Đurđevački limitator: Rolete spuščene, a gazda v Njemačkoj

Piše Vladek Antolaš Mastermind

Navek se ogledam dok prolazim Ferdinandom na jednu hižu tam na križanju pri Lazu. Hiža je godinama ista, plavkasta ako se ne varam, kao konzervirana,  zriktana, rolete spuštene, a gazda valjda v Njemačkoj. Širom ima takvih hiž svako selo, gradić, grad, sve više ih je koje zgledaju kao da spe. Neke namigavaju na jednu roletu, jer možda je ipak neka teca ili baka još pri hiži.

Ljudi odu trbuhom za kruhom, nema posla, ili ga ima, al imaš osjećaj da te država i poslodavci jašu. Stalna je to pojava od vremena pečalbe do gastarbajta ili po novom, ekonomskih migracija.

Baš prije neki dan u vrijeme Uskrsa svjedočimo povratku naših ljudi na praznike. Razdragani kumovi i sestrične vozaju se redom novijim autima stranih tablica. Pokazivajući tu svoju ekonomsku raskoš, pomalo nas bodu u oči. Više puta ko da nam guraju u nos kak je zapravo njima lepo u stranoj zemlji, nekoj Nemačkoj. Nek mi vidimo da ako mečka cakli, da je ipak odluka da napuste domovinu dovoljno razložna i dovoljno mudra, a opet povratak za Uskrs dovoljno domoljuban čin. Priznam da ima i onih doslovce razmetnih koji redom od birtije do birtije ne dozvoljavaju nikom da plati rundu kako bi ekipu uvjerili da nije badava to što se oni ranom zorom bude pod bavarskim suncem.

Pretpostavljam da svako od nas pozna barem jednog gastarbajtera koji se uredno pita nakon pola godine provedenih u Njemačkoj kak se nekaj veli na hrvatskom jeziku ili barem odgovara s „ Ja, ja, naturlich.“.

Najpoznatija fraza je ona: „ Kod nas gore u Njemačkoj toga nema.“

Zapravo tema ovog teksta nije kako su se ovi naši dobri sugrađani odlučili živjeti negdje izvan Lijepe Naše, već propitivanje odluke nas koji smo zasad ostali doma na ognjištu hrdati kruške. Propitivanje nas koji makar gladni pod svojom kruškom možda čeznemo za nekim napretkom, ali nekako poučeni Dudekovim poučkom, nemremo se genuti dalje od Virja makar naša želja bila doslovce jaka da uđemo u taj vlak koji nas vozi put sreće i blagostanja.

Meni tjedno nekoliko puta padne na pamet da operem mortaljke i spakiram kufer pa put Europe jer mi je doslovce pun kufer nekakve nemoći koja se uvukla u naše redove, no ja sam izrazito jake Dudekove linije pa kak i odlučim da odem, tak uredno z vlaka zilazim na prvoj stanici dolje.

Kroz razgovor s ljudima upijam te neke vibracije te sve više nailazim na poklapanje mišljenja kod mnogih da je ovdje u našoj državi sve veći teret života. Sve više ljudi pomišlja na odlazak, ali ne isključivo zbog love, nego zbog osjećaja da su nam ruke vezane dok nas prcaju u mozak raznim aferama i čumezima koje ne može napisati scenarist serijala „Lud , zbunjen, normalan“.

Primjeri očiglednih pretrpavanja love sumanutih iznosa, darivanja stanova za mito, odgađanja zatvora cijenjenih članova visokog društva te druge razne peripetije svakodnevno nas tjeraju da promišljamo o napuštanju broda imenom Hrvatska.

Eto nekako uspijevamo odolijevati od odlaska, a opet suzdržani smo u borbi za bolje dane pred nama. Ajd, nismo možda suzdržani, nego nas je više sistem obezvoljio za nekom promjenom i borbom jer nas šopaju idejama da su promjene ionako uzaludne jer nakon svakih novih izbora uvrijeđena je deviza da „sjaši Kurta da uzjaši Murta.“ Vele da i vlast ionako mijenja ljude pa je svejedno.

I da, kak je sad sve ovo uopće tema koja se reflektira na našu malu lokalnu zajednicu?

Ha, eto ona kuća z Ferdinanta me baš podsjetila na naš Đurđevac koji bi se mogel najti na putu da bude zbigecan i lep, a rolete spuštene i gazde v Njemačkoj jer sve se gradi i lepo je, al posla je sve manje, a rekla bi moja pokojna baba: „ Dete drago, od lepote se ne živi!“

Vladek Antolaš Mastermind
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI