Djeca ljeti ne idu školu jer paze na stoku na paši. Zato župnik želi izgraditi školu!

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: dr. Hrvoje Petrić

Prvi poznati učitelj u Imbriovcu zabilježen je 1649. godine. To je bio Ivan Grozdek. On je uz učiteljsku obavljao dužnost zvonara, za što je dobivao šest mjerova žita te dodatno od zvonjenja za mrtve četiri denara i od pratnje sprovoda osam denara. Za učiteljsku službu svaka mu je kuća davala četiri denara.

Zapis o učitelju u Đelekovcu 1804

Učitelj (magister scholae) u Imbriovcu ujedno je bio orguljaš. Godine 1659. u toj službi nalazio se i dalje Ivan Grozdek. On je bio i zvonar. Za pjevanje u župnoj crkvi svaka mu je kuća plaćala godišnje četiri denara, a župnik mu je davao po volji. Za redovito zvonjenje dobivao je četiri kebla žita. Kada je zvonio za mrtvog, dobivao je četiri denara, a za pratnju župnika na sprovodu osam denara za pjevanje. Kada je o blagdanu Sv. tri kralja pratio župnika, dobivao je u svakoj kući povjesno lana. Isto je stanje bilo 1661. i 1663. Učitelj Ivan Grozdek je 1671. za zvonjenje samo u Imbriovcu dobivao od svake kuće pola mjerova pšenice, a za učiteljevanje od svake kuće u župi po četiri denara.

Godine 1680. učitelj je bio Juraj Mesarić, koji nije imao kuću u Imbriovcu pa je stanovao u Đelekovcu. Nije imao nikakvih dobara osim nekih pripadnosti. Isti učitelj spominje se u zapisniku kanonskog pohoda iz 1700. On je i dalje stanovao u Đelekovcu, dok u Imbriovcu nije imao kuće ni zemljišta ni škole. On je na godinu od pojedine kuće dobivao četiri denara, oko Božića kada je išao «s križecom» jedno povjesmo lana, od pratnje sprovoda šest denara, a u selu Đelekovec i objed. Za pjevanu misu dobivao je 24 denara, a iz sela Otoka i Zablatja 12 denara, kod blagoslova plodova i usjeva dobivao je jednu pintu vina i svaki treći rupčić. Juraj Mesarić bio je učitelj za župu Imbriovec i 1702. godine, a u njegovu dohotku nije bilo promjena. U zapisniku kanonskog pohoda iz 1706. piše da postoje zvonar i učitelj čiji su dohotci bili zabilježeni u zapisniku s kanonskog pohoda iz 1700. Učitelj je prije imao vlastitu kuću koju je na svoj trošak bio podignuo učitelj Grozdek, ali je na to zemljište i u tu kuću vlastelin Petar Češković stavio kmeta.

Dokument iz 1778. pokazuje da tada nije bilo učitelja u Imbriovcu

Učitelj podstanar

Ivan Horvat bio je učitelj 1733. godine. On je bio rodom iz Zagreba, a nije imao kuće ni zemljišta. Od pratnje mrtvaca u Imbriovcu i Zablatju dobivao je šest denara, u Đelekovcu tri groša, a u selima Veliki i Mali Otok « njegova je plaća bila slobodna». Od pjevane mise dobivao je tri groša, od blagoslova groba dva denara, od pjevanja psalma, što biva rijetko, nije bilo ništa određeno, a od pjevanja na sprovodu jedan groš, o Božiću od pojedine kuće jedan groš i povjesmo lana, a od gospodara (kućedomaćina) dobivao je i jednu pintu žita. Iste godine zabilježeno je da učitelj nije imao nikakve zaklade, a učitelj je bio prisiljen biti stanar (inquilinus). On nije imao određenog lukna, nego ono što je od pojedine kuće isprosio. Štolarinske pristojbe (ranije navedene) bile su male, a godišnje je ukupno mogao dobiti 10-15 rajnskih forinti. Od toga si je morao nabavljati hranu, odjeću i sve ostalo. Učitelj nije imao zemljište ni drugih sredstava za život. Kanonik je pri kanonskom pohodu preporučio da mu se priskrbi nekakvo zemljište za pripomoć «budući djelomično tvrdoglavost naroda, a i opće siromaštvo ne može na to prinuditi.»

Iz zapisnika kanonskog pohoda župe Imbriovec iz 1738. vidi se da je učitelj bio Ladislav Nikolantin. On je bio oženjen i imao je jedno zemljište od jednog kvarta, da se na njemu u blizini crkve sagradi učiteljeva kuća. To je zemljište dao plemić Ivan Saić uz pristanak svoje supruge pod uvjetom da se župljani obvežu izgraditi učitelju kuću. Učitelj je u nuždi znao krstiti. Stanovao je u selu Đelekovec, a zbog udaljenosti toga sela od Imbriovca nije posluživao kod sv. mise u tjednu. Isti se učitelj spominje 1742., a 1745. je zabilježeno da je stanovao na svom zemljištu u vlastitoj kući u Đelekovcu. Godine 1747. o njemu piše da je bio oženjen, znao je krstiti te u vjerskom poučavanju u korizmi pomagao župniku. Stanovao je na vlastitom zemljištu u Đelekovcu, a zemljište uz crkvu u Imbriovcu je kolator uzeo sebi natrag i ondje postavio kmeta koji mu je davao tlaku. To je bilo na štetu crkve jer je prema groblju od zadnjeg dijela te kuće dolazio smrad koji je smetao narodu koji je pribivao bogoslužju.

1649. je u Imbriovcu bio učitelj Ivan Grozdek

U zapisniku iz 1750. spominje se isti učitelj koji je stanovao u vlastitoj kući, 1752. i 1755. je zabilježeno da u službi zadovoljava. Kao stanovnik (slobodnjak, libertin) Đelekovca spominje se 1753. Ladislaus Nikolantin Ludi Magister (učitelj). On je morao davati 25 denara podavanja. Godine 1758. spominje se ovaj učitelj “koga župnik uopće ne može hvaliti zbog nekih razloga isto zbog bunjenja slobodnjaka đelekovečkih, koji neće sudjelovati kod gradnje župnog dvora. Ti slobodnjaci hoće staviti prigovor sa strane općine proti sudjelovanja kod gradnje župnog dvora i da je učitelj njih na to nagovorio.” Taj je spor 1759. došao pred Križevačku županiju pa je o tome sačuvan izvještaj županijskog suca. Iako se učitelj Nikolantin spominje u jednom popisu iz 1760. godine, zapisnik kanonskog pohoda bilježi da je učitelj Nikolantin umro te je mjesto učitelja bilo prazno.

Mjesto učitelja bilo je popunjeno prije 1765. jer se tada spominje učitelj Adam Harabaja, koji je zadovoljavao u službi. O njemu 1768. piše da je bio svršeni sintaksist, nije bio oženjen,  a iako je bio dobrog vladanja u službi nije bio baš odličan. U Đelekovcu je imao pola jutra zemlje koju je obrađivao na svoj trošak. Od lukna nije imao ništa. Kada je išao «s križecom», od svake kuće je dobivao jedan groš, povjesmo lana i pečenku, što bi u novčanoj vrijednosti bilo oko 15 forinti, osim povjesma. Dobivao je od pratnje sprovoda u Imbriovcu 1,5 groš, u Đelekovcu tri groša, a u ostalim selima dva groša. Od pjevane mise zajedno s pranjem (gdje se to vršilo) dobivao je šest groša. Za objed, kada se služila misa u kapelama, dobivao je tri groša. Ukupno je od pratnje sprovoda i misa dobivao 12 forinti.

Prihodi

U zapisniku kanonskog pohoda iz 1778. zapisano je da učitelja nije bilo. Župnik i ostali župljani zbog povećanja službe Božje htjeli su imati učitelja koji bi pjevao, ali “stanovnici sela Đelekovec su tvrdoglavi i opori kako i u svemu drugome, te postavljaju lude neke zahtjeve hoteći učitelja imati ne kod župne crkve, nego kod svoje kapele. To se ne slaže s običajima čitave biskupije te zdravim ustanovama crkvi, pak u toj stvari prikloniti se njihovoj želji niti se pristoji niti je zgodno.”

Od godine 1783. zabilježeno je da selo Imbriovec ponovno ima svog učitelja. To je bio Matija Miholjević koji je stanovao kod jednog župljana jer nije imao svoje kuće. U zapisniku iz 1787. piše da u župi Imbriovec trenutno nije bilo učitelja. Njegovi su prihodi bili: od sprovoda u selu Imbriovec bez mise 4,5 novčića, s misom 18 novčića. U Zablatju i Malom Otoku bez mise šest, a s misom 18 novčića. U Velikom Otoku 15 novčića, u Đelekovcu bez mise devet, a s misom 27 novčića. Za božićne blagdane od svake je kuće trebao dobiti tri novčića, povjesmo lana i pečenku. Učitelju je pripadalo pola jutra oranice u Velikom Brestovcu te osmina jutra za vrt izvan sela. Kako se škola u Đelekovcu spominje 1788. godine, možda je ponovno učitelj za župu Imbriovec djelovao u Đelekovcu. Tome u prilog ide podatak da su u vrijeme Josipa II. (1780.-1790.) bili sklopljeni novi ugovori za već postojeće škole u Imbriovcu i Đelekovcu.

Da je Imbriovec imao zasebnog učitelja potvrđuje podatak iz zapisnika kanonskog pohoda iz 1804. u kojem je zabilježen učitelj Mihael Špulko. On je bio oženjen, a uz učiteljski poziv pjevao je u crkvi. Imao je sljedeće dohotke: četvrtina požunskog mjerova (žita?) od svake kmetske kuće, od svake kuće u župi je dobivao 15 novčića, a kada je pjevao misu za mrtve dobivao je  isti iznos, a ako je pjevao kod mise, dobivao je devet novčića.

Imbriovečka župna crkva 1810. nije imala orgulje ni orguljaša. Umjesto učitelja bio je kantor Mihael Rogošić. Njemu je dužnost bila na blagdane i nedjelje na koru pjevati te sa svećenikom ići na sprovode. Imao je kuću, mali vrt i pola jutra zaraštene i pjeskovite zemlje koju nije koristio. Od kuće je imbriovečka zajednica plaćala za najam gospoštiji dva forinta. Primao je od župljana oko 28 mjerova žita, o božićnim danima je od svake kuće dobivao 12 novčića, od sprovoda za odraslu osobu u Imbriovcu devet, a za sprovod djeteta šest novčića. U Zablatju je dobivao šest novčića, u Velikom Otoku zavisno od slučaja do 15,  a u Malom Otoku bez razlike 12 novčića. Mihael Rogošić se kao učitelj spominje i 1820. godine.

U mnogim su mjestima bili promijenjeni školski ugovori glede poboljšanja dotacija učiteljima i to odlukom kraljevskog namjesničkog vijeća, a među osnovanim školama (općinskim) nalazimo Imbriovec 1832. godine. Prema zapisu u dokumentaciji škole, koji se temelji na sjećanju mještana, «naredbom Županije Križevačke od godine 1833. određeno je da se započne obučavanje u pisanju i računanju. Najsposobnijeg za istu službu pronašli su tadašnjeg orguljaša Grgura Tišlara. Obučavao je u drvenoj malenoj kućici, koju je darovao mjesni vlastelin Đurđević, uz uvjet da se u njoj drži obuka, a ako ne, da mu se vrati natrag.»

Orgulje

Prema istraživaču orgulja Ladislavu Šabanu, crkva u Imbriovcu između 1810. i 1822. dobila je orgulje, a na njima je svirao učitelj. Taj je podatak točan jer se u knjizi računa spominje da su 1818. za 300 forinti nabavljene orgulje.

Prema zapisniku kanonskog pohoda za župu Imbriovec iz 1841. piše da je život učitelja «bio takav da nema ništa prigovoriti i tražiti lijeka. Škola je doduše po podarhiđakonu, pl. sucu Fodrocziju i mjesnom župniku uvedena u toliko da se polazeća mladež poučava u kući učitelja. Školske zgrade nema, iako podarhiđakon kao i župnik nastoje kod kolatora da je podignu. Obuku polaze samo dječaci, a kada bi zgrada postojala, polazile bi je i djevojčice. Učitelj je jedan. Nastavni predmeti su: čitanje, pisanje, kršćanski nauk, Sv. Pismo i aritmetika. Kako nema školske zgrade, a kuća učitelja je tijesna te u njoj mora boraviti i učiteljeva obitelj, sada obuku polazi 15 učenika. Djeca su od 8 i 10 godina i polaze obuku 2 do 3 godine.

Djeca imaju i vjeroučitelja, a to je bio Grgur Baneković, mjesni kapelan, koji je dva puta tjedno (srijedom i subotom) po dva sata popodne katehizirao i tumačio Sv. Pismo. Način katehiziranja mu je zgodan, strpljiv, blag i zauzet. Učitelj također dva puta tjedno ponavlja kršćanski nauk. Djeca također vježbaju pjevanje crkvenih pjesama s uspjehom. Djeca uistinu i to ljeti ne polaze dosta marljivo školu jer dječaci moraju kod kuće paziti na stoku prigodom paše. Razlog nepolaženja su roditelji djece jer ih zadržavaju kod kuće. Kao jedini lijek župnik nastoji postići da se izgradi školska zgrada, da bude prave škole i da bi se moglo roditelje više prinuditi da djecu šalju u nju. Inače su po roditeljima i župniku u tom smislu slane pritužbe i požurke, ali uzalud. Škola je uvedena, ali školske zgrade nema. Što zgrade nema, čini se da je uzrok kolator što nema novca. Zbog toga su učinjeni toliki koraci po župniku i podarhiđakonu kod kolatora i javnih vlasti, ali uzalud. Biti će zatraženo da kolator zajedno s plemićem Žomborom za gradnju škole da 110 forinti, a da za nadopunu nedovoljnog troška narod plati u porezu.»

Izgleda da je smještaj učenika u Imbriovcu i Đelekovcu bio riješen u vrijeme Josipa Vračana, lubreškog župnika i vicearhiđakona koprivničkog kotara (1815.-1844.) čijim su nastojanjem u Imbriovcu i Đelekovcu bile sagrađene školske zgrade u Ludbregu i Martijancu. Taj podatak nije u skladu s onim po kojem je u Imbriovcu školska zgrada bila sagrađena 1847. godine zalaganjem imbriovečkog župnika. Zgrada još nije bila zgotovljena, a netko je u prosincu zapalio slamnati krov. Zato su iduće godine zgradu pokrili crijepom. Ta je zgrada služila za školu do 1864. godine. Potom je u Imbriovcu izgrađena školska zgrada s jednom učionicom i učiteljskim stanom, koja je bila dovršena do kraja 1868. godine. U razdoblju od 1832./33. do donošenja školskog zakona 1874. u Imbriovcu su djelovali učitelji: Grgur Tišljar, Pongračić, Milek, Binder, Baltazar Jakupanec, Auersperger i Ivan Šiprak.

Đelekovec ima kontinuitet škole i učitelja na što ukazuje podatak iz 1804. kada je kao učitelj (ludimagister) spomenut Mihael Radiković. On nije bio orguljaš jer đelekovečka crkva tada nije imala orgulje. Radiković nije dugo djelovao u Đelekovcu jer već 1808. piše da «učitelja sada nema, a njegovu kuću je mimo znanja župnika općina otuđila te je uređeno da se na povećanje slave Božje i što veći napredak vjernika za slučaj uvođenja škole kuća uzmogne vratiti. Župljanima je naložena obveza koju su oni prihvatili.»

U Đelekovcu se početkom 19. stoljeća spominje nekoliko učitelja. Godine 1829. spominje se Josip Milek (ili Milak) «Cantor», ali on vjerojatno nije bio učitelj. No, 1831. i 1832. je Petar Milek «ludimagistro» spomenut kao svjedok na više vjenčanja Đelekovčana. Petar Milek se 6. veljače 1833. oženio s Helenom, kćeri Stjepana Jelenića iz mjesta Totszerdahely (župa Totszentmarton).

Prema zapisniku kanonskog pohoda iz 1841. godine piše da u župi Đelekovec «postoje orgulje g. 1832. načinjene, u dobrom stanju – s osam kombinacija i 18 ključeva. One se gaze nogama, da mogu velike svirale svirati. Učitelj postoji. Rimokatoličke je vjere, star 22 godine, vladanja dobroga i sposoban u poučavanju. Posvema (marljiv i uz traženi uspjeh) vrši dužnost. Predaje se i djecu uče hrvatsko i njemačko čitanje, krasopis, kršćanski nauk, aritmetika, pravopis, Sveto pismo, crkveno pjevanje, nauka o svilenim bubama i dudovima.

Učenika ima 32 u dobi od 7 do 15 godina starosti. No, jer je istom prije 3 godine škola uvedena (op. p. sagrađena školska zgrada), ne može se znati, da li će djeca polaziti školu 3, 4 ili više godina. Mladež ima katehetu kapelana, a u njegovoj spriječenosti zastupa ga mjesni župnik. Djeca marljivo polaze školu. U župi postoji škola u kojoj se uči hrvatskim jezikom, a k tome i čitanje te pisanje njemačkim jezikom.» Isti zapisnik navodi da je 1838. bila podignuta školska zgrada sa jednom učionicom, zajedničkom za djecu oba spola.

Nakon Mileka (ili Milaka) učitelj je kratko bio Stjepan Andročec, a nakon njega učitelj Matija Kolar, Alojz Kišić i Vatroslav Petrić kojega je 1847. naslijedio Stjepan Dobrivoj koji je u Đelekovcu učiteljsku službu vršio do 1865. godine. Posljednji učitelj do primjene školskoga zakona iz 1874. odnosno 1875. bio je Mirko Štimali.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI