Gregurina: Želim biti trener u ligama Petice, a najdraži mi je gol za pobjedu protiv Bilbaa

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Mario Gregurina (32) dobro je poznato lice svim navijačima Slavena Belupa. U mladim danima najveći talent u generaciji koja je dala Jajala, Delića, Kokalovića i Rodića, kasnije prvotimac, plemeniti veznjak kojeg su na putu do većih ostvarenja zaustavile ozljede.

Za Slaven Belupo odigrao je 199 utakmica i postigao 10 pogodaka. Posljednji nastup bio mu je prije tri godine na gostovanju u Osijeku, a debitirao je u ožujku 2008. na gostovanju kod Intera u Zaprešiću.

Gregurina u utakmici protiv Athletica

Nakon završetka profesionalne karijere posvetio se trenerskom poslu te trenutačno vodi nogometašice Koprivnice.

– Ujedno pohađam i tečaj za UEFA A licencu na Nogometnoj akademiji HNS-a, trebao bih to dovršiti kroz dva-tri mjeseca. Nadam se i da ću se što prije vratiti treninzima s curama. Inače, radim dosta i individualno u zadnje vrijeme, otvorio sam obrt za poduku, u što spadaju i individualni nogometni treninzi. Radim s mlađim dečkima, većinom iz Slavena – otkrio nam je Mario, koji je još uvijek član niželigaša Graničara iz Kotoribe.

– Odigrat ću još godinu-dvije, dok mogu pomoći. Sad je tamo i moj kum Vedran Purić, opet smo skupa.

Objasnio je zašto je odabrao ženski nogomet.

– Imao sam neke ponude iz županijskih prvoligaša, ali sam procijenio da u ženskom nogometu ipak ima puno više prostora za napredak. Stoga sam odabrao izazov, a bio ih najsretniji da se naša zajednica pokrene i da se curama da više prostora. Talenata ima, kao i u rukometu i košarci, ali dosad nisu imale priliku kvalitetno raditi niti su imale kvalitetne uvjete.

U trenerskom poslu ciljeve je postavio prilično visoko.

– Idem korak po korak jer nema drugog načina. Moj krajnji cilj, koji će možda zvučati dosta bahato, je vođenje nekog od klubova iz liga Petice. Dok sam igrao, držao sam se dosta skromno, a tek kad sam prestao, shvatio sam da u tom svijetu takav pristup baš i nije idealan. Ambicije su mi velike, znanja imam dosta, i dalje se svakodnevno educiram, a igračko iskustvo sigurno mi može pomoći.

Kako danas Marek gleda na svoju igračku karijeru?

Sa suprugom Ivanom na rukometnoj utakmici

– Mogao sam puno više napraviti, ali sve je to bilo vezano i uz sredinu u kojoj živimo, pogotovo uz naš podravski mentalitet. Mala smo sredina i imamo malo ljudi koji su nešto prošli, nisi okružen ljudima koji bi te mogli usmjeriti u nekim sitnicama koje bi ti puno značile. Ipak, zadovoljan sam jer će mi iskustvo od 15 godina igranja nogometa koristiti, a na sreću, mogu to prenijeti i na mlade.

Kako komentira tvrdnju da je bio najveći talent svoje generacije?

– Teško je govoriti o tome, ali istina je da u povijesti nije bilo takve generacije, puno nas igralo je Prvu ligu. Bili smo talentirani, ali bez mukotrpnog rada nema ničeg. Istina je da sam imao peh, u juniorima mi je pukla ruka u Zaprešiću, bio sam na operaciji pa nije dobro zaraslo, pa sam krenuo malo ranije nego što je trebalo i izgubio sam cijelu godinu. Još sam se dobro i vratio nakon toga.

Pratile su ga i ozljede, najčešće mišića.

– Proveo sam desetak godina na umjetnoj travi, to je sigurno ostavilo traga. Sad kad to gledam s distance, bio je dosta upitan način na koji smo radili preventivne vježbe. Treća stvar je možda i najbitnija, a to je mišićna jakost koja uvelike doprinosi smanjenju ozljeda. A ja s 19 ili 20 godina nikad nisam ni s kim pričao o tome…

Odigrao je doista velik broj utakmica za Farmaceute, a neke trenutke posebno pamti.

– U prvu momčad došao sam u zimi 2008. godine, kao klinac sam kod Krune Jurčića skupio tri nastupa do ljeta, na kraju prvenstva osvojili smo drugo mjesto. Sve one godine u kojima smo uspjeli izboriti plasman u europska natjecanja bile su stvarno fantastične. Što se tiče utakmica, dvije su mi ostale u sjećanju. Jedna je s moskovskim CSKA-om u Koprivnici, toga se uvijek rado sjetim jer smo odigrali za svaku pohvalu, vodili smo do završnice, ali nam je Vagner Love na brzinu zabio dva komada. Druga je s Athletic Bilbaom, također kod kuće. Tamo nisam mogao igrati jer sam na generalki zaradio rupturu mišića lista, ali me Roy Ferenčina stavio u zadnjih pola sata u Koprivnici. Dobili smo ih 2:1, zabio sam za pobjedu, možda smo ih mogli i proći da nam je sudac dosudio penal na kraju. Mogu reći da mi je to i najdraži gol u karijeri jer smo srušili tako velikog protivnika, koji je samo tri mjeseca prije toga igrao u finalu Europske lige.

Mogao sam u Rusiju ili Belgiju

Nije tajna da mu je kum Vedran Purić najdraži suigrač, s kojim je proveo cijelu karijeru u Slavenu, i s kojim se najbolje slagao.

– Mi smo nerazdvojni. Naravno, tu su i ostali dečki iz Koprivnice iz moje generacije, svi koji smo zajedno igrali i odrastali, Dela i ta ekipa. Dobro sam se razumio i s Čanađijom i Brlekom, na terenu smo dobro surađivali – kaže Mario.

Aktualni trenutak Slavena nije htio previše komentirati, napomenuo je tek kako smatra da bi se dosta toga moglo napraviti bolje. A nas je zanimalo je li bilo inozemnih ponuda i što ga je spriječilo da se ne okuša izvan granica Hrvatske. – Zvali su me iz Rusije i Belgije, dok sam još bio relativno mlad, prije 24. godine. No, i taj je interes bio značajno vezan za rezultat. Dok momčad dobro igra, onda su i igrači na meti. Mislim da je osnovni problem bio taj što nisam pokazao dovoljno interesa za odlazak. Da sam malo jače zagrizao, vjerojatno bih tada otišao van.

FOTO Arhiva

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti
  • Više s weba

Upišite pojam koji želite pretraživati

  • Pročitaj sljedeće...

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI