Piše Vladek Antolaš Mastermind
Još jedna jadranska kolumna iz mog pera, racakovog repa.
Tak zaran oko 9:56 dignem se na kavu i gruntam, po skrivećki u jednom selu na srednjem Jadranu ispod bora, kak je sad negde lepo tam v Selcu i Crikvenici i skoro pa v svakom turističkom mestu di su nekad naši građevinci najviše zidali, a lokalni sretnici kupovali fine apartmane. Tam je ko na placu v Đurđevcu. Sve sami svoji. Ja bi se opet obesil da moram tam na GO.
Zakaj, zakaj ja po skrivećki? Pa zato jer me frazi love da moram i na godišnjem gledeti nekog, a viđam ga celu godinu.
Jel vam poznat taj osjećaj dok sretneš nekog na moru iz svog sela pa se taj prenemaže od uzbuđenja kaj ste se sreli, a inače doma vas zaobilazi i nit ne pozdravi? Oči im se cakle jer odjemput osjećaju pripadnost.
Oni likovi koji gledaju u prazno dok su iza vas na kasi Lidla, oni koji okreću očima ako si prije njih na redu u autopraoni ili ne do bog da vam se deca strknu vu vrtiću jer njegovo je dete baš od porculana. E baš takovi bi mi trebali na moru se ukazati i preko cele plaže sretni mahati, jer sam ih ja videl i budem svedočil valjda svima da su bili na Jadranu i oni. Veselo glede u vas, sve im rep miga na guzici. E baš takve steram u materinu. Zato se kao skrivam.
Mani me se rođo! Za mene si ista nebitnost ta tri dana ko ja za tebe celu godinu tam gore doma v lepe Podravine.
Manite me se sa spikama čiji je apartman bolje do mora, a zapravo u pripizdini iza brda i more morete videti samo ako zrcalo postave na mesec.
Manite me se sa slikama koktela, a doma pijete čistake jer vam radenska skupa.
Manite me se s pričama o svježoj ribi, s roštilja, a na lignjama vam još led i barkod Patagonije.
Ma super je meni kaj neko ide na more, drago mi je da vam je lepo, no svoju euforiju čuvajte za sebe i za priče u duge zimske noći ako nestane struje, nemojte smarati nekog kog nasumično sretnete iz svoje domaje.
Nije to lijepo. Dozvoljavam pozdrav samo i dalje vozi.
S kim pijem kavu doma, s njim budem popil i na moru, mada baš sumnjam da me je što željen ko me pozna, a ostali ne eksperimentirajte ako me sretnete, molim vas. Ovima koji idu na godišnji kolektivno u velikim kumovskim i frendovskim zajednicama njima sretno i veselo bilo, ja sam ipak više disfunkcionalan za te priče. Baš gledam jednu takvu skupinu iz Češke tu pokraj na plaži, doterali dva platona robe i dobara. Ne znaš ko je kome brat i ko čiju pelenu premata kolko dece imaju z sebom. Na kraj dana na megafon prozivku vrše:
„Aleš ? – Jsem tu !, Jiri ? – Jsem tu!, Mikulaš? Mikulaš? – Mikulaš plave na nafukovaci matraci! „ (Mikulaš na luftiću na pol kanala).
Svima sretno, a najviše sreće svima nama koji uspijemo odgovoriti na pitanje prosječnog Dalmatinca „Odakle si?„ .
Od gore navedene jeze slučajnih susreta jedina veća muka mi je odgovoriti na to pitanje. Ako mu kažem da sam z Dolnji Zdelic, mozek bi mu zakuval, ako mu velim da sam z Đurđevca, bledo me i dalje gledi, rečem mu onda da sem blizu Koprivnice, a onda on ponosno – Aha, iz Slavonije si?
– Pa nisam kume iz Slavonije – Ma da Zagorje, oprosti, meni Slavonija i Zagorje isto!
Nije ni čudo kad nas nema ni v onoj pesmi – Oj , Zagoro, lijepa li si, Slavonijo, zlatna li si, Herceg Bosno, srce ponosno…. Otkud bi znali onda?
