Dečko od 4,5 milijuna kuna! Za utakmice se “napaljuje” Thompsonom, zaljubljen je u…

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Bruno Bogojević (21) prvotimac je Slavena Belupa i mladi hrvatski reprezentativac. Rođen je u Koprivnici, gdje su se njegovi za vrijeme rata doselili iz Vojvodine. Prve nogometne korake napravio je sa sedam godina u Slavenu Belupu, trener mu je bio Željko Roščić.

– To sam stvarno želio od svoje pete-šeste godine. Stalno sam govorio da hoću na nogomet, jedan dan je tata došao i rekao da su me upisali. Imao sam njihovu maksimalnu podršku i još uvijek je imam, od vožnje na treninge pa do svega ostalog – priča nam Bruno u svom koprivničkom domu.

Od svojih vršnjaka razlikovao se po iznimnoj brzini

Uživa u Slavenu.

– To je stabilan klub u kojem je sve super. Bio sam šest mjeseci i na posudbi u drugoligašu Novigradu (Istra), tamo mi je isto bilo odlično, imao sam minutažu koja mi je bila potrebna za razvoj. Nakon toga sam se vratio u Koprivnicu i sad u kontinuitetu igram Prvu ligu već dvije godine.

Od svojih vršnjaka razlikovao se po iznimnoj brzini. Zahvaljujući svojoj sklonosti trčanju osvajao je puno medalja na utrkama grada Koprivnice, isto tako i u krosovima. Kad se to spoji s nogometnom vještinom, dobrim centaršutom te preciznim i jakim udarcem, rezultat je moderan igrač kakav je danas tražen u nogometnom svijetu. Primjerice, na jednoj utakmici s Hajdukom prošle sezone prošao je 12.700 metara, a najveća izmjerena brzina bila mu je 34 km na sat.

Ipak, nije sve bilo idealno.

– Uvijek ima prepreka, a mislim da su ozljede najveće među njima. Ponekad želiš i odustati, dosta ti je svega i više ti se stvarno ne da više. Mislim da je glava tu najvažnija, moraš proći preko toga, ostati jak i nastaviti prema svom cilju. S 18 godina operirao sam trbušni zid, mislio sam da možda više neću ni igrati, ali vratio sam se i išao dalje.

Zabio je već dva gola Dinamu i jedan Hajduku. Iako je poentirao i u Maksimiru i na Poljudu, posebno ističe svoj prvi prvoligaški gol, kad je u drugoj minuti sudačke nadoknade zabio za pobjedu protiv Dinama u Koprivnici u travnju 2017. godine.

Bruno je rastao u generaciji Zirduma i Martinage, prvi trener bio mu je Roščić 

– Najljepši gol bio mi je moj prvi gol protiv Dinama. To je stvarno nešto posebno, taj se osjećaj ne može ničim platiti. Emocije su to i osjećaj je stvarno predobar. Tu se tek čulo za mene, ali poslije tog gola sam bio na posudbi. Poslije toga sam se vratio i sve je bilo super. Da, zabio sam i Hajduku na Poljudu, doduše pred praznim tribinama, ali nema veze, i to je bila stvarno dobra utakmica.

Koji je trener u seniorima na njega ostavio najveći trag?

– Sadašnji trener Stipić. Od prvog dana otkad je došao, sve je stvarno super. Pomaže nam, puno priča s igračima, perfektan je što se toga tiče i kod njega se možda i najbolje osjećam.

Slavenu se ove sezone nakon ispadanja Dinama otvorila velika prilika za trofej u Kupu.

– Mislim da imamo jako velike šanse. Igramo polufinale Kupa u Koprivnici, i to protiv Lokomotive. Sve je na nama!

Upisao je Bogi i dva nastupa za mladu reprezentaciju Hrvatske.

– Uvijek se nadam pozivu, ali to ovisi i o učinku u klubu, kako igraš, kako se ponašaš. Meni je ponos igrati za reprezentaciju, mislim da nema ništa ljepše.

Transfermarkt kaže da vrijedi 600.000 eura?

– To možda zvuči puno, ali mislim da su iznosi na tom portalu otprilike realni. Prava je vrijednost zapravo ona koju netko ponudi za tebe…

U dresu Slavena s 10 godina

Ako nastavi s dobrim igrama, Bruni vjerojatno neće pobjeći inozemni transfer. Voli Barcelonu, stoga…

– Moja je prva želja igrati u Španjolskoj, u nekom velikom klubu, to mi je san. A sad, gdje će me moja karijera odvesti, to stvarno ne znam. Velika mi je želja osvajanje trofeja s reprezentacijom. To je nešto najljepše, za svakog igrača je ponos kad može predstavljati svoju zemlju.

Kakav je zapravo život Slavenova nogometaša? 

– Radimo, treniramo, ali uvijek ima vremena i za neke druge stvari. Najviše volim popiti kavu s društvom prije ili poslije treninga. Kad su pripreme, uvijek je malo teže jer se radi intenzivnije, a kod sportaša je najbitniji odmor. Važno mi je što sam uz obitelj, jako mi je drago zbog toga. I kad mi je teško, uvijek mi je lakše dok se vratim doma. Nekim drugim igračima, kojima su obitelji daleko, u tom smislu je sigurno teže.

Slobodno vrijeme?

– PlayStation, kave, ništa posebno.

Priznaje da se najradije opušta uz glazbu.

– Prije utakmice slušam pjesme koje me podižu, primjerice neke Thompsonove, ima puno žara u tome. A poslije utakmice odgovaraju mi opuštajući ritmovi.

Od suigrača je najčešće u društvu Ivana Filipovića i Mateasa Delića, no dobar je i sa svima ostalima. A što kaže na koprivničku publiku?

– Uvijek ima onih nekoliko ljudi koji viču ‘tko te doveo’ i te stvari. No, dok se pobjeđuje, uvijek je dobro!

“Imam curu godinu dana i najsretniji sam na svijetu!”

I Brunin stariji brat Ivan ranije je trenirao nogomet, ali je zbog problema sa srcem morao prekinuti karijeru. Majka Jelena i otac Đurica vjerni su navijači, na svakoj su domaćoj utakmici, vrlo često i na gostovanjima. Bruno pak doma pomaže kad god stigne.

– Ako treba nešto, uvijek sam tu. Donesem drva, pomognem oko kuruze… Kad ulovim vremena, uvijek želim i mogu pomoći, to se podrazumijeva.

A kakav mu je ljubavni život? – Imam curu godinu dana i najsretniji sam na svijetu!

FOTO Dubravko Vutuc

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti
  • Više s weba

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI