkog kapetana Karla Gallera početkom 1731. dobio je dozvolu da zajedno sa jeromonahom Georgijem Petrovićem i đakonom Mojsejem Zrnčićem otputuje u Rusko carstvo radi ubiranja milostinje za gradnju nove crkve. Vujić je sa suradnicima očito bio uspješan u Rusiji pa je 1734. započela gradnja nove zidane crkve. „O tome govori grčki natpis usečen u kamenu na zidu sa spoljašnje strane, izveden prema ćeliji visoko i koji daje dovoljno svedočenje očima onoga ko stupa u portu.“

Kada je 1735. godine „došao za episkopa severinskog Simeon Filipović, odlučni protivnik unije, lepavinski kaluđeri dobiše u njemu vrloga branioca. Protiv njega je intrigirao Teofil Pašić (1736-1746), svidnički vladika, sve dotle, dok ga ne okleveta vlastima, te Filipović dođe pod istragu koja je vođena protiv njega u Koprivnici.“

U toku gradnje crkve iguman Antonije Jovanović zajedno s lepavinsko- severinskim episkopom Simeonom Filipovićem 1743. godine bio je zatvoren u Koprivnici. „Episkop Horvatski“ Filipović tijekom istražnog postupka 18. ožujka 1743. godine umro je u Koprivnici, a njegovo je tijelo preneseno u papertu manastirske crkve i „časno pogrebeno“.

Današnja crkva u Lepavini je „svršena do kule za igumana Antonija godine 1745.“ Novu lepavinsku crkvu je 25. ožujka 1753. posvetio kostajnički episkop Arsenije Teofanović. Godine 1770. građen je zidani zvonik (kula) i u njega smještena četiri zvona, u vrijeme igumana Arona Reškovca. Zvonik je bio pokriven hrastovim daskama, a crkva crijepom. Veliki crkveni toranj je potpuno dovršen u lipnju 1773., „a hram i kruna prečiste Bogomatere nad crkvenim vratima koncem meseca septembra 1775.“

Dokumenti vezani uz povijest manastira Lepavina

Ikona Bogorodice

U to je vrijeme crkva imala ikonostas, vjerojatno rađen u 17. stoljeću. Iz 1766. se godine sačuvao njegov opis: „Pregražden oltar čamovom daskom… vrhu krst dosta golem, piltaorski posao, molovan starinski na podobije dve zmije, sa strane dve ikone, Bogorodice i Jovana Bogoslova, paki sa strane dva krsta razbojnikova pogolema molovata, ispod toga obraz Hristov, moljenije Bogorodici i Preteča (deisis), 12 apostolov koji su pisati 1692. i 12 strasti Hristovih, više dveri nedremano oko, dveri starinske, 4 ikona prestolne pogoleme jednaka Hristova i Bogorodica, Vavdenje i sprskih prosvetiteljej Simeona i Savi pisate v ljetu 1647, pročih ikona malih i velikih različitih u templu 49… Na Bogorodičnoj ikoni jedna kruna od srebra i kamenijem nakićena, na prsi jedan đerdan od merdžana, na njem obešene 4 ruke od srebra malene, jedan prsten, jedna figura mala na podobije marjaša od srebra.“

O čudesnim ozdravljenjima vezanima uza štovanje ikone Presvete Bogorodice u Lepavini u postoji nekoliko zapisa. Godine 1773. neki čovjek iz Marinkovaca iz Ivanićke krajine doveo je u samostan Lepavinu sina svoga, koji je bolovao i patio od duha nečistog da je i razum izgubio. Bio je vezan i čuvan, no milošću Božjom iscijeljen je pred ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske. Godine 1774. vojnik Ignjatije iz sela Mali Grabičani izgubi razum da je i odjeću svoju cijepao; bio je svezan u lance. Njegovi ga dovedoše u samostan i ovdje dobi iscjeljenje pred ikonom Presvete Bogorodice. Godine 1776. dijete Georgije, sin Jakova iz Kukavica (današnjeg Sokolovca), donesen je u samostan. Imao je padavicu i pjena mu je išla na usta. I on je primio iscjeljenje pred ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske. Godine 1777. dvije žene iz Banata bile su bolesne od duhova nečistih. „Iz njih su vikali dusi nečisti i ljudske tajne otkrivahu i rugahu se ljudskim delima i mnogo se truđahu i iziđoše“. Milošću Božjom obje su primile iscjeljenje pred ikonom Presvete Bogorodice.

Novi ikonostas je crkva dobila 1775. godine, a koštao je 2375 forinti u srebru. O tome je postojao zapis na ikonostasu nad dverima unutar oltara: „Ovaj hram oslika se pri državi rimskog cara, gospodina Josifa II i gospođe Marije Terezije, imperatorice rimske, i pri arhiepiskopu i mitropolitu gospodinu Vićentiju Jovanoviću, pri gospodinu episkopu Atanasiju Živkoviću, pri igumanu kir Mardariju i svemu bratstvu nastojanjem gospodina Mihaila Mikašinovića, generala, izdržavanjem gospode trgovaca i spominjanjem svih pravoslavnih hrišćana, ktitora i priložnika ove svete obitelji, čija imena će biti napisana u knjizi životnoj u carstvu nebeskom u beskonačne vekove. Amin. Pisano u svetoj crkvi u hramu Vavdenja Presvete Bogorodice u opštežiteljnom manastiru našem Lepavini, leta Hristovog 1775., 21. Avgusta, trudom i rukodelijem ikonopisca Jovana Grabovana Četirevića i Grigorija Popovića, njegovog učenika.“ Taj je ikonostas stradao u bombardiranju 1943. godine, a sačuvale su se samo tri ikone: Uspenija Bogorodice, Bogojavaljanje i Duhovi.

Mardarija je naslijedio iguman Dionisije, a njega na kratko Rafailo te potom iguman postao je Atanasije Jovanović. On je dao srušiti stare drvene ćelije manastira i 1787. započeo proces zidanja novih „milostinjama hrišćana“. „Te 1789. godine počeo je zidati novim materijalom, ali pošto ovaj bogougodni muž još nije završio bivše ćelije, tajnim dopuštenjem nekih neprijatelja, bio je optužen višim vlastima, pa je za razjašnjenje tog slučaja bio prislat arhimandrit Luka Nikić sa konzistorijalnim fiškalom Stojilovićem. Tog blaženog mužanevinog odatle konačno pošalju u manastir Orahovicu i predaju kao pomoćnika tamošnjoj bratiji. Protivljenje ovdašnjeg bratstva nije donelo nikakvu utehu i on je odveden u određeno mesto sa nečovečnim stidom. Posle njega nasledio je načelstvo namesnik orahovičke obitelji Jovan Jovanović, koji je od polovine zdanja do kuhinje dovršio zidanje ćelija 1792. godine.“

Kameni krst

Manastirski prnjavor je isprva imao vrlo malo kuća, a nešto je povećan nakon 1790. godine, kada se u njemu naselilo nekoliko obitelji podrijetlom iz Bosne s kojima je 1793. zaključen ugovor: „Mi na našem gruntu manastirskom primismo iz turske države pribjegše u ratnoje vreme, u 1790 ljeto bivše, nekoliko familija Bosancev našego zakona (vjere) i poselismo i kuće njima načinismo i drugoje potrebitoje pomogosmo s ugovorom ovakvim: da oni navjek ostanu kod našega manastira i da u nedelju dana svaka glava mužeska, koji raditi mogut, monastiru po jednog djelavca dast sa svojom hranom, a što više budet od urečenoga djelati, monastir da im s novci 12 krajcera plati s običnim napitkom sego mjesta. A mi na svaku glavu njima da smo dužni dati 4 rali oraće zemlje i po 2 kose livade, a za vrt, vinograd i krčevine koliko kome od potrebe budet: našu po manastirskom gruntu i drvarinu kako za ogrijev tako i za ogradu i za stanje građe što budu potrebovali; i desjatin njima od sega ne uzimati ni u novcu ni za što.“

Sjeverno od manastirske crkve nalazila se grobljanska kapela Sv. Nikole, građena od hrastovine omazane blatom i povapljena. Prema opisu iz 1766. bila je dugačke 4, široka 2 hvati, a visoka 8 stopa. Nije poznato kada je izgrađena. Iz opisa 1772. godine vidi se da je kapela bila u lošem stanju. U vrijeme igumana Maksima Ognjanovića prikupljana je novčana pomoć za gradnju zidane kapele. Pri tome mu je pomogao brat Aleksej, koji je bio paroh u Kanjiži (danas Nagykanizsa u Mađarskoj) te je od građana uspio prikupiti 900 forinti u bečkoj valuti odnosno u papirnatom novcu. Iguman Ognjanović je 1809. godine uspio sazidati novu kapelu Sv. Nikole.

Izgleda da je Mali Poganac sa Botinovcem sačinjavao zasebnu parohiju do kraja 18. stoljeća, a vjerojatno je prije 1786. uključen u parohiju Veliki Poganac. U Malom Pogancu još je krajem 18. stoljeća zabilježena crkva Sv. Arhiđakona Stefana, a u Botinovcu filijalna crkva Sv. Proroka Amosa. Godine 1822. sela Mali Poganac i Botinovac odijeljena su iz parohije Veliki Poganac i priključena parohiji manastira Lepavina.

Trgovci i građani Varaždinske vojne krajine 1824. godine darovali su kameni križ (krst), na kojem piše; „Pri Hegumenu Konstantinu Andreevichu ovaj sveti krix poleg Manastira Lepivina Zdichi dal je Toma Georgievich, Terg(ovac) y puk(ovnii) Warasd(inszkoj) Kojaga y Tela pri ovom s(vetom) Monastiru lexe, kojemu Za dushu preporuchujem. O! Putniche! Otecz nash Zmoliti. Meseza Novembra 1ga dana, 1824.“

Taj križ i danas postoji u Lepavini, na mjestu gdje se odvaja cesta koja vodi prema manastiru.

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti
  • Više s weba

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI