Dečko s Drave: Bio je mladić predivnoga izgleda, krasnog vladanja i sigurno djevac

Podravski list profile

Piše: dr. Hrvoje Petrić, Iz povijesti Podravine i Prigorja. Čitajte svaki ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista.

Jan Panonac, u literaturi poznatiji kao Janus Pannonius (ponekad ga zovu i Ivan Česmički), rođen je 29. kolovoza 1434. godine. Otac mu je umro 1440. godine, kad je imao samo šest godina. Nakon očeve smrti za njegov se odgoj brinuo rođak Ivan Vitez od Sredne, koji ga je kao trinaestgodišnjaka uputio na školovanje u Italiju, gdje je proveo 11 godina, i to u Veneciji, Padovi i drugdje, a ponajviše u Ferrari kao učenik glasovitog učitelja jezika i humanističkih disciplina Guarina Veronensisa (Guarino da Verona, 1374. – 1460.).

Životopis

Vespasiano de Bisticci još je u 15. stoljeću u životopisu Jana Panonca, između ostaloga, napisao: „Ivan, pečuški biskup, nećak ostrogonskog nadbiskupa, slavenskog podrijetla. Budući da taj njegov nećak nije bogat, nadbiskup ostrogonski ga o svome trošku pošalje na studij u Ferraru na nauk od Guerina. Bijaše mladić predivnoga izgleda i krasnog vladanja, radi čega je, među ostalim svojim izvanrednim vrlinama, u toj školi u Ferrari bio vrlo hvaljen, i nije bilo onoga koji mu se nije divio. Svaki mu je porok bio stran, bio je pun svih vrlina; ne samo da takav ultramontanac (onaj s one strane planina) nije nikad stigao u Italiju, već nije bilo Talijana njegovih godina koji bi mu bio nalik. Koliko se znalo o njegovom vladanju, govorilo se da je djevac. Izvanredno je raspoređivao vrijeme i nije nikada gubio ni jedan sat od učenja latinskog i grčkog. Bijaše čudesnog uma, vrstan u prozi i stihu, no upravo je stihom vladao s velikom lakoćom. Bio je slavan po svojoj vrlini ne samo u toj školi, već se i po cijeloj Italiji govorilo samo o tom mladiću.“

Napredujući izvrsno u znanju latinskog i grčkog jezika te književnosti, rano se razvio u duhovita i plodna pisca te pjesnika. Njegova poezija obiluje u tolikoj mjeri stihovima poleta i sklada da mu je donijela naslov najvećeg latinskog pjesnika njegova vremena. Nakon studija vratio se u domovinu, pa je zaslugom ujaka bio na raznim dužnostima, primjerice kanonikom varaždinske crkve, a 1459. postaje pečuški biskup. U svojoj je biskupiji malo boravio, već se po želji kralja Matijaša Korvina priključio u Budimu nizu uglednih dvorjana na čelu s Ivanom Vitezom od Sredne (Vitéz Janos).

Godine 1465. Jan Panonac po želji kralja bio je na čelu poslanstva u Rimu koje se poklonilo papi Pavlu II., a tada su od njega tražili pomoć u ratu s Osmanlijama. U Italiji je obnovio stare veze i nabavio niz važnih latinskih i grčkih tekstova te time dobio nov poticaj za gajenje humanističkih znanosti. Godine 1468. bio je u pratnji kralja Matijaša Korvina u ratu protiv češkog kralja Podebrada. U razdoblju 1469. – 1470. g. bio je ban „cijele Slavonije“ (zapravo Hrvatske i Slavonije) zajedno s Ivanom Thuzom. Nakon toga u hrvatskom su se i ugarskom plemstvu javljali znakovi nezadovoljstva kraljem, koji je težio neograničenoj vladavini. Jan Panonac i Ivan Vitez od Sredne uključili su se u taj pokret, koji je za cilj imao dovesti za kralja Kazimira, sina poljskoga kralja. Jan Panonac sklonio se kod zagrebačkog biskupa Osvalda Thuza na Medvedgradu, gdje je umro 30. studenoga 1472. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Remetama.

Podrijetlo

O podrijetlu Jana Panonca dosta je pisano i postoje razne pretpostavke. Nije sporno jedino da je bio iz srednjovjekovne Slavonije, koja je obuhvaćala prostor današnje sjeverne Hrvatske. Činjenica je kako se nemali broj autora za rodno mjesto Janusa Pannoniusa opredjeljuje za Česmicu, za koju mnogi, očito griješeći, smatraju da se nalazila u široj okolici današnje Čazme. Uz to postoje razmišljanja da je rođen ili u Kešincima kod Đakova ili u nestalom selu Kestencima, koje se nalazilo nedaleko od današnjeg Aljmaša, na ušću Drave u Dunav. No, vjerojatno se radi o tome da su i Kešinci i Kestenci zapravo samo rezultat krivog čitanja (nakon iskrivljenog zapisivanja) imena Česmica, što bi u budućnim istraživanjima svakako trebalo istražiti.

Treba kazati kako neka razmišljanja mjesto rođenja Jana Panonca vežu uz nestalo naselje Srednu u nekadašnjoj Križevačkoj županiji. No, najnovija razmišljanja, s vrlo dobrim argumentima, ukazuju na to da je očito bio rođen i najvjerojatnije proveo dio djetinjstva uz same obale rijeke Drave, i to na posjedu Krnin ili Kernin, u blizini današnjih Podravskih Sesveta, gdje je obitelj Česmički imala jedan od svojih posjeda. To bi bilo u skladu sa stihovima koje je pjesnik Jan Panonac napisao u panegiriku svome učitelju Guarinu iz Verone: „S onog dijela Panonije ja sam, koga su božanstva/i sudbina još za nježna uzrasta poslala me k tebi,/gdje već strujeći blago oranice presjeca plodne/Drava, da uskoro u Dunavu izgubi ime i vodu“.

U historiografiji se najčešće smatra da je Jan Panonac pripadao plemićkoj obitelji Česmički. U apostolskom pismu pape Pija II. (inače znamenitog humanista E. S. Piccolominija) koje je on 18. ožujka 1459. napisao Ivanu Vitezu od Sredne nekoliko je podataka o Janu Panoncu. Tamo piše da je on bio nećak (nepos) Ivana Viteza od Sredne i da se zvao Ivan Česmički. To se vidi iz teksta: „…Ne možeš sam voditi i obavljati svu brigu te crkve kako u duhovnim, tako i u zemaljskim poslovima, te želiš ljubljenog sina Ivana Česmičkog (Johanem Chesmicze), naslovnog prepošta Kaločke biskupije, doktora prava, svojega nećaka, dakako, prokušanog i prikladnog muža, te obdarenog znanošću, da ti bude dionik te brige dok budeš živ…“. 

U vezi s posjedom Česmicom spominju se 1468. pečuški biskup Ivan (očito Jan Panonac) te njegova braća Mihael i Ivan. Da je Jan Panonac imao braću, svjedoči pjesma U smrt majke Barbare nastala 1463. godine, u kojoj pjesnik u 91. stihu spominje „uza me još dvoje je imala“ – to se odnosi na stariju djecu, najvjerojatnije mušku, iz obitelji Janusa Pannoniusa. Iz 11. stiha vidi se da je Barbara umrla 10. prosinca 1463. U bilješci 12. priređivač pjesme spominje da Ivan (zapravo Jan Panonac) ima dva brata, oba starija, i sestru. U 120. stihu spominje se „kćerka tužna“, očito Janova sestra, a u 135. stihu piše „sirote sestre još se nisu udale“, pa je prema tome Jan Panonac morao imati više sestara. U jednoj ispravi od 25. lipnja 1499. spominje se Nikola, sin Valentina Palfyja de Zenthmihaly i Elene, kćeri pokojnog Petra de Chezmycze. Elena je možda bila jedna od sestara Jana Panonca.

Obitelj

Ako nam je poznato da je otac obitelji, Petar, umro 1440. godine, kada je Barbara imala 37 godina, spomenute neudane kćeri morale su 1463. godini imati najmanje 23 godine. Da nije imala djecu s drugim muškarcima, govore stihovi 153. – 158.: „Pošteno si živjela, i uvijek značaja blistava/Svakom si pomagala, Boga si štovala./I koliko si mužu, zaista, vjerna ostala,/Doživotno ti udovištvo, snažnim je dokazom./Udovica osta, sve dok sunce u svom kruženju,/Nije složilo četiri petoljeća i tri jeseni.“

Iz stihova se vidi da su sestre, u toj dobi, bile spremne za udaju. Kakva je bila uloga majke u odnosu prema kćerima, vidi se iz stihova 136. – 138.: „Družba još potrebita tvoga savjeta./Tko će mlade učiti sad poslima domaćim?/Nježno im djevojaštvo tko li će čuvati?“. Istaknuti podaci mogu biti prilozi poznavanju povijesne demografije i poznavanju svakodnevnog života u ovom dijelu srednjovjekovne Slavonije. U 137. stihu, u kojem pjesnik spominje Sunce u svom kruženju, najvjerojatnije misli na kruženje oko Zemlje, pa taj podatak pokazuje način razmišljanja Janusa Pannoniusa i njegovo geocentričko poimanje svijeta.

Zanimljivi su na str. 12. stihovi 35. – 36., u kojima se pjesnik obraća mjesecu prosincu (u kojem mu je umrla voljena majka): „Ti gradiš Turcima, koji bijesno posvuda pustoše,/Ledena mostove preko rijeka, da lako prelaze.“ Stihovi su upečatljivi jer govore o osmanskim pustošenjima koja su bila olakšana u zimskim mjesecima.

Zanimljivo je da navedeni podaci mogu biti prilog poznavanju obitelji u srednjovjekovnoj Slavoniji. Obitelj Jana Panonca imala je najmanje petero preživjele djece. Da je srednjovjekovni porod bio težak, svjedoči 85. stih: „porođaj težak možda bi ti raskinuo utrobu“. Iz 82. stiha – „i ako si dvanaest dugih petoljeća živjela“ – vidi se da je majka Barbara rođena najvjerojatnije oko 1403. godine (jer je umrla u starosti od 60 godina). Riječi „dvanaest dugih petoljeća“ govori da se život od 60 godina u srednjovjekovlju smatrao dugim.

Majka

Stihovi 95. – 104. govore o naobrazbi Jana Panonca: „I čim hodati počeh sigurnijim korakom,/I jezik se presta lomiti riječima tepavim,/Odmah si osnovnom učenju marnog me privukla/I nijesi dala, da doma besposlen boravim./Što god si na tkanju svome i na predenju/Zaslužila, sve si meni dala za učenje. Tek što se mlađan uputih u čitanje, pisanje,/I sigurne dokaze dadoh napretku budućem,/Brat tvoj me posla tada u auzonijske krajeve,/U dalekoj da se zemlji u pjesništvo uputim.“

Iz rečenog od samog se pjesnika vidi da mu je prva učiteljica bila majka Barbara (koja je morala imati barem osnovnu naobrazbu). Ona ga je uputila u čitanje i pisanje. No spominje se da se Barbara bavila tkanjem i predenjem te je svoje prihode davala za naobrazbu svome sinu. Nije jasno radi li se o tome da je Janu majka dala sredstva za poduku kod drugih ili možda za knjige. Ako mu je zaradu dala za učenje kod drugih, ne radi li se o tomu da je u njegovu rodnom kraju u 15. stoljeću postojalo organizirano poučavanje ili su pojedini učeni ljudi (svećenici?) davali samo privatnu poduku? 

Mihael, očito brat Jana Panonca, zabilježen je kao sin pokojnog Petra de Chezmycz, a spominje se 1474. – 1475. godine kao vlasnik posjeda Bochkafelde i Laztesin, koji je založio Nikoli Požeškom. U dokumentu od 13. listopada 1481. Mihael je potpisan „de Chezmycze“, odnosno „de Also Chezmycze“. U istom dokumentu spominje se i Ivan, sin Barbare, udovice Petra de Chezmycze, što otklanja svaku sumnju da se radi o obitelji Jana Panonca.

Moguće je zaključiti kako se otac Jana Panonca zvao Petar Česmički. Na drugome se mjestu Janov brat imenom i prezimenom naziva Mihael Vitez. Kasnije je živio u Zagrebu, gdje je 1483. godine u Kaptolu obnašao iznimno važnu čast zagrebačkog prepozita (prvog čovjeka Kaptola). Na dužnosti prepozita ostao je do svoje smrti 1499. godine Čim je postao prepozitom, počeo je uređivati odnose u Kaptolu.

Prepozit Mihael prekinuo je 1487. godine rad u Kaptolu, otišao je u Italiju, gdje je i prije boravio, te mu je 1. listopada 1487. pošlo za rukom položiti u biskupskoj palači u Padovi „privatum examen et doctoratus in jure canonico“. Prema podacima uzetim iz matrikule Sveučilišta u Padovi, doznajemo da je doktorat iz kanonskog prava položio gospodin Mihael Ugrin, sin gospodina Petra Viteza iz Komarnice, stariji prepozit i kanonik zagrebačke crkve – „domini Michaelis Ungari, nati domini Petri Vytez de Kamarcza, praepositi maioris et canonici ecclesiae Zagrabiensis…“.

Brat

Kako je znameniti ujak Jana Panonca Ivan Vitez od Sredne pripadao širem rodu Viteza, njegova sestra, a majka Jana Panonca, Barbara je očito također morala pripadati tom rodu. Treba spomenuti i spominjanje drugoga brata Jana Panonca – Ivana, koji se u izvorima spominje kao Ivan Vitezić iz Komarnice (Johannes Wythezych de Kamarcza).

Ivan Vitez Mlađi (ili prema izvorima Vitezić) odgovarao bi prije spomenutom mogućem bratu Jana Panonca – Ivanu, koji se spominje u vezi s posjedom Česmica iz 1468. godine, ako je takvo razmišljanje uopće moguće održati. Ivan Vitezić prvi se put pojavljuje u zagrebačkim dokumentima 1465. godine, kad zajedno s dvojicom kolega putuje na kraljev dvor zato da optuži svoje kolege koji su mu uskratili kanoničke prihode za 1464. godinu. Prema tome, ranije je postao kanonikom zagrebačke stolne crkve. Ivanu je vladar po svoj prilici povjerio neku važnu političku misiju te je bio izvan zemlje, a njegovi su kolege to jedva dočekali i podijelili prihode njegove nadarbine. Kralj se zbog toga naljutio na kanonike, ali oni su se pozivali na tekstove svojih statuta koji su im dopuštali takav postupak. Ipak su kanonici morali popustiti jer je kralj zapovjedio da i oni kanonici koji su obnašali javne službe uživaju sve prihode. Ivan Vitezić spominje se u dokumentima još 1465. i 1468. godine. Tijekom 1467. godine spominje se kao student na Sveučilištu u Padovi, a 1468. stekao je doktorat kanonskoga prava.

Prije Padove vjerojatno je studirao i u Bologni. Zbog urote protiv kralja Matijaša Korvina, koju su vodili njegovi bliski rođaci, dugo je ostao u kraljevoj nemilosti. Dva je puta bio izborni biskup srijemski (1482. – 1489., 1493. – 1498.), a u međuvremenu je bio vesprimskim biskupom (1489. – 1493.). Bio je trajni župan Vesprema, kraljev poslanik na francuskom dvoru i pri Svetoj Stolici. Od 1490. godine bio je administrator Bečke biskupije. Za bečkog biskupa potvrđen je 1493. godine, kada je prešao na područje cara Maksimilijana. Bio je kraljevski i carski veliki kancelar. Po carskom ovlaštenju sklopio je uime Ugarskoga Kraljevstva savez s Poljacima protiv Osmanlija i Tatara 1498. godine.

Kao humanist djelovao je u akademskom Sodalitas litteraria Hungarorum, na ugarskom dvoru kralja Matijaša, potom u Beču, gdje je na Sveučilištu držao javna predavanja iz kanonskoga prava. S Konradom Pickelom Celtisom bio je istaknuti pripadnik i predsjednik Sodalitas litteraria Danubiana. Potkraj života, kao poslanik kralja Vladislava II., bio je iz Beča upućen u tvrđavu Valpovo. Umro je 1499. godine. Istaknuti humanist budimskoga kruga i kraljev miljenik Galeotto Marzio posvetio mu je u svojoj knjizi Commentarius elegans, Matthiae Corvini(1485.) posebno poglavlje kao svojem nekadašnjem učeniku. Vitezić je inače bio također dobro poznat talijanskim humanistima.

Zanimljivo je pratiti kako se u jednoj ispravi smatra da je Petar, otac Jana Panonca, potpisan da je iz Česmice (de Chezmycz), a u drugoj da je iz Komarnice (de Kamarcza). To samo na prvi pogled izgleda kontradiktorno. Janova je obitelj svoje posjede imala na području nekadašnje Česmičke županije, koja je pripojena Komarničkoj županiji, a ova je uključena u veliku Križevačku županiju. Kasnije su Česmica i Komarnica bile distrikti u Križevačkoj županiji, a na području Česmice prostirao se Komarnički arhiđakonat Zagrebačke biskupije. Moguće je kako je za Petrovo podrijetlo jednom upotrijebljen pojam Česmica kao uži, a drugi puta Komarnica kao širi pojam zavičaja, što jedno drugo ne isključuje. Glede prezimena najvjerojatnije je da je onaj dio plemića od roda Vitez koji je držao posjed Česmicu nosio naziv Česmički, a naziv „od Komarnice“, čini se, bio je odrednica šireg prostora podrijetla.

Postoji i druga mogućnost, a ta je da je ta obitelj imala sjedište najprije u Komarnici u užem smislu tj. negdje blizu današnjeg potoka Komarnice, pa da je s vremenom proširila svoje posjede u česmički kraj, gdje je možda prenijela sjedište svojih posjeda te uzela i novi pridjevak – Česmički. Takvih je slučajeva bilo više u srednjem vijeku. U svakom slučaju, uz prezime Vitez nosili su pridjevke i Komarnički i Česmički.

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti