Stjepan Majdak i supruga Biserka iz Sokolovca pravi su poznavatelji šuma u bližoj i široj okolici Križevaca koji gotovo svakodnevno idu u šetnju i branje gljiva. Njih dvoje tako hodaju već 40 godina, a Stjepan je počeo sa svojom majkom kada je bio dječak.
Ova je priča objavljena u ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista…
– Kao klinac sam s mamom uvijek išao brati gljive, imao sam deset godina, a sad imam 65 pa izračunajte koliko je to. Prvo me mama naučila o gljivama, ona je poznavala tri vrste, vrganje, lisice i grmovače kako ih mi zovemo. Kasnije sam sam došao do nekih saznanja i sada berem otprilike sedam vrsta. Berem male količine samo za sebe, nešto podijelim i prijateljima, ali mi nije bitno i ako ne nađem ništa. Bitno je da sam u prirodi i šetnji – rekao je Stjepan.
Otkrio nam je i koje su mu vrste najdraže te da je prošle godine prvi put kušao novu vrstu koja ga je oduševila.
– Svaka gljiva je dobra dok se dobro napravi, a meni osobno lisičice su nekako najbolje. Prošle sam godine prvi put probao i panjevčice koje rastu u kasnu jesen. Nisam ih nikad brao do prošle godine, no bile su odlične. Zanimljive su i crne trube koje se suše i onda ih sameljemo i koristimo za začin – rekao je Stjepan.
Kaže kako je prije išao i sam, ali otkako su u mirovini, i on i supruga idu zajedno iako ona gljive uopće ne jede, a znaju biti u šumi i po četiri sata. Sada je krenula sezona vrganja, no kaže kako ih baš i nema zbog vremena te da ih je teško naći, a ispričao nam je i o najvećem vrganju kojeg je našao.
– Dosad smo našli malo vrganja. Teško ih je sad vidjeti i ako netko misli ići, neka ide s nekim tko poznaje šumu jer možete proći pola šume i ne pronaći ništa, a ako znate mjesta, možete nabrati cijelu košaru – rekao je Stjepan i dodao kako je najveći vrganj našao u šumi prema Križevačkom Ivancu te da je imao dva kilograma i pet dekagrama.
FOTO Nikola Wolf
