Godinama trpe džunglu: Trošimo otrov, novac i živce – sve uzalud

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Teče već 21. godina kako nema kraja agoniji obitelji Lončar, Andreje i Siniše u Đelekovcu, na adresi Mirka Viriusa 85a. Toliko godina, vele, nitko nije pokosio niti održavao parcelu do njihove. Kuća se urušila sama od sebe, kao i koš za kukuruz, a jedino što još ‘glasno’ podsjeća da je tu nekad bilo nekakvo imanje je ruševni gospodarski objekt, s kojeg dijelovi padaju u njihovo dvorište. Kroz sve te godine naraslo je i visoko drveće, no i njemu je ‘rok trajanja’ već pri kraju pa se nekidan jedno drvo za nevremena srećom srušilo na svoju parcelu. Što bi bilo da je na njihovu, ne žele ni pomišljati.

– Puklo je srećom u korijenu. Dvadeset godina sam tu, ali nikad nije bilo ovako. Nije nam za živjeti – rekao je Siniša Lončar, čija obitelj trpi štetu i na svom posjedu. Naime, već osam godina imaju postavljene stupove za ogradu. Kupili su i žicu, htjeli bi se ograditi, ali zbog tog imanja ne mogu. Vele, na parceli su tri vlasnika, dvoje živi u Đelekovcu, a treći živi u Zadru. Oni se, vele, ne slažu, rade si inat.

– Razgovarala s komunalnim redarom koji kaže da ne mogu ništa poduzeti jer to nije ni na koga preneseno. Meni je žao, ali zaista više ne možemo ovako – priča Andreja. Kap koja je prelila čašu njena strpljenja pa je pozvala novinare Podravskog lista dogodila se prošli tjedan – zmija je iz te džungle izašla van sunčati se.

– Dolje niže, na vrtu, lisice su napravile brloge i čim padne mrak, igraju se po našem dvorištu. Ne znam što bih više poduzela. Bila sam i u Koprivnici i nitko mi ne može pomoći, a nama ovdje više nije za živjeti – rekla je Andreja Lončar. Jednu suvlasnicu, veli, ne krivi jer zna da je nemoćna i ne može raditi, ali drugi suvlasnik, prema njenim riječima, okreće glavu od nje i namjerno ništa ne poduzima.

– Pitala sam ga kako bi njemu bilo živjeti kraj takve džungle. Njegovo je dvorište uredno, s postavljenim tlakavcima. Ništa ne govori i izbjegava me – veli Andreja.

Vele da su za rata imanje mogli prodati, bilo je zainteresiranih izbjeglica, ali stavili su nerealno visoku cijenu i nitko to nije želio.

– Iz godine u godinu bit će gore. Sami to prskamo, režemo koliko možemo, ali bojimo se za svoje živote. Mogli bi bar nekome dati da si to drveće besplatno poruši za ogrjev, a usput bi uredio parcelu, ali ništa. Trošimo i otrova, i novac i živce, a sve uzalud – kaže Siniša.

Štefica Sirutka, načelnica Đelekovca, veli kako uređenje površine koči nesloga njihovih suvlasnika. – Kad jedan krene nešto raditi, drugi veli: ‘Ne diraj, to je moje’, i onda se ništa ne može napraviti. Moram reći da smo u ovom slučaju iscrpili dvije od tri mogućnosti za suvlasnike, dakle opomenu i kaznu, preostalo je još samo uređenje o našem trošku, a račun ćemo ispostaviti suvlasnicima – rekla je Štefica Sirutka.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI