DR. VEČENAJ: Nisam za eutanaziju, jer možda će se sutra pronaći lijek

Podravski list profile

Tema za razgovor s dr. Josipom Večenajem, doajenom koprivničke anesteziologije i intenzivnog liječenja doista je pregršt, od napretka medicine u njegovim granama do situacije u kojoj mladi liječnici, naročito anesteziolozi, odlaze iz zemlje. On je i osnivač ambulante za bol u koprivničkoj bolnici te pionir u propagiranju transplantacije organa, a dotaknuli smo se i nekih egzistencijalnih pitanja poput smrti i eutanazije.

PL: Upravo su anesteziolozi najbrojniji u odlasku iz Hrvatske. Zbog čega su oni vani najtraženiji?

– Radi se o multidisciplinarnoj struci koja pokriva široko područje u medicini i vrlo je zahtjevna. S druge strane, ta je struka deficitarna i vani, a razina edukacije nam je slična kao u Europskoj uniji te liječnici vrlo brzo mogu tamo početi raditi. To je dovelo do odljeva anesteziologa. Osim toga, prevladava i ekonomska računica, ne toliko zbog razine primanja, nego stoga što se u Hrvatskoj prema liječnicima zadnjih godina provodi politika nesukladnosti u ostvarivanju prava iz rada. Vlada niz godina ne pregovara s liječnicima, nego s drugim sindikatima, koji nameću svoje stavove i prava. Stoga liječnici ne mogu progovoriti o svojim plaćama, iako još iz 2003. godine imamo presudu Europskog suda za ljudska prava u kojoj se izričito navodi da Vlada mora omogućiti liječnicima da pregovaraju o svojim sindikalnim pravima. Mladi anesteziolozi također odlaze jer u drugim zemljama imaju bolje mogućnosti napredovanja. Razlog tome je što smo u Hrvatskoj već dugo s graničnim brojem anesteziologa te se uvijek mora dobro koordinirati da bi liječnik mogao otići na edukaciju.

PL: Jeste li vi kada, kao cijenjeni liječnik s velikim iskustvom, kada bili u iskušenju da odete iz Hrvatske?

– Jesam. Prije desetak godina dobio sam ponudu jedne bolnice iz Norveške. Za razliku od situacije kod nas, ondje se jako angažiraju da ti sve omoguće. Mene su, recimo, pozvali da pogledam bolnicu i grad u kojemu se ona nalazi. No, kad sam sve stavio na vagu – društvo, prijatelji, obitelj, djeca – shvatio sam da mi je kvaliteta života ovdje bolja i nisam otišao.

PL: Uskoro ćete navršiti pune 32 godine radnog staža. Zašto ste kao mlad liječnik odabrali upravo anesteziologiju?

– U ono vrijeme nije bilo puno mogućnosti i velikog izbora. Meni su, primjerice, nudili, psihijatriju, gdje sam i radio, a onda se otvorilo mjesto na anesteziologiji. Uvijek me zanimala prava, kurativna medicina, u kojoj je čovjek u kontaktu s liječenjem i rezultatima liječenja.

PL: Je li rizično ili opasno biti anesteziran više puta u životu?

– Anestezija nosi određene rizike samo po sebi, kao postupak. Mogućnost komplikacija postoji, ali postotak je vrlo malen. Anestezija možete dobivati koliko vam treba. Suočavamo se, primjerice, s unesrećenima koji se operiraju po nekoliko puta u kratkom razdoblju. Za današnje moderne anestetike točno znamo kako se izlučuju i kakve su im nuspojave. U specijaliziranim ustanovama prilikom velikih, kompliciranih operacija moguće je držati anesteziju i 48 sati u kontinuitetu.

Dr. Večenaj: Kad je liječnik mlad, prvo što mora svladati jest suočavanje sa smrću

PL: Koliko je danas veća šansa za preživljavanje osobi s, recimo, masivnim traumama?

– Tehnologija o kojoj ovisi život u intenzivnoj njezi promijenila se, kao i metode liječenja. Pacijenta se mnogo prije počne zbrinjavati i sada imamo malu smrtnost u zbrinjavanju teških trauma. Tome je pridonio i dobar sustav konzultacija za neurološke pacijente s neurokirurzima iz kliničkih bolnica. Imamo vrlo moderne aparate i u tome ne zaostajemo i za zagrebačkim bolnicama.

PL: Godinama ste bili šef intenzivnog odjela i vjerojatno ste često bili suočeni sa smrću pacijenata. Kako doživljavate smrt kao liječnik i kao čovjek, je li se kroz godine staža taj odnos promijenio?

– Kad je liječnik mlad, prvo što mora svladati jest suočavanje sa smrću, pogotovo na odjelu na kojem je smrt čest pratitelj teških stanja bolesnika. Kasnije, čovjek razvije profesionalan odnos – ne razmišljaš emocionalno u trenutku kad nešto moraš napraviti. No, trag uvijek ostane. Najdramatičnije je suočavanje s obitelji, kad joj morate reći da je njihov bližnji umro. To ne možete nikome reći na lijep način. Ako se još radi o razgovoru s obitelji o darivanju organa, a to se mora odmah obaviti, to je najstresniji dio našeg posla. Stresno je i kad se radi o pogibiji mlade osobe u prometnoj nesreći. Sve to ipak ostavi emocionalni trag. Timovi koji rade u palijativnoj medicini, primjerice, povremeno imaju duhovne vježbe da bi se „ishlapila“ negativna energija s kojom su suočeni.

PL: Jeste li pobornik dobrovoljne eutanazije u slučajevima nepodnošljive boli i patnje pacijenta?

– Kad se čovjek suoči s takvim bolesnicima i dok vidi njihovu patnju, korak je do odobravanja eutanazije. No, ipak nisam tome sklon. Zašto? Tehnologija i medicina napreduju te je moguće da se u određenom trenutku pronađe lijek koji će bolesnom čovjeku pomoći. To je moj motiv da ne odobravam eutanaziju.

PL: Osnivač ste ambulante za bol u Koprivnici. Zašto bi se bol posebno tretirala, a ne u sklopu specijalističke djelatnosti?

– Neka, recimo, postoji bol u koljenu, čovjek će biti ograničen aktivnošću, možda neće više moći zarađivati, pa će nastati strah za egzistenciju, što boli daje psihološku komponentu. Odraz svega toga su anksioznost, depresija, nesanica… Taj krug treba prekinuti i zato se boli pristupa multidisciplinarno. Bol je uvijek obavijest, signalni mehanizam. Često se događa da ljudi sami uzimaju lijekove koji nisu adekvatni. Svakome tko smatra da njegova bol nije dobro tretirana, da ga previše boli unatoč lijekovima koje uzima, preporučio bih dolazak u ambulantu za bol.

PL: Je li točno da različiti ljudi mogu imati različit doživljaj boli?

– Da, to je subjektivna kategorija. Nekoga će uganuće zgloba na skali od jedan do deset boljeti na razini devet, a nekoga će ružan prijelom noge boljeti pet ili šest. Kod reumatskih smetnji imate jaku bol i nekad je nije moguće anulirati, ali ako je dovedete u podnošljivu razinu, to je mnogo. Ako pacijent nije mogao hodati i sam si pripremiti jelo, a vi ga dovedete u stanje da to može raditi, njegova kvaliteta života jako se povećala.

PL: Prije dvadesetak godina počeli ste snažno promovirati doniranje organa kao humani čin. Dokle se tu došlo?

– Na prvom predavanju koje sam o tome držao u Koprivnici bili su jedan posjetitelj i dvoje novinara. Trebalo je proširiti edukaciju i među medicinskim osobljem. Kasnije je išlo lakše. Hrvatska je danas u svjetskom vrhu po broju doniranih organa i broju transplantacija na milijun stanovnika, uza Španjolsku. Postali smo članica Eurotransplanta i mentor za deset zemalja u regiji na tome polju, dakle uzor mnogim zemljama.

PL: Susrećete li se još u praksi za zabranom obitelji, koja ne dopušta uzimanje organa od pokojnika?

– Sada je svijest o darivanju organa došla na razinu svijesti o uzimanju uzoraka krvi za laboratorijske pretrage. Darivanje organa nije obaveza, čak postoji i lista nedarivatelja, koji se jave svom liječniku i ustvrde da ne žele biti donatori nakon svoje smrti. Dok u mnogim zemljama nije potrebno pitati obitelj za darivanje organa pokojnika, to je kod nas obveza. Danas se u praksi suočavamo s vrlo malim brojem zabrana za darivanje organa, ali još uvijek postoje predrasude ili određeni razlozi zbog kojih neka obitelj to ne dopušta.

PL: Što biste željeli da se tijekom vaše karijere dogodi u koprivničkoj bolnici? Kakvi su vam profesionalni izazovi?

– Naša djelatnost lijepo se razvijala, dobili smo i modernu intenzivnu njegu. Želio bih da se zadrži razina stručnosti na sadašnjoj razini, ako ne i unaprijedi. Uvijek me ‘vukla’ ambulanta za bol, koja je doživjela pet premještaja, a sada bi, u sklopu projekta dnevnih bolnica, trebala dobiti novi prostor, kao i anesteziološka ambulanta.

FOTO Hrvoje Šlabek

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti