Mnogi tvrde da sve više postajemo Amerikanci, a našim životima upravljaju korporacije kreirajući naše potrebe i naravno kasnije nam prodaju njihovo zadovoljenje. Sve aktualne politike Hrvatske to su prihvatile i polako smo uništavali svaki sektor vlastite proizvodnje.
Naravno da smo uvozom nadoknadili taj gubitak domaćih proizvoda pa su krajnji potrošači gledajući cijenu, a ne kvalitetu, imali supstitut koji je ponekad i jeftiniji. Uništili smo domaću poljoprivredu, ispraznili hrvatska sela, a nije nas niti zabrinjavao podatak da smo sa 60.000 proizvođača mlijeka pali na 5500 jer mlijeka imamo na policama. Struka se trudila nuditi rješenja, ali se većina predala i pomirila s činjenicom da smo zemlja koja će ovisiti o uvozu, a domaća poljoprivredna proizvodnja će biti minimalna jer tolika je i potražnja.
Pekarnice su postale najunosniji biznis jer više nitko nije pekao kruh kod kuće, a čak i mala djeca morala su se šišati kod frizera. S druge strane, svećenici su s oltara zazivali obiteljske vrijednosti, pozivali da budemo što više doma, razgovaramo s djecom i družimo se.
Djecu su roditelji sve rjeđe viđali, a ona su imala sve više virtualnih prijatelja. Uključenost u život djeteta bila je sve manja, teško je bilo kontrolirati noćne izlaske, a i kako znati što se tada događa. Učitelji u školama muku su mučili s neopravdanim izostancima, nepodopštinama učenika te domaćim zadaćama. Nekim je teško bilo izdržati doma i pivica s društvom bila je normalna na veselje njihovih supruga. Policija je povisivala kazne, postavljala kamere i radila učestale kontrole kako bi smanjili broj prometnih nesreća, a kriminala je bilo sve više. Nemoguća misija bila je zaustaviti sve te trendove. Migranti su nam napadali granicu koja je bila poput švicarskog sira, a njihov dolazak nitko nije mogao zaustaviti.
Pesimistični scenariji na svim ovim područjima naših života bili su neizbježni i samo je bilo pitanje vremena kada i u kojoj mjeri ćemo pokleknuti jer je rat izgubljen. Pokušaji da se državna administracija modernizira i digitalizira propadali su, jer tko će natjerati taj aparat da se pokrene? Sve se mora obavljati u neposrednom kontaktu i dolaskom, uz naravno plaćanje neizbježnih biljega i taksi. Raznorazni parafiskalni nameti preživljavali su sve vlasti i nije bilo sile koja će taknuti u te centre moći i interesa.
Ali onda se odjednom pojavio mali virus koji je ugrozio naše zdravlje i živote te učinio da su sve prethodno nemoguće stvari postale normalne. Kupnja od domaćih OPG-a postala je obvezna, peći kruh kod kuće užitak, a uvidjeli smo ljepotu i cjelodnevnih druženja s obitelji uz nastavu online i rješavanje domaćih zadaća.
Poruka ‘ostani doma’ došla je i do migranata, lopovi nemaju gdje krasti jer smo svi doma, džepare uništio socijalni razmak od dva metra, a nikada se manje nismo vozili automobilima i činili prekršaje. Ne znam što je veća vijest, da se ozon oporavlja ili da smo uspjeli uvesti neke online usluge u državnu administraciju, ali obje me oduševljavaju. U svakoj životnoj situaciji pokušavam vidjeti pozitivne stvari, pa uz sućut svima koji su ostali bez svojih najbližih i podršku svima koji trpimo štetu od gospodarske krize, u ovih 50 dana mjera nacionalnog stožera mnogo smo naučili.
Nadam se da ovo nije naučeno samo za prolaznu ocjenu u ovom razdoblju, već da su ove promjene postale naš novi stil života.
