Elena: Velika je čast igrati u svom gradu, za klub u kojem si odrastao

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Poput velike većine profesionalnih svjetskih sportaša, i Elena Popović ovih je dana prisiljena na stanku i odmak od svog posla.

– Treniram koliko mogu. Bilo je i snijega ovih dana, nisam baš mogla vježbati vani, pa sam pokušavala što više raditi unutra. Sreća je što sam iz Koprivnice, pa vrijeme provodim sa svojom obitelji. Uz društvene igre, kuhanje i kućanske poslove vrijeme brže prođe – rekla nam je Elena.

Još uvijek joj sve skupa izgleda nestvarno.

– Svakog jutra kad se probudim pitam se sanjam li, događa li se stvarno. Dugo sam godina već s prvom ekipom, a nakon završetka gimnazije u potpunosti sam se posvetila rukometu, trenirala dvaput dnevno. S obzirom na to da sam bila i u reprezentacijama, bilo je dosta teško i zahtjevno. Nisam imala ni slobodna ljeta ni slobodne dane, maksimalno 10 dana u ljeti.

S prijateljicama u trenucima opuštanja

Kako izgledaju treninzi u izolaciji?

– Ide to, samo treba naći motivaciju. Nemam nekog uz sebe s kim bih mogla trenirati, pa mi je jako bitno da mi svira glazba, to me najviše motivira. Ponekad si pustim i neki video s YouTubea za dodatnu inspiraciju. Dnevno vježbajući provedem od dva i pol do tri sata dok mogu i trčati, a inače odradim po sat vremena treninga dnevno.

Kaže da je u ovoj situaciji ‘glava’ najbitnija.

– Čujem se sa suigračicama, i njima je teško, pogotovo onima koje su daleko od doma. Situacija je komplicirana, svi skupa prvi put ovo proživljavamo i svima nam je ovo šok, ali smo podrška i motivacija jedne drugima.

Ako ništa drugo, onda sad barem ima više vremena za stvari za koje prije nije imala.

– Više se mogu posvetiti svome psu, labradoru Lordu koji će uskoro imati godinu dana i jako je živahan. Više se angažiram i oko kuhanja, moji su pohvalili muffine i palačinke… Iako nisam neki ljubitelj čitanja, naručila sam si ovih dana knjigu ‘Pouzdajte se u sebe’, kad već ima vremena da pročitam i nešto korisno. Ipak, najviše od svega volim slušati glazbu, uglavnom stranu, za opuštanje. Volim gledati serije i filmove, najviše znanstvenu fantastiku i romantične komedije…

Da će završiti u rukometu, zapravo je Elena znala od malih nogu.

– Mama je sa svojom stranom obitelji oduvijek pratila Podravkine utakmice, pa sam i ja išla odmalena, a već s pet godina sam znala da ću krenuti na rukomet čim za to bude prilika. Upisala sam se u prvom osnovne, čim su iz kluba došli u školu. Prva trenerica bila mi je Đurđica Zečević, potom Snježana Petika kod koje sam provela dugi niz godina. Dok je Goran Mrđen bio trener prve ekipe počela sam igrati za prvu ekipu, a kad je Petika preuzela prvu, tada sam potpuno preselila među prvotimke.

Sad je trener Zlatko Saračević, proslavljeni hrvatski rukometaš s velikom karizmom.

Elena Popović u dresu Podravke Vegete

– Ima puno razumijevanja za nas. Zna jako puno o rukometu, što mi se jako sviđa. Uvijek ga mogu pitati ako me nešto zanima, stalno se trudi upozoriti me na moje pogreške. Imam puno povjerenje u njega, trener je koji ima svoju viziju i smatram da pod njegovim vodstvom odlično napredujemo.

Elena igra na poziciji kružne napadačice (pivota), a iako joj je tek 19 godina, već se može pohvaliti s četiri naslova prvaka Hrvatske i tri Kupa. Iz mlađih dana najviše pamti prvi naslov prvakinja Hrvatske s trenericom Petikom.

– Te sam godine i najviše igrala, bila sam jedna od nositeljica. Baš smo bile dobra klapa i jako motivirane, a u rukometu su i danas ostale Lea Franušić, Tena Petika, Lucija Jandrašić i Katarina Borac. Ostale su nažalost odustale.

Dvaput je bila proglašavana najboljom kružnom napadačicom u Hrvatskoj na prvenstvima mlađih dobnih skupina, jednom i najboljom obrambenom igračicom. Trenutačno je kapetanica juniorske reprezentacije Hrvatske. Bila je i na dva europska te jednom svjetskom prvenstvu za mlađe uzraste, a skupila je dragocjeno iskustvo i u Ligi prvakinja gdje je svoj prvi pogodak postigla prošle sezone iz sedmerca na gostovanju kod europskog prvaka Györa.

– Meni je svaka prilika u Europi veliko iskustvo, makar i pet minuta, sve mi je bitno. Ne, nemam tremu, jer dugo treniram rukomet i znam svoje mogućnosti. Iskreno, ne gledam tko je na drugoj strani u tom trenutku, cilj mi je dati najbolje od sebe i ići maksimalno. Tek poslije utakmice postanem svjesna protiv koga ili kraj koga sam igrala. U svakom slučaju, velika je čast igrati rukomet u svom gradu, u klubu u kojem sam odrasla.

Pogotovo kad su u pitanju velike utakmice u sjajnoj atmosferi pune dvorane?

– To ozračje daje nam još više snage da nastavimo dok je teško, da još više i bolje treniramo. Zahvalna sam navijačima što dolaze u velikom broju, puno nam znači njihova potpora, mi se nastojimo odužiti na terenu. Kao mala sam bila jedna od tih curica koje su istrčavale na teren s velikim igračicama, uvijek me to motivira da budem dobar primjer mladima.

Pohvalno je i što je nastavila s obrazovanjem.

– Nakon završene opće gimnazije, upisala sam u Čakovcu menadžment turizma i sporta. Riječ je o redovnom studiju koji sportašima ipak pruža neke benefite, pa ne moramo biti na svim predavanjima, ali ostaju ispiti i prezentacije.

Kaže kako nema rukometnog uzora.

Sestra Lea, majka Verica, Elena i otac Predrag

– Volim gledati rukomet, to je moj život, a od svakog igrača pokušavam naučiti nešto dobro. U posljednje vrijeme zanimljiv mi je Marin Šipić koji igra na mojoj poziciji, igra odlično i koristi svaki trenutak na terenu.

Za kraj nam je Elena otkrila i svoje rukometne ambicije.

– Željela bih biti u dobrom klubu, da budem zadovoljna, kao jedna od ključnih igračica. Želja mi je igrati europski rukomet. Podravka je moj matični klub i velika ljubav i ne bih imala ništa protiv da to ostvarim ovdje, u svojoj Koprivnici.

Sretna sam što me obitelj u svemu podržava

Ističe Elena ogromnu podršku svojih roditelja i cijele obitelji.

– Stvarno sam sretna što imam obitelj koja me u svemu puno podržava. Roditelji su na svakoj utakmici u Koprivnici, a idu i na sva bliža gostovanja, također i kad igram za drugu ekipu. Ne tjeraju me ni na što, nikad to nisu radili, a uvijek su tu kad mi je teško, uvijek me bodre i pružaju mi doista veliku podršku. 

U trenucima opuštanja u Varaždinu

FOTO Privatan album / Snimljeno prije mjera obrane od koronavirusa

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI