Dražen i Mato: U našim grudima kucaju srca umrlih donora koji su nam podarili novi život

Nisam kompetentan da tvrdim kako organi imaju svoje pamćenje i da sam to naslijedio. No, osim planinarenja, nakon operacije zavolio sam i kolače, a prije toga na slatko bi mi se 'podigao' želudac – spominje Dražen


Autor: podravski.hr — 25.01.2019. / 9:22 Aktualno

Dražen Zemun: Novo srce radi mi ko vurica

U više od pola stoljeća, koliko je proteklo otkad je južnoafrički kardiokirurg Christiaan Barnard obavio prvu transplantaciju ljudskog srca, zahvaljujući tom zahvatu, koji mnogi svrstavaju među najveća postignuća moderne medicine, u svijetu su spašene stotine tisuća života.

U Hrvatskoj je prvo srce transplantirano 1988. godine i odonda je taj zahvat obavljen više od 300 puta, a naša zemlja među vodećima je u svijetu i po broju transplantacija i prema broju doniranih organa.

Križevčanin Dražen Zemun (50) i Mato Jaković (56) iz Molva kod Đurđevca dvojica su naših Podravaca i Prigoraca kojima je transplantirano srce udahnulo novi život. Ovo su njihove priče.

Mato se s operacije vratio samo prije tri mjeseca i veli kako se oporavak odvija prema planu liječnika. Srčani problemi za njega su počeli prije tri godine, kad je na radnom mjestu imao blaži infarkt. Pretrage su pokazale velika oštećenja na srcu, čije su dimenzije bile čak triput veće od uobičajenih. To je značilo samo jedno – život mu može spasiti jedino transplantacija.

– Nakon infarkta moje je srce radilo na 33 posto i odmah sam stavljen na listu za transplantaciju. Rečeno mi je da ima pacijenata koji u vrlo kratkom roku pronađu donora, ali i onih koji dulje čekaju zbog svih parametara koji se moraju podudarati – kaže Mato.

On je na srce čekao dvije godine i četiri mjeseca. Kad su mu iz KBC-a Dubrava javili da imaju donora, za Matu je zapravo počeo novi život.

– Prije same transplantacije moje je srce zbog brojnih oštećenja i prevelike dimenzije radilo još na samo 17 posto, pa mogu reći da je spas stigao u zadnji čas – reći će Mato.

Transplantacija je trajala je oko tri sata, a njegov organizam odlično je prihvatio novo srce.

– Srce koje sam dobio sada radi na 90 posto i osjećam se preporođeno. No, i dalje izbjegavam veće fizičke napore, kao i odlaske na mjesta gdje se okuplja veći broj ljudi kako ne bih pokupio kakvu virozu i ugrozio svoje zdravstveno stanje – kaže Mato.

Kontrole pokazuju da nema razloga za zabrinutost. Uskoro će uslijediti i oporavak u toplicama, nakon kojeg bi se u potpunosti trebao vratiti “u normalu”.

– Srce mi radi k’o vurica – veseo je Molvarac.

O donoru se nije raspitivao, ali ističe da mu je želja saznati o kome se radi i zahvaliti njegovoj obitelji.

– Kad prođe kompletan oporavak, namjeravam od liječnika zatražiti da mi otkriju tko je donor. Veliki sam dužnik zbog činjenice da mi je podario novi život – rekao je Mato Jaković, također zahvalan liječnicima KBC-a Dubrava koji su obavili zahvat.

U njedrima Križevčanina Dražen Zemuna novo srce kuca već 11. godinu. Dotad naizgled potpuno zdrav, 29. godini doznao je da ima kardiomiopatiju, oslabljeni srčani mišić, nakon što je na poslu, kao željezničar, iznenada osjetio slabost.

– Radio sam noćnu službu i išao sam otpremati vlak. Preskočio sam preko kolosijeka na peron i odjednom osjetio strahovito lupanje srca. Otišao sam k liječnici, poslala me na specijalistički pregled i na ultrazvuku su vidjeli da mi srčani mišić drastično popušta. Bio mi je to veliki šok – pripovijeda Dražen.

Nije prošlo dugo dok mu nisu rekli da mu je transplantacija jedina šansa, a veli kako dotad nije ni čuo da se srce presađuje. Idućih desetak godina živio je uz gomilu lijekova, da bi potkraj 2007. završio u bolnici zbog velikog pogoršanja. Šest mjeseci do transplantacije bila je prava agonija. Danonoćno mu je u žilu tekao lijek za „odvodnjavanje“ organizma.

– Točno se sjećam trenutka kad su mi rekli da imam donora. Bilo je to na 24. svibnja 2008. godine, na Europski dan darivanja organa i na dan Majke Božje Pomoćnice i siguran sam da u svemu ima Božje ruke. Srce mi je došlo iz Njemačke, a kasnije sam doznao da se radi o mladom, 28-godšnjem alpinistu koji je poginuo u padu s planine. Od trenutka kad je srce izvađeno pa do trenutka kad je zakucalo u meni prošlo je nešto više od četiri sata – ispričao nam je Dražen.

Ne zna točan identitet donora, ne zna ni je li on bijele, crne ili žute boje kože, je li katolik, protestant, pravoslavac ili budist, samo zna, veli, kako je riječ o humanoj obitelji kakve bi trebale biti sve. Bez takvog pristupa ljudi bi i dalje umirali od onoga od čega ne treba umirati.

– Od transplantacije živim potpuno normalno, čak i intenzivno, samo dvaput dnevno popijem svoju terapiju – reći će Križevčanin.

Je li zbog toga što u njemu sada kuca srce alpinista ili zbog čega drugoga, nakon transplantacije otkrio je veliku strast za planinarenjem. Prije ga to nikad nije zanimalo, a nakon operacije bio je na Triglavu, na grčkom Olimpu, pregazio je Velebit mnogo puta, pohodio je Biokovo, Mosor, bosanskohercegovačke, slovenske, makedonske planine…

– Nisam kompetentan da tvrdim kako organi imaju svoje pamćenje i da sam to naslijedio. No, osim planinarenja, nakon operacije zavolio sam i kolače, a prije toga na slatko bi mi se ‘podigao’ želudac – spominje Dražen.

Ne muči ga pitanje koliko će dugo „izdržati“ njegovo novo srce.

– Sve ima svoju trajnost, pa i donirani organ. Znam ljude koji su umrli dvije-tri godine nakon transplantacije, one koji su umrli nakon deset godina, ali i čovjeka koji je umro 25 godina nakon transplantacije srca. I umro je ne zbog srca, nego zbog karcinoma – kaže Dražen.

I njemu srce, nakon 11 godina, radi „k’o vurica“, tlak mu je kao mladića i život udiše punim plućima.

– Zahvaljujući transplantaciji, ja sam zdrav čovjek – zaključuje Dražen Zemun. (db, hš)

Mato Jaković tri je mjeseca s novim srcem

FOTO: NIKOLA WOLF, DARKO IMBRIŠA