Dr. Feletar: Cijena opstanka je pet milijardi kuna godišnje, ali političari nemaju sluha

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Kad sam dolazio na intervju u kuću akademika Dragutina Feletara, sveučilišnog profesora u miru, geografa, demografa, povjesničara, književnika, novinara i izdavača, spazio sam pred vratima zapakiran primjerak poslovnog tjednika Lider, što će reći da su i gospodarske teme u zoni „renesansnog“ spektra njegovih interesa.

Feletar će objasniti kako nije pretplatnik, nego dobiva suradnički primjerak te dometnuti kako uzima Gospodarski list i kako je jako puno surađivao u Privrednom vjesniku. Uza sve što jest, koprivnički je akademik i poduzetnik. Prije gotovo trideset godina osnovao je izdavačku kuću Meridijani, koja je dosad izdala „nekoliko metara“ knjiga i još toliko časopisa. Uz očekivane teme na tragu demografije, kao njegove uže specijalnosti, s dr. Feletarom razgovaramo i o poduzetništvu.

PL: Otkud u vama poduzetnički duh?

– Ha, to je potpuno logični razvoj situacije. Bio sam radio u Podravci deset godina, a tvrtka me slala i na simpozije. Sjećam se kako sam bio na jednom u Haagu, na temu razvoja moderne poljoprivrede. Bio sam i u jednoj ekipi koja je radila nešto na delti Nila. Kad sam došao na fakultet, razvio sam industrijsku geografiju kao posebni dio ekonomske geografije, kao i metodologiju te discipline i tu sam postao cijenjen u europskim razmjerima, zbog čega sam valjda i primljen u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Industrijska geografija postala je kolegij na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Geografija ne proučava samo industriju kao pojavu u prostoru, naša je tema kako industrija utječe na transformaciju geografskog prostora.

PL: Ako se ne varam, autor ste i mnogih monografija o poduzećima iz naše regije, među ostalim i one čuvene o Podravci iz 1980. godine…

– Da, napisao sam monografije sigurno tridesetak poduzeća. Počeo sam u Čakovcu, gdje sam napisao desetak monografija, među ostalim o razvoju tekstilne industrije, obućarske industrije… Kad sam došao u Koprivnicu, odmah sam napisao obimnu monografiju o Podravci, pa o Bilokalniku, Slogi, Elektri, Komunalcu… To je velika bibliografija.

PL: Bilo bi dobro napisati drugi dio priče o Podravci, što kažete?

– Zavod HAZU-a iz Križevaca to je predlagao Podravci, ali nisu bili zainteresirani. Ne znam zašto. Bilo bi to dobro i za Podravku i za Koprivnicu jer takve monografije ne samo što dokumentarno deponiraju podatke koji će se inače izgubiti, nego i razvijaju zajedništvo kolektiva. Takve knjige su nužne i jedino je pitanje treba li ih danas objavljivati na papiru ili u digitalnom obliku. Moje je mišljenje da na papiru stvari dulje ostaju. Evo vam primjera – stalno se slikaju obiteljske fotografije mobitelima, ali se ne izrađuju fotografije na papiru i na kraju se nema što pokazivati unucima.

PL: Bojite li se toga kako bi izgledalo ono što bi se napisalo o Podravci, o Bilokalniku, o našem gospodarstvu od 80-ih godina do danas?

– Procesi koji su se dogodili bili su neminovni. Privatizacija bi se dogodila i bez obzira na Domovinski rat, radi se o svjetskom procesu koji se ne da zaustaviti, samo se može modelirati, prilagođavati našim uvjetima. Isti je takav proces i deruralizacija. Stara struktura malih posjeda – da jedna krava hrani familiju – ne može više opstati. U naprednim zemljama do toga je već davno došlo. Taj se proces možda može malo ‘bremzati’, da ide laganije, da se rješavaju socijalni problemi.

PL: Apsolutno ste sigurni u svoje prognoze iz nedavne knjige o demografiji ovih prostora, prognoze o drastičnom padu populacije za tridesetak godina?

– Prognoze same po sebi nisu sigurne, ne bi se tako zvale da jesu. Godinama se bavim demografijom, prve članke o Podravini objavio sam još 1977. godine. Demografija je važna za industriju, za realni sektor, zbog toga što taj sektor ne ‘nose’ zgrade, nego ljudi. I to kvalitetni ljudi, školovani, obrazovani, radišni, odgovorni, kakvih nam sve više, nažalost, nedostaje. Demografsko je pravilo da viši životni standard smanjuje broj djece. Više ne živimo u patrijarhalnom društvu i pogledi su se promijenili. Da pojednostavim, dobar dio današnjih familija radije će kupiti dobar automobil nego imati dijete. To je proces koji se ne da zaustaviti, ali postoje ekonomski i demografski alati kojima se depopulacija može modelirati u smjeru barem stagnacije broja stanovnika, ako ne i blagog porasta. U tome su, recimo, uspjeli Francuzi i nordijske zemlje. Francuzi su s mjerama počeli još između dva svjetska rata.

PL: Kakve su to mjere i zašto ih mi ne bismo mogli primijeniti?

– Na kraju ispada da se radi o političkoj volji. Na primjer, Njemačka to nije uspjela premda je najbogatija zemlja. Hrvatski demografi dosad su popisali petnaestak područja u kojima treba intervenirati da se barem ublaži proces depopulacije. Izračunali smo da bi svake godine trebalo uložiti između četiri i pet milijarda kuna, što i nije puno ako se zna da se radi o osnovici opstanka. Ekonomskom terminologijom rečeno, to je najbolje, najkvalitetnije ulaganje. U ovome trenutku ne vidim izgleda da bi se proces depopulacije zaustavio, među ostalim i zbog toga što se od 70-ih struktura stanovništva toliko promijenila da nemamo dovoljno fertilnih žena da bi došlo do prirodnog obnavljanja stanovništva.

PL: Znači, jedini je izlaz u imigraciji?

– Osim uvođenja mjera za ublažavanje depopulacije, trebalo bi osmišljavati – što mi, nažalost, ne radimo – što s imigracijom. U tome je potrebna velika mudrost jer to je vrlo kompleksno pitanje.

PL: Dobro, sve je više stranih radnika u Hrvatskoj, čak i iz Indije i Nepala…

– Od ovogodišnje kvote od oko 60.000 stranih radnika realizirano je oko 50.000. Dobar je, pravilan način da se ocijene, odaberu radnici i da se uzimaju oni koji su nam potrebni. Da se uloži i poradi na njihovu uključivanju u naše društvo, što je jako važan element, ali problem je u izbjeglicama koje su preplavile i koje će još više preplaviti Europu.

PL: Znači, ne gledate blagonaklono na poziv njemačke kancelarke Angele Merkel kada je prije tri godine pozvala: Dođite, sve ćemo vas primiti?

– Zapravo i nemam, Njemačka to može, mi baš i ne. Ipak, integracija izbjeglica vrlo je spor i skup proces, puno skuplji nego ulaganje u vlastiti natalitet.

PL: Kako stojimo kad su u pitanju brojke?

– Samo jedan podatak dovoljan je da sve bude jasno. Hrvatska je 50-ih godina imala 90.000 novorođene djece godišnje. Danas ima 36.000. S druge strane, mortalitet je ostao manje-više isti i kreće se oko 55.000. Dakle, Hrvatska je svake godine manja za oko 20.000 stanovnika. Tome treba dodati negativni migracijski saldo, razliku između broja iseljenih i useljenih. Tu se jako dvoji o brojkama – lani se prema službenoj statistici iselilo 38.000 ljudi, a njemačka statistika veli da se k njima doselilo 55.000 ljudi s hrvatskom putovnicom. S obzirom na to da ima i useljavanja, procjenjujem da negativni migracijski saldo iznosi oko 20.000 ljudi godišnje. Cijela Koprivnica s pripadajućim naseljima ima oko 31.000 stanovnika. Dakle, Hrvatska svake godine gubi barem jednu Koprivnicu. Valjda je jasno kojim smjerom idemo. Čini mi se da političkom establišmentu to ipak nije jasno, premda je to već postalo glavnim problemom za razvoj Hrvatske.

PL: A kakav je ‘saldo’ u našoj županiji?

– Gubimo 1000 do 1200 ljudi godišnje, znači više od, primjerice, jednog Legrada svake godine.

PL: Pa onda za stotinjak godina u našoj županiji više neće biti baš nikoga?

– Ne može se tako, to se ipak nikad neće dogoditi. U svojoj knjizi dao sam projekcije stanovništva do 2051. i do 2100. godine, a temeljio sam ih na trendovima u zadnjih 20 godina. Dobio sam doista porazne rezultate. U pesimističnoj varijanti, ako se u obzir uzme i migracijska bilanca, Hrvatska će 2051. godine imati tek oko 3,1 milijuna stanovnika, a naša županija 27 posto manje stanovništva nego 2011. godine.

PL: Pa što ako je manje ljudi, zar nije ugodnije živjeti na takvom prostoru, manja je gužva u prometu, ima više kuća i stanova u ponudi…?

– Vrlo jednostavan ekonomsko-geografski odgovor: Nema tko zarađivati. Osim što se smanjuje broj stanovnika, i struktura se bitno mijenja, stanovništvo je sve starije i ugrožavaju se mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav. Netko ipak mora raditi. Bilo je sjajno kad smo imali dva zaposlena na jednog umirovljenika, omjer je sada gotovo jedan na jedan.

PL: Već ste godinama izdavač. Jeste li se u taj vid poduzetništva upustili s namjerom da dodatno zaradite ili s nekim drugim motivom?

– Zarada nije bila motiv. Uvijek sam smatrao da je zadatak nas profesora ne samo da razvijamo znanost, nego i da je populariziramo, kako bismo osigurali nove kadrove. Mnogi moji kolege profesori i akademici smatraju da je pisanje članaka za novine manje vrijedno. Držim da su u krivu jer ako se znanost ne popularizira, ne može se razvijati. Vidio sam da mnoge zemlje imaju odlične popularne geografske časopise, koji animiraju, prije svega, školsku mladež. Uz National Geografic najbolji mi je bio njemački Geo. Zato sam 1993. godine pokrenuo Hrvatski zemljopis, koji je odmah sjajno prihvaćen u školama. Kasnije, kad smo počeli pokrivati ne samo hrvatske teme, ime je promijenjeno u Meridijani, a upravo izlazi 207. broj. Slijedilo je izdavanje obimnijih radova u knjigama, pa izdavanje znanstvenog časopisa Podravina 2001. godine. Moram se pohvaliti da je Podravina ušla u Scopus, u svjetsku bazu podataka najboljih znanstvenih časopisa kao jedini hrvatski regionalni časopis, a nedavno nas je Ministarstvo znanosti i obrazovanja uvrstilo u skupinu A1, skupinu najkvalitetniji znanstvenih časopisa.

PL: Stalne su pritužbe izdavača da ta djelatnost jedva preživljava, da je na umoru. Što vi kažete?

– Izdavaštvo danas, pogotovo u stručnoj literaturi, uopće više nije ekonomska kategorija, nego kategorija koju mora podržavati država. Bez toga bi ovaj čas već bila mrtva. Stručna literatura ima svoju obrazovnu i znanstvenu ulogu i svugdje u svijetu je održavaju države jer je to osnova za znanstveni razvoj i istraživanja.

PL: Znači, zarade nema?

– Znam se šaliti i reći da ne znam zašto drugima izdajem knjige jer obično sam na nuli ili u malom minusu. Srećom da izdajemo i nekoliko udžbenika iz geografije i povijesti, ali i to više nije posao kakav je bio nekad. Usput rečeno, ove sam godine napokon uspio izdati udžbenik iz industrijske geografije.

Izdavaštvo nikad nije bio posao od kojeg ćete se obogatiti, sjetite se samo problema koje je imao legendarni Vošicki, i to u doba kad još nije bilo digitalnih medija. Jedva je preživljavao.

PL: Uza sve što ste radili, bili ste i u politici…

– …nažalost…

PL: …član ste HSS-a, jedno vrijeme bili ste šef Gradskog vijeća. Jeste li tu epizodu definitivno okončali? I zašto ste rekli nažalost?

– Politika nije za profesore i znanstvenike. Možda oni mogu dati dobru teorijsku podlogu za projekte, ali se sa svojim habitusom teško mogu uključiti u politički sustav kakav vlada danas. Mislim da se izgube i da ne mogu izdržati… Osobno sam aktivno sudjelovao u Hrvatskom proljeću 1971. godine i naravno da sam početkom 90-ih bio oduševljen stvaranjem samostalne Hrvatske i bio sam član gradske ‘ratne vlade’. Bio sam najprije nezavisan, a onda sam se uključio u HSS, prije svega stoga što je moj otac bio istaknuti haesesovac još potkraj stare Jugoslavije. Na čelu Gradskog vijeća bio sam kad je gradonačelnik bio Zvonimir Mršić. Napravili smo neke dobre projekte, a i neke s kojima nisam bio zadovoljan. Ipak, nisam se u potpunosti mogao uključiti u tu strukturu, a jedan vrlo važan element zbog kojeg nisam nastavio je to što mi je politika oduzimala dragocjeno vrijeme za bavljenje znanošću i drugim stvarima.

PL: Kako gledate na razvoj Koprivnice i županije u zadnjih 25 godina?

– Upravo sam napisao članak u kojem uspoređujem županije po mnogim elementima, među ostalima i po novostvorenoj vrijednosti realnog sektora, i mi smo na sredini tablice među 22 županije. Istaknuo bih da se Koprivnica u 30-ak zadnjih godina razvila, u novije doba i Križevci, dok Đurđevac, kao i uvijek dosad u povijesti, stagnira – ima, recimo, isti broj stanovnika kao i u vrijeme Vojne krajine. Koprivnica je gradić u kojemu je ugodno živjeti, samo mi koji živimo u njemu to teško primjećujemo i priznajemo.

PL: A kojim projektima niste zadovoljni?

– Bilo je promašaja, od Peveca do gimnazije, recimo.

PL: Gimnazija?

– Apsolutno. Javno-privatno partnerstvo utjecalo je na to da je gimnazija koštala više od 400 milijuna kuna. Trebalo je uzeti kredit i rate bi bile znatno manje nego sada. Promašaj je, na koncu, bio i bazen, ali smo dobili viši standard, a viši standard treba i platiti.

FOTO Hrvoje Šlabek

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI