Esperantski pokret u Đelekovcu bio je među prvima na području županije

Piše dr. Hrvoje Petrić

Varšavski liječnik Zamenhof 1887. objavio je gramatiku izmišljenog međunarodnog jezika – esperanta. Od tada se vrlo brzo širio svijetom ne samo kao jezik, nego kao i kulturni međunarodni pokret. Danas se esperantom služi oko milijun ljudi u svijetu. Počeci esperantskog pokreta u Podravini sežu od početaka 20-ih godina 20. stoljeća. Prva jezgra učenja esperanta bila je u Koprivnici gdje je klub esperantista osnovan 1924. godine. No, najintenzivnije podravsko esperantsko središte bilo je u Koprivničkim Bregima, gdje je klub osnovan iste godine kao i u Koprivnici. Esperanto se proširio na Đelekovec. U Đelekovcu je za 18 polaznika od 15. veljače do 15. travnja 1931. održan tečaj esperanta koji je vodio učitelj Izidor Rižnar. Stoga se ubrzo nakon toga javila ideja o osnivanju esperantskog kluba u Đelekovcu.

Zanimljiv je dopis tadašnjim novinama objavljen 28. ožujka 1931. godine, koji osim o esperantskom pokretu i tečaju donosi čitav niz detalja o đelekovečkoj svakodnevici: «Naše lijepo i veliko selo Đelekovec doživjelo je jednu zanimljivu i korisnu novost. Već od dulje vremena zanimaju se ovdje dvije osobe izučavanjem međunarodnog jezika esperanta. Kako je već sada, a za budućnost pogotovu, znanje toga korisnog jezika bezuvjetno potrebno, to je dužnost svih onih, koji su tu potrebu uvidjeli, da svom narodu u tom smjeru pomognu, kako ga ne bi možda već bliža budućnost, nepripravne zatekla. Stoga su pomenute dvije osobe stečeno znanje esperanta odlučile predati narodu. Nastojalo se pojedince za ovu ideju oduševiti. I za čudo vrlo se je malo na otpor nailazilo, već naprotiv na veliko oduševljenje. To je dobar znak za naše, već i onako dosta napredno selo. Narod tim pokazuje, da ima smisla za nauku i prosvjetu i da mu je mnogo stalo do daljnjeg neprestanog razvoja, kako bi se što prije približio drugim kulturnim narodima.

Esperatntisti u Đelekovcu 1934.

Da se još veća propaganda u tom korisnom smjeru povede, posjetio je dne 28. februara o.g. naše mjesto odlični i oduševljeni esperantista, zvanjem željeznički činovnik, g. Ilija F. Puhalo, te je održao u seoskoj čitaonici vanredno korisno i zanimljivo predavanje. Između prijavljenih polaznika i drugih slušatelja, sve većinom čitaoničara, moglo je biti prisutnih najmanje do 120 ljudi. G. Puhalo tako je uvjerljivo i oduševljeno predavao, da se je to vidno opažalo i na slušateljima. Razvoj, lakoću, ljepotu i korist esperanta prikazao je predavač svojim slušateljima tim temeljitije i razumljivije jer je na njega djelovao neočekivano veliki broj učesnika, željnih da čuju pametnu riječ i pouku. To im je i istaknuo i pohvalio njihovo veliko zanimanje i želju za znanjem. Svoje predavanje popratio je ugledni predavač raznim knjigama, brošurama, novinama itd. sve izdanih na esprantskom jeziku, da prikaže kako si je taj jezik prokrčio putove već u čitavi svijet, u sve slojeve naroda i sva zvanja.

Gospodinu predavaču izražena je na koncu zaslužena zahvala i tako su se svi razišli zadovoljni i čvrstom odlukom, da se ne ostane pri započetom radu, već da se djelo k uspješnom i sretnom svršetku privede. Sada se samo očekuje rješenje vlasti, da se održanje esper. tečaja dozvoli u školskim prostorijama.

U kratko vrijeme prijavila se 24 polaznika esperantskog tečaja. Sve su to mladi ljudi željni znanja kao ozebao sunca. Za volju nauke, gdje će temeljitije i svoj materinjski jezik upoznati, voljni su, da se odreknu i momačkog bećarluka i drugih mladenačkih nestašluka, te polaziti radije večerima obuku u internacionalnom i svom narodnom jeziku.»

Osnivači kluba

Dana 7. lipnja 1931. održana je u Đelekovcu konstituirajuća skupština društva Esperantskog kluba u Đelekovcu. Skupština se održala u prostorijama Hrvatske pučke čitaonice. Od strane državne uprave skupštini je bio nazočan Rudolf Novoselec kao općinski bilježnik i oblasni izaslanik. Osnivači kluba bili su: Izidor Rižnar, Stjepan Mikor, Vinko Gregurek, Pavao Đureta, Dragutin Đuranek, Stjepan Petak, Dragutin Šantl, Josip Pavlić, Franjo Čižmak, Ivan Vargović, Ivan Cmrk, Ivan Tomašić i Pavao Čižmak. Istog je dana izabrano vodstvo kluba. Za predsjednika je bio izabran umirovljeni kotarski školski nadzornik Izidor Rižnar, za potpredsjednika pekarski obrtnik Stjepan Mikor, za tajnika Stjepan Petak, blagajnika Josip Pavlić, knjižničara Pavao Đureta, dok su za odbornike bili izabrani mesarski obrtnik Dragutin Šantl i Franjo Čižmak. To je vodstvo trebalo biti privremeno sve do održavanja prve redovite glavne godišnje skupštine, koja se trebala održati tijekom 1932. godine. Konstituirajuća skupština za potpis pravila i zapisnika izabrala je Dragutina Đuraneka i Vinka Gregureka. Svi dužnosnici bili su izabrani jednoglasno. Isti dan donesena su pravila od 22 paragrafa koja su sačuvana u cijelosti.

Predložena pravila je predsjednik Izidor Rižnar 13. lipnja 1931. odnio na odobravanje u ured općinskog poglavarstva u Đelekovcu. Tom prigodom je s načelnikom i bilježnikom Rudolfom Novoselcom i općinskim pisarničkim bilježnikom Stjepanom Vuljakom sastavio molbu za odobrenje pravila. Načelnik i bilježnik Novoselec je 15. lipnja 1931. pravila uputio kotarskom (sreskom) načelstvu u Ludbregu, jer je Đelekovec tada spadao u kotar Ludbreg. On je stavio tekst kojim preporuča prihvaćanje pravila: «Predlaže se na daljnje izvoljno uredovanje sa izvještajem, da su u privremenu klubsku upravu izabrana lica podpuno lojani gradjani, te nijedan od njih nije do danas kažnjavan radi kakovih prestupa.»

Kotarski (sreski) načelnik u Ludbregu je 16. lipnja 1931. poslao pravila Kluba esperantista u Đelekovcu kraljevskoj banskoj upravi Savske banovine i to upravnom odjeljenju. Zanimljivo je da je kotarski načelnik dao preporuku da se pravila odobre.

Grb Đelekovca

Upravno odjeljenje Savske banovine nije prihvatilo pravila jer je zahtijevalo da se promijene dva članka. To je obrazložilo u dopisu od 23. srpnja 1931. koji je poslali kotarskom načelstvu u Ludbregu. Ono je 30. srpnja 1931. proslijedilo taj spis općinskom poglavarstvu u Đelekovcu.

Općinski dužnosnici u Đelekovcu 17. kolovoza 1931. pozvali su na saslušanje predsjednika Izidora Rižnara. U međuvremenu je on ispravio pravila koja su poslana kotarskom (sreskom) načelstvu u Koprivnici. Općina Đelekovec se izdvojila iz sastava kotara Ludbreg i pripojila kotaru Koprivnici. Kotarsko načelstvo Koprivnice poslalo je ispravljena pravila u upravno odjeljenje Savske banovine u Zagreb. Ono je od općine Đelekovec tražilo podatke o osnivačima. Općina Đelekovec je 14. prosinca 1931. poslala podatke:

«1/ Izidor Rižnar um. sreski škol. nadzornik, 64 godine star, bivši pristaša sds.

2/ Mikor Stjepan, pekar, star 40 godina, bivši pristaša sds.

3/ Vinko Gregurek, ratar, 35 godina star, bivši pristaša H.S.S.

4/ Pavao Gjureta, 18 godina star, nije do sada pripadao nijednoj političkoj partiji.

5/ Gjuranek Dragutin, ratar, 19 godina star, nije pripadao do sada nijednoj političkoj partiji.

6/ Petak Stjepan, ratar, 36 godina star, bivši pristaša H.S.S.

7/ Šanl Dragutin, mesar 25 godina star, nije do sada pripadao nijednoj partiji.-

8/ Pavlić Josip, 25 godina star, ratar, nije do sada pripadao nijednoj političkoj partiji.

9/ Ćižmak Franjo, ratar, 25 godina star, nije do sada pripadao nijednoj političkoj partiji.

10/ Vargović Ivan, ratar, 17 godina star isto.

11/ Cmrk Ivan, 19 godina star, ratar isto.

12/ Tomašić Ivan, 25 godina star, ratar isto.

13/ Čižmak Pavao, ratar, 24 godine star, nije do sada pripadao nijednoj političkoj partiji.

Svi ovi napred navedeni jesu prebivalištem iz mjesta Gjelekovca, pa se po dosadanjem njehovom radu i ponašanju preporuča pravila odobriti.- Konačno se izvješćuje, da su svi sazivači do sada podpuno neporočne osobe.

                                     Načelnik – bilježnik I

Novoselec»

Za razliku od kotarskog načelnika Ludbrega ,koji je podržao odobrenje pravila đelekovečkih esperantista, kotarski načelnik u Koprivnici založio se da se ne odobre i odjeljenju za državnu zaštitu (tajnoj službi starojugoslavenske države) uputio dopis 11. siječnja 1932., u kojem, uz ostalo stoji: «Mišljenja sam da u onoj sredini kakova je u Gjelekovcu ovako društvo više internacionalnog karaktera, nije potrebno. Prema tome predlažem da se osnutak predmetnog društva ne odobri.»

No, po naređenju bana banski savjetnik Ribar, prema dopisu od  18. siječnja 1932. nije uvažio razmišljanje načelnika koprivničkog kotara i tražio dodatne argumente.

Dozvola

Kotarski načelnik Koprivnice je 2. veljače 1932. odjeljenju za državnu zaštitu dao precizne argumente protiv Đelekovčana: «Iz općine Gjelekovac nalazi se u Madjarskoj tri naša vojna begunca od kojih je jedan prije nego je pobjegao ubio jednog našeg žandarma. Osim toga imade u Gjelekovcu više lica, na koja se temeljito sumnja da podržavaju veze izmedju tih bjegunaca i njihove rodbine na našoj strani, a u posljednje vrijeme se pouzdano saznalo da spomenuti vojni begunci prelaze noću iz Madjarske na našoj strani. U gjelekovačkoj čitaonici nadjeno je par knjiga komunističke sadržine, o čemu se vodi postupak kod državnog suda za zaštitu države. Iz svega se toga vidi, da u Gjelekovcu imade dosta osoba koje inkliniraju Madjarima i podržavaju s njima veze. Kako je svrha esperantskog jezika da podržava što lakše veze medju raznim narodima to mišljenje nije nikako podesno, da se u Gjelekovcu dozvoli esperantsko društvo.»

Banski savjetnik Ribar je po naređenju  bana 12. veljače 1932. vratio pravila Kluba esperantista u Đelekovcu kotarskom (sreskom) načelstvu u Koprivnici «s time, da se izvjesti, da li su osnivači društva lica, na koja bi se mogao odnositi gornji izvještaj odnosno uz koje i čije djelovanje bi se mogla poveriti prilike koje vladaju u Gjelekovcu.» Kotar Koprivnica je 24. veljače 1932. uputio dopis općini Đelekovec da banskom savjetniku pribavi informacije koje je tražio.

Novi općinski načelnik i bilježnik Petar Dupor je 8. ožujka 1932. napisao izvještaj iz kojega se vidi «da osnivači ne inkliniraju Madjarima, no pošto takvih na području općine ima, nije isključena mogućnost, da se docnije uvuku u društvo, tim pre, što se u smislu priloženih pravila § 4. tako rekuć ničim ne uslovljavaju pristup u članstvo jer član može biti svatko.» Nakon toga dopisa je Savska banovina dozvolila daljnji postupak u osnivanju kluba esperantista u Đelekovcu.

Po dozvoli općine Đelekovec, dana 10. srpnja 1932. održana je druga osnivačka skupština udruženja koje je službeno dobilo naziv «Esperantsko društvo u Gjelekovcu – Esperanto –Societo en Gjelekovec». U privremeni odbor esperantskog društva su ušli: predsjednik Izidor Rižnar i tajnik Josip Pavlić, blagajnik Stjepan Mikor.  Zapisnik su uz njih potpisali  Mijo Kanižaj i Pavao Đureta.

Predsjednik Izidor Rižnar izjavio je da ovo društvo  «može upotrijebiti Eperanto kao sredstvo samo u kulturno prosvjetne svrhe; što je sa socijalnog gledišta upravo potrebno ovo društvo, jer se polaznici esperantskog tečaja podjedno odgajaju u dobrom vladanju, te je bitna razlika u vladanju Eperantista i ostalih seoskih mladića neesperantista. I u nacionalnom pogledu obučavanje Esperanta koristi, jer se tečajnici u prvom redu obučavaju u pravilima materinskog odnosno nacionalnog jezika kako bi bolje mogli svatiti i naučiti Esperanto. Za seljački i obrtni svijet upravo je potrebno učenje internacionalnog jezika Esperanta, jer je to najlakši jezik, kojeg uz dobru metodu i obuku može naučiti u razmjerno kratko vrijeme; dočim im je učenje živih jezika vanredno oteščano zbog preteške gramatike, ogromnih rječnika i osjetljivih troškova. Pa u najboljem slučaju, kad bi barem jedan živi jezik i naučili, ipak se njim ne bi mogli služiti za međunarodno sporazumijevanje.- Živih naime jezika imade mnogo pa ih se za svaku zemlju odnosno narod, kamo i se trebalo doći, imalo naučiti tamošnji jezik za sporazumijevanje. A to je nemoguće. Svi narodi raznih jezika osjećaju potrebu internacionalnog jezika za međusobno sporazumijevanje. Takav je jezik danas esperanto, pa se isti već po svuda širi. Za dokaz da Esperanto može naučiti dosta brzo seljački i obrtni svijet, služe primjeri u Bregima koprivničkim i Gjelekovcu, gdje marljivi seljački učenici esperantskih kurseva već esperanto govore…»

Pravila je potpisalo svih 10 članova, među kojima se nalazila jedna žena: Terezija Dolenec. To potvrđuje da su i putem esperanta žene Đelekovca počele ulaziti u javni život i postupnu borbu za svoja prava. Ostali potpisnici pravila su bili: Izidor Rižnar, Stjepan Mikor, Mijo Kanižaj, Franjo Gregurek, Dragutin Šantl, Josip Pavlić, Drago Đuranek, Pavel Đureta i Vinko Gregurek.

Kao što se vidi, nakon godinu dana iz članstva su «ispali»: prvi tajnik Stjepan Petak, odbornik Franjo Čižmak, te članovi Ivan Vargović, Ivan Cmrk, Ivan Tomašić i Pavao Čižmak. Novi članovi su, u međuvremenu, postali: Mijo Kanižaj, Franjo Gregurek i Terezija Dolenec.

Predložena pravila je nakon svih provjera 17. rujna 1932. odobrio i potpisao zamjenik bana. Time je «Esperantsko društvo u Gjelekovcu – Esperanto –Societo en Gjelekovec» i službeno započelo sa svojim radom.

Nakon toga došlo je do plodne djelatnosti kluba pa se među esperantistima u Đelekovcu 1934. godine spominju već četiri žene: Anica Debeljak, Terezija Dolenec, Anica Dolenec i Anica Hajdinjak. Muški esperantisti su bili: Dragutin Androlić (I.), Dragutin Androlić (II.), Franjo Čižmak, Franjo Čoklica, Stjepan Čoklica, Vinko Gregurek, Dragutin Gjuranec, Franjo Gjuranec, Dragutin Gjureta, Pavao Gjureta, Frano Gjurrina, Dragutin Kanižaj, Antun Kvakan, Dragutin Levak, Pavao Lončar, Ivan Majtan, Stjepan Margetić, Stjepan Mikor, Stjepan Petak, Izidor Rižnar i Franjo Vidačić.

Predavanja

Predsjednik đelekovečkih esperantista Izidor Rižnar bio je predsjednik organizacijskog odbora VII. kongresa esperantista Jugoslavije koji je 20. i 21. svibnja 1934. bio održan u Koprivnici i Koprivničkim Bregima. Đelekovčanin Vinko Gregurek bio je u radnom predsjedništvu Kongresa. Na jednoj fotografiji esperantista iz Đelekovca iz 1934. naslikano je dvadeset i pet polaznika od kojih je bilo pet žena i devetero djece. Zanimljivo je da je u lipnju 1934. đelekovečkim esperantistima prof. Petr G. Pamporov iz Sofije održao predavanje o Bugarskoj.

Rad esperantskog društva s vremenom je zamro (1936. više ne postoji društvo esperantista u Đelekovcu) i nikada više nije obnovljen. U jednom članku objavljenom u Podravskim novinama 1936. godine piše: «Pok. vodja hrv. naroda Stj. Radić je imao dalekosežne namjere u pogledu uvođenja Esperanta u škole… U Dunavskoj banovini pak postoji i dozvola nadležnih vlasti, da se Esperanto može predavati u školama Dunavske banovine. Dok je tako u Dunavskoj banovini, kod nas se zabranjuje osnivanje esp. društava kao npr. u Gjelekovcu i Peterancu…». U istom broju novina zabilježeno je: «U nedjelju dne 25. listopada o.g. obavljene su u Đelekovcu interesantne zaruke. Taj dan su se naime zaručili gđica Terezija Dolenec, esperantistica iz Đelekovca sa g. Tomom Jagićem, trg. pomoćnikom i esperantistom iz Sesveta kraj Ludbrega. Oni su se upoznali putem Esperanta i to poznanstvo je, evo, dovelo i do zaruka.» 

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI