LIJEČNIK S TISUĆU HOBIJA Mobitel nemam, a da nisam to što jesam bio bih Đelo Hadžiselimović

Koje je prvo pitanje kad nekoga nazovete? Halo, bok, di si? Kaj te briga di sam. Pa zvonjava. Naprosto, mobitel mi ne treba. S ljudima imam fantastičnu direktnu komunikaciju


Autor: podravski.hr — 25.12.2017. / 20:01 Aktualno

Dr. Davorin Hećimović, poznati koprivnički liječnik ima brojne hobije

Intervju s Davorinom Hećimovićem dogovarali smo posredstvom njegove supruge Helene iz vrlo praktičnog razloga – on nema mobitel. Taj zgodan detalj sasvim odgovara liječniku kojeg bi se, zbog nevjerojatnog spektra interesa, ne s prevelikim pretjerivanjem moglo opisati kao renesansnog čovjeka.
Iako je kao kirurg obavio više od 10.000 operacija, a samo na dežurstvima u bolnici proveo sedam godina, našao je vremena da nauči desetak zanata, da skupi na tisuće komada starih alata, da se bavi gljivarstvom, ornitologijom, ekologijom, a u zadnje vrijeme i astronomijom. Da, i član je ronilačkog kluba.
To što je preselio nekoliko starih drvenih kuća u Sunčano selo, imanje u Jagnjedovcu na kojemu posjetitelje, ponajviše djecu, poučava o prirodi i životu, samo je jedna od stvari koje govori koliko je dr. Hećimović poduzetan u ostvarenju svojih zamisli.
PL: Zašto nemate mobitel?
– Svoj način života teško mogu spojiti s mobitelom u džepu. To je prekrasna, fantastična sprava, genijalan izum – klikneš i na internetu si. Ali ja to ne moram nositi u džepu. Drugo, ne volim osjećaj da mene netko nosi u džepu. Koje je prvo pitanje kad nekoga nazove? Halo, bok, di si? Kaj te briga di sam. Pa zvonjava. Naprosto, mobitel mi ne treba. S ljudima imam fantastičnu direktnu komunikaciju, a kad trebam telefon, tu je fiksni.
PL: Znači, ne zazirete od tehnologije?
– Nikako. No, moram nešto priznati. Jedina stvar koje se bojim u životu je struja. Kad idem promeniti ziherung, malo me znoj obleva.
PL: Vi ste rođeni Koprivničanec?
– Ne, ja sam rođenjem Dugoselec, i to šest mjeseci nakon što je obitelj – a tata je bio veterinar – došla u Dugo Selo. Tamo sam proveo djetinjstvo, a kad smo nas trojica braće stasali za srednju školu, preselili smo se u Zagreb. Stigel sam biti i zagrebački fakin. Kad sam završio faks, vojsku, staž i stručni ispit, počeo sam raditi u Zagrebu, al sam brzo pobegel. Nije mi se sviđao taj način života. Otišao sam tražiti manji grad u kojem ću živjeti. I promijenio sam šest-sedam gradova, sve dok nisam došao u Koprivnicu, sa 27 godina. Oduševila me na prvu. Došel sam u travnju, kad je sve cvalo. I dojam čistog grada. Tako je bilo onda, tako je i sad. Ja doista volim ovaj grad, istinski.
PL: Izgradili ste zavidnu karijeru kirurga.
– Sad će biti 40 godina koliko radim na kirurgiji i moram reći da je ekipa na tom odjelu uvijek bila prekrasna. Nitko se nikad ni s kim nije posvadio. Prije 20 godina bilo je razgovora o tome da otvorim privatnu ordinaciju. I onda sam se pital zašto. Radi novca? On je važna, ali sporedna stvar u životu. Pa su mi rekli da bum videl za neko vrijeme kak mi bude teško dežurati. Nije mi bilo teško. Meni nikad ništa nije bilo teško.
PL: Zašto kirurgija?
– Ja sam čisti manualni tip. Imam spretne ruke. Zašto medicina? Otrcano zvuči da volim pomagati ljudima, ali doista je tako. Uvijek sam u toku školovanjima bio sklon prirodnim predmetima. Matematika mi je bila bolna točka. I dan-danas ako imam košmarne snove, onda sanjam da ću pisati test iz matematike. Stalno su me silili da učim matematiku više nego druge predmete, a nisu me slušali kad sam govorio da ja to neću, da mi to ne treba. I ako si imao nekakvu trojku iz matematike, nikad nisi bil bogznakakav đak, bez obzira na sve ostalo. To je strašno. Vele da se matematika može naučiti. Ja bi svakom takvom profesoru dal zadatak da vežba dva meseca i da mi otpjeva ariju iz opere Carmen ili da me nacrta tak da se prepoznam.
PL: Poznato je da se bavite svime i svačime, da ste svladali brojne zanate, da ste i tesar i stolar i kovač. Kaj bi bili da niste kirurg?
– U familiji mi je šest veterinara i šest liječnika. Da nisam uspio u kirurgiji, možda bih se bavio veterinom. A nekad u šali znam reći, kad je neka zeznuta situacija, da bum sve ostavil i otišel delat u stolarsku radionu svog majstora Kolenka.
PL: Otkud su Hećimovići?
– Moram javno priznati da su porijekla turskoga. U Lici, kod Perušića, postoji brdo koje se zove Konjsko brdo, a na njemu je vrh Lipova glavica i pod njim selo Bukovac, a onda je tamo jedna strmina i na njoj su kuće Hećimovića. Dakle, bogu iza nogu. Nekad se iz Perušića do tamo hodalo sat vremena. A hećim na turskome znači liječnik. I to insan hećim je liječnik za ljude, a hajvan hećim je veterinar.
PL: Onda nikako niste mogli izbjeći svoju profesiju…
– Je, za vrijeme studija su me znali pitati: Vi morate biti liječnikom? Kazao sam da ne moram, ali da bih baš volio.

Na kaiću na Jadranu 70-tih, još kao pušač

PL: Kad ste prvi put bili u Jagnjedovcu?
– Davno. Bavil sam se jednim hobijem dosta intenzivno, a to su gljive. S dva prekrasna prijatelja, Robijem Ungerom i Nenom Homarom, 25 godina hodao sam u gljive i prešli smo županiju, kak se veli, od ve do ve. Mi nismo bili gljivari kaj bi nabrali vrganja pa išli doma jesti. Moj fond je nekoliko stotina gljiva u glavi. I tako smo se našli i u Jagnjedovcu, jer je to odlično mjesto za gljivarenje. Kad smo Helena i ja tražili mjesto za naš kamp, bili smo svugdje, a na kraju smo se vratili u Jagnjedovec zahvaljujući našem prijatelju Vjekoslavu Prvčiću, koji ondje ima imanje. U mladosti sam pobegel iz Zagreba u Koprivnicu, a onda sam prije 20 godina pobegel iz Koprivnice u Jagnjedovec.
PL: Jel to sad to?
– To je to. U punom intenzitetu ostvario sam stručni život, a imao sam svoj privatni život – šetnja, vožnja biciklom, Drava, vrt, voćnjak, boravak u prirodi… I ono što je meni najvažnije, svaki dan na popisu imam najmanje četiri stvari koje moram obaviti. Loš je dan kad nekaj ne napravim. Zvuči patetično i pretjerano, ali doista je tak.
PL: Koliko radionica uopće imate u Sunčanom selu?
– Što se tiče zanata za koje sam uspio skupiti alata u ozbiljnom formatu, dakle po nekoliko stotina, tu su kovačka, kotlarska, bačvarska, postolarska, tišlarska, kolarska, užarska, kožarska i lončarska radionica. Onda imam kompletnu proizvodnju platna. Mogu i demonstrirati kako se tka. A naučio sam i kako od jednog klupka doći do onih 600 niti na tkalačkom stanu u besprijekornom redu i na vrlo kompliciran način. Tri godine išel sam u Virje k staroj baki Bušičevki i baki Adakovićki da to naučim. To je posao koji u Podravini sada zna napraviti samo nekoliko ljudi.
PL: Znate li upotrebljavati sve alate koje ste skupili?
– Rekao sam već da sam manualni tip i nije to neka velika mudrost. Stolarijom se bavim čitav život i od najranijeg djetinjstva drvo mi je značilo jako puno. Ne mogu zamisliti život bez drva. Nisam neki kovač, ali sam u stanju napraviti nekakav okov za vrata i našim gostima u Sunčanom selu mogu pokazati što je to kovanje. Ili lončarstvo.
PL: Mora da su vas već pitali da kad ste to sve stigli. Sigurno ne gledate televiziju…
– Da nisam ovo kaj jesam, volio bih biti Đelo Hadžiselimović. Kaj se taj lepoga nagleda. Volim dokumentarce o prirodi i povijesti. Hrvatske kraljeve gledao sam osam puta.
PL: Pa, i vi ste bili kralj na Renesansnom festivalu. Kaj bi napravili da u stvarnom životu imate kraljevsku moć?
– Hu, kakvo pitanje. Veliki naglasak bio bi na zdravom životu i očuvanju okoliša.
PL: Jel bi zabranili pušenje?
– Ne bih zabranio, slao bih poruke. Uostalom na svakoj kutiji cigareta imaš poruku. Gledam ljude koji puše, a vidim i one koji imaju posljedice pušenja. Znam kako sam se osjećao kad sam i sam 20 godina bio pušač i potom 30 godina nepušač. Zabranio bih lopovluk, zabranio bih mobiteliranje u autu. To me strašno ljuti jer znam da može naškoditi meni i mojim unucima. Uvjeravam te da je mnogo veći broj prometnih nesreća izazvano mobiteliranjem nego što se to govori. Naši zakoni su fantastični, ali činjenica je da dosta toga ne provodimo.
PL: Jeste li optimist kad je u pitanju Hrvatska?
– Jesam, zato što se stvari kreću. Imamo prekrasnu zemlju, nismo ni svjesni koliko je fantastičan taj mali falačec, koji na karti zgleda smešno, ko kifla. Ako kreneš od Dunava, pa slavonska ravnica, pa malo ovi naši brežuljci, pa dođeš u Karlovac gde počne Gorski kotar, pa onda prekrasno veliko zeleno brdo, Velebit, pa kad se popneš gore i s druge strane vidiš otoke… Teoretski s Biševa do Dunava možeš doći za deset sati, a prešel si dva klimatska područja i brojna podneblja. Čudo!
PL: A zakej kod nas stvari ne štimaju?
– Zato kaj su novci u pitanju. Poljoprivredu su uništili, ali dalo bi se tu puno napraviti. Evo, Poljaci su u desetak godina fantastično obnovili svoju poljoprivredu i kod njih se jako puno mladih ljudi vraća na selo.
PL: Koliko znam, jedna od vaših ljubavi je i ornitologija.
– Kad sam prije 20 godina došao u Jagnjedovec stalno sam nekaj prčkal i u pauzama od tog posla sel bi si u ligeštul i čujem ptičeka, a nije vrabac, kos il golub, koje sam tada poznaval. Pital sam se zakej ne bi znal još koju vrstu, i tak sam počel kupovati knjige. Sad znam pedesetak vrsta, znam o njima pričati, znam gdje se gnijezde. Baš sam nedavno bil u gradskom parku i videl da su tamo još kućice za ptice koje sam postavil prije šest-sedam godina. Cijele su i znam da su u funkciji. Znaš kak? Jer je ispod one rupice pokakano.
PL: Kao ekološki aktivist prosvjedovali ste protiv izgradnje velike hidroelektrane na Dravi. Volite tu rijeku?
– Jako. Nitko nikad nije rekao da struja od vode nije dobra i da je ne treba, ali ta brana je bila tako megalomanska da je to bilo nedopustivo. Triput sam se spustio od Legrada do Dunava i uvjeravam te da je naš dio Drave jedan od najljepših. To bi apsolutno trebao biti nacionalni park. Takve ljepote doživio sam još samo na Velebitu.
PL: Za vrijeme rata? Tada ste bili jako angažirani…
– Kao koordinator saniteta na Velebitu sam bio sa specijalcima. Upoznao sam tu planinu i zimi i ljeti i jako je zavolio.
PL: Ipak niste otkrili kak ste stigli i kak stignete delati sve to kaj delate?
– Čoveka koji me pita kak stigneš i kak ti se da, odmah stavim u drugu rubriku. Prvo, mislim si: Kak se tebi neda? Drugo, kad dobro organiziraš, stigneš sve. Nije pravi razlog ni to što relativno malo spavam. Nikad nisam ni popodne prilegnul, to mi je neshvatljivo, nepojmljivo, ne osjećam se dobro. Nikad mi ništ nije bilo teško i uvek je za sve bilo vremena. Znam samo da mi je lepo kad imam kaj delati.
PL: Dobro, postoji li ipak kakav neostvareni san?
– Nemam neki specijalni neostvareni životni cilj. Jedina mi je želja da bog da zdravlja, a to tak kažem iako nisam vjernik, što ipak ne znači da sam ateist i da nemam neku svoju vjeru. Meni je priroda sve, a Darwin mesija, na taj način shvaćam život.
FOTO: NIKOLA WOLF