Hlebine je s crkvom sv. Katarine uništila vatra, župljani su hvalili Boga što su živi

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše dr. Hrvoje Petrić

Selo Hlebine prvi se put spominje 1671., a očito je bilo osnovano nešto ranije jer je tada već postojala kapela sv. Katarine u Hlebinama. Izgleda da su tada ovom kapelom tada zajedno upravljali župnici iz Komarnice (Novigrada Podravskog) i Drnja. O postanku sela Hlebine nemamo sačuvanih podataka. Poznato je da je naseljeno u vrijeme kolonizacije Podravine nakon smirivanja opasnosti od Osmanlija u vrijeme Vojne krajine. Miješani dijalekt sela Hlebine vjerojatno ukazuje da je tijekom kolonizacije ono naseljeno najvjerojatnije pretežito neautohtonim stanovništvom jer predstavlja različiti kajkavski jezični «otok» usred šireg prostora obuhvaćenog podravskim dijalektom.

Opis kapele u Hlebinama iz 1750

Kapela sv. Katarine Djevice godine 1680. imala je jedan oltar i sve potrebno za službu Božju, a bila je u sastavu župe Drnje. Godine 1700. hlebinska je kapela bila napravljena od pletera, a nabacana blatom. Imala je čvrste temelje od hrastova drva. U kapelu su vodila jedna vrata, koja su se dala dobro zatvoriti. Nad ulazom je s unutarnje strane bio drveni kor, a pred ulazom se nalazilo malo predvorje, iznad kojega se dizao drveni tornjić. Zvono nije bilo smješteno u tornjiću nego u samome selu na drugom zvoniku. U kapeli je bio zidani oltar, nad kojim se vidjela slika sv. Katarine, postojala je i druga slika sv. Katarine naslikana na koži, a ona je visjela na stijeni sa strane evanđelja.

Kapela je imala drveni strop koji je izradio stolar. Nije imala poda te su ljudi stajali na zemlji. Uz to je krov na kapeli propuštao kišu. Oko kapele se nalazilo groblje koje nije bilo ograđeno pa je komarnički arhiđakon i zagrebački kanonik Tomo Augustić naložio da se to groblje ogradi, a uz to i popravi krov na kapeli. Ako to Hlebinci ne bi izvršili, kapela se u tom slučaju imala zatvoriti. Kapela je imala pozlaćeni kalež, komu je kupa bila načinjena od srebra, a podnožje od bakra; patena za taj kalež je bila srebrna i pozlaćena. Nadalje je kapela imala dva križa, od kojih je jedan bio bakren, a drugi drven. Dosta dobro je bila opskrbljena crkvenim odijelom i rubeninom te je imala dva kazule, jednu crvenu, a drugu bijelu.

Pocetak opisa nove crkve u Hlebinama iz 1840

Najjadnija kapela

Godine 1702. nije bilo nikakvih promjena, a 1706. je selo Hlebine plaćalo župniku u Drnju za sprovod 10 groša, a za ispovijed bolesnika tri groša. Povrh toga su župljani podavali žito i kopune (uškopljene i utovljene pijetlove). Kapela je imala jedno jutro zemlje u sredini mjesta zvao Gradina Mikutinec, a imovinom je upravljao Mihael Štefanov sin, koji se kao skrbnik kapele spominje još 1710. i 1714. godine. Groblje je bilo dobro ograđeno. Župnik iz Drnja u kapeli je služio misu na blagdan Sv. Katarine, na svetkovinu Sv. Mateja, na Dan Preobraženja Gospodnjega, na Sv. Tomu i u adventu jednu zornicu. Godine 1710. zabilježeno je da je kapela nanovo prekrivena. Novim skrbnikom kapele između 1714. i 1716. godine postao je Martin Horvatić, koji je imovinom kapele upravljao još 1721., 1727. i 1728. godine. Do 1721. godine kapela je dobila jednu albu, jedan tjelesnik i jednu crnu kazulu.

Kapela sv. Katarine u selu Hlebine 1733. godine od župne crkve u Drnju bila je udaljena dva sata, za nju je zagrebački kanonik zapisao da je od svih kapela u župi bila u najjadnijem stanju. Imala je samo jedan kalež male vrijednosti. Imala je dvije kazule, bila je bez zemlje. Kapela nije trebala popravak jer je bila sagrađena na čvrstim temeljima, a popravljali su je samo seljani. Kapela je župniku u Drnju bila dužna podavati 12 vagona miješanog žita i četiri voza drva. Imovinom kapele su upravljali Stjepan Grgac i Pavao Bardek, koji je zapisan kao upravitelj i 1738. godine, dok se 1742. spominje skrbnik Tomo Kukan.

Prvi spomen kapele Sv. Katarine u Hlebinama iz 1671

Godine 1744. kapela sv. Katarine bila je drvena, podzidana i dobro pokrivena daščicama. Imala je kalež i pribor potreban za sv. misu, te dobro ograđeno groblje. Kapela je između 1744.i 1746. dobila veliki oltar koji je bio samo napola dovršen. Tada su skrbnici kapele bili Tomo Kukan i Filip Gerga. Godine 1750. kapela je bila drvena, pokrivena daščicama i imala je ravan oslikani svod. Toranj je imao dva zvona. Bila su podignuta dva nova oltara koja još nisu bila obojena. U donjem dijelu nalazio se u sredini kip sv. Katarine, s desne je strane bio kip sv. Elizabete i Margarete, a s lijeve strane kip sv. Barbare i Magdalene. U gornjem dijelu nalazio se nalazio kip sv. Adalberta, a na desnoj strani istog dijela kip sv. Tome. Oltar je bio dobro oslikan i ukrašen svim nakitom. Groblje je bilo dobro ograđeno s jednim vratima. Kapela je imala šest jutara zemlje, a njenom imovinom upravljali su Tomo Kukan i Pavao Bardek. Godine 1752. je kao skrbnik spomenut Juraj Filipović, a 1758. i 1760. godine dužnost tu su vršili Juraj Filipović i Andrija Dolenec. Kapela je do 1758. godine dobila dva nova zvona, veće je imalo dva centa, a manje jedan cent. Također je dobila novi kalež.

Andrija Dolenec i Juraj Filipović spominju se kao crkveni tutori u Hlebinama i 1762. godine, a te je godine kapela dobila novu raznobojnu kazulu. Godine 1765. se kao crkveni starješina spominje sam Andrija Dolenec. Oko godine 1771. kapela je bila od župne crkve u Drnju udaljena jedan i pol sat hoda, a isto je zabilježeno 1778. godine. Imovina kapele je 1782. godine iznosila 98 forinti i 26 groša, a još je imala na dugovanju 65 forinti i 39 groša. Godine 1787. kapela sv. Katarine u Hlebinama bila je drvena i popođena kamenom i dovoljno snabdjevena namještaje, skrbnik kapele bio je Mihael Dolenec. Čitav imetak kapele je dozvolom vojnog zapovjedništva bio razdijeljen stanovništvu za nabavku hrane, s time da se vrati.

Gradnja crkve

Hlebinska se filijala odijelila od drnjanske župe 1789. godine te je postala samostalnom župom. Novom župom je upravljao tzv. capelanus localis (taj naziv za tu vrstu svećeničke službe potječe od cara Josipa II, te su ga nosili mnogi upravitelji župa nastalih u ono vrijeme, a to bi odgovaralo upravitelju župe). Prvi upravitelj župe Hlebine bio je Ivan Šoštarić. Dana 6. veljače 1791. Hlebine je s crkvom sv. Katarine uništila vatrena stihija. Župnik Šoštarić je morao napustiti selo i nastaniti se kod susjednog župnika u Sigecu pa je otuda upravljao župom u Hlebinama.

Zapis o kapeli u Hlebinama iz 1702

Prigodom te nepogode župljani su se zagovorili da će svake 6. veljače doći na sv. misu i zahvaliti Gospodinu što su ostali živi u tom požaru. Tada su izgorjele prve matične knjige nove župe te se od 1791. kršteni i umrli upisuju u matičnim knjigama župe Sigetec. Kako je 1791. godine u listopadu umro župnik u Sigecu Matija Leščan, upravitelj župe postao je Ivan Šoštarić koji je iz Sigeca upravljao župom Hlebine do 1799. godine. Selo Hlebine bilo je brzo obnovljeno, a izgrađena je nova crkva i ponovo posvećena sv. Katarini. Kao uspomena na gradnju nove crkve sačuvana su dva zvona koja je u Zagrebu 1795. godine lijevao Anton Lifrer. Nekoliko mjeseci 1799. godine hlebinskom je župom upravljao župnik iz Sigeca Šimun Juriša koji je ubrzo bio umirovljen, a te su godine Hlebine dobile župnika Ivana Sedmaka, koji je bio pavlin, a župom je upravljao do 1805. godine.

Prema kanonskoj vizitaciji iz 1804. godine, vidi se da je župnik u Hlebinama bio bivši pavlin Ivan Sedmak, rođen 1756. godine. Kapelan je bio Grgur Šešok, rođen 1776. godine. Crkva sv. Katarine nije imala orgulja, a hlebinska župa je bila bez učitelja. Kapela sv. Marka u Sigecu za kaznu je bila pripojena sv. Katarini iako je imala veći broj župljana i kuća od Hlebina. Zato je kapela sv. Marka uložila žalbu na zagrebačku biskupiju tražeći uporno da bude samostalna ili da barem u Sigecu stanuje kapelan, jer on u Hlebinama nije imao gdje stanovati.

Budući da je u Sigecu već postojala župa, gdje su župljani na svoj trošak sazidali župni dvor oni su željeli i tražili da ne budu daleko od svoga duhovnog pastira i župne crkve. Popodne 31. kolovoza 1805. zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac u Hlebinama potvrdio je 203 osobe. Iza župnika Sedmaka u Hlebine je došao Franjo Puškec koji je tu ostao do 1825. godine. Kada je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac ponovno prolazio podravskim krajem dijeleći svetu potvrdu, tražio je od svih svećenika da pišu župnu spomenicu. Biskup je u Hlebinama dijelio potvrdu 7. srpnja, a bila su 764 potvrđenika. Godine 1825. hlebinskim je župnikom postao Jakob Antol, rodom iz Miholjanca, on je počeo pisati spomenicu župe Hlebine, a tu je ostao do smrti 13. veljače 1851. godine.

Godine 1813. zbog prevelikih i učestalih kiša nastala je u čitavoj Podravini nestašica žita, koja je bila povećana i time što je 1812. godine prirod žita bio malen te je tako ostatak bio lako potrošen. Iste godine u čitavom kraljevstvu slabo su rodili vinogradi zbog posušene loze i velikog mraza. Osim toga nadošla je još marvinska kuga u župama Sigetec i Bregi, te u župi sv. Jurja u Drnju, ali u župi Hlebine nije bilo štete. Podjednako je 1813. godine počela gradnja dravskog mosta u Drnju, odnosno u selu Botovo, koji je iste godine bio već toliko dovršen, da se u mjesecu listopada preko njega moglo prelaziti pješice. Sljedeće, 1814. godine oko mjeseca lipnja preko mosta moglo se proći i kolima. Iste godine, u travnju, zbog prerano nadošle studeni sa snijegom i vrlo jakim mrazom te nakon opetovanih kiša i proloma oblaka, nastala je velika poplava Drave u mjesecu kolovozu. Zbog toga su vrtovi, polja, livade i vinogradi bili uništeni tako da je nastala glad i nestašica vina te je zavladala opća oskudica u svemu.

Godine 1827. „na dan Sv. Barnabe, 11. lipnja, nesrećom je pod večer nastala strašna poplava Drave idući od Drnja u Hlebine po državnoj cesti kao ogromna rijeka tako, da je čitav gornji dio sela prema Sigecu bio u sredini naplavljen. Ljudi su iz kuće sa djecom, stokom i s ostalim stvarima bježali jaučući i naričući dijelom na istočnu stranu, a dijelom u vinograde i susjedna sela, gdje su bili prisiljeni jadno živjeti.

Voda je u selu Hlebinama dosezala i tri sežnja, pa su stoga od križnog raspela u sredini sela kapetan Senjan, zapovjednik satnije, sa zastavnikom Horvatom mogli doći u Hlebine običnim čamcem po državnoj cesti sve do drnjanskog razmeđa Drave.” Godine 1826. bilo je podignuto raspelo na početku sela iz smjera Delova. Drvena župna crkva je srušena 1833. godine, a sv. misa se za to vrijeme održavala u sakristiji.

Vojnička škola

Dana 22. ožujka 1833. godine zapovjedništvo satnije u Peterancu dalo je oglas u vezi izgradnje župne crkve u Hlebinama. U srpnju iste godine postavljen je i blagoslovljen kamen-temeljac za novu crkvu. Do blagdana Svih svetih crkva je bila podignuta i pokrivena, potpuno je dovršena 1834. godine, a 25. studenoga ju je na blagdan Sv. Katarine blagoslovio dekan i domaći župnik Jakob Antol. Zapovjedništvo satnije u Peterancu 3. ožujka 1836. godine dalo je oglas u vezi izgradnje župnog ureda i stana u Hlebinama. Župni dvor je sagrađen iste 1836. godine. Godine 1838. kupljene su nove orgulje s deset registara koje je napravio Ignac Peter iz Varaždina. Župni bunar u dvorištu bio je iskopan 1839. godine, a 1845. je svu crkvu iznutra oslikao Antun Gartner, slikar iz Kaniže.

Čini se da je oko 1815. osnovana prva škola u Hlebinama. Nastava se odvijala na njemačkom jeziku. Tu su školu polazili isključivo dječaci koji su usvajali osnovna znanja koja su bila potrebna za vojnu službu. Učitelja je plaćala vojska, a učitelji su bili većinom umirovljeni dočasnici. Ranije su djeca, koja su željela dobiti obrazovanje, morala putovati u Drnje. Otvaranje škole je rasteretilo mještane Hlebina jer nisu više trebali plaćati smještaj djece koja su se nalazila na školovanju u Drnju.

Svi dječaci, koji su bili sposobni za školu, mogli su se školovati u svojem mjestu. Roditelji su djecu rado slali u školu jer su znali da je završena škola bila preduvjet za napredovanje u vojsci. Mogućnost napredovanja u vojsci bila je vrlo važna jer su samo vojnici s poznavanjem njemačkog jezika, znanjem pisanja i računanja mogli računati na napredovanje u službi Vojne krajine u kojoj su se tada nalazile Hlebine. Obični vojnici bili su obvezani ratovati bez plaće pa su težili steći dočasnički čin jer su tako osiguravali plaćenu službu i mirovinu.

Uvođenjem hrvatskog jezika u školstvo Vojne krajine prestaju raditi njemačke škole. Tako se gasi škola na njemačkom jeziku u Hlebinama, a umjesto nje se 1836. godine osniva škola na hrvatskom jeziku. Narodna škola bila je obvezatna za svu djecu u selu Hlebine bez obzira na spol i imovinsko stanje. Time je školovanje omogućeno svima dječacima i djevojčicama. U školi djeca uče čitati, pisati i računati. Narodnu školu financirala je mjesna samouprava, dakle sami mještani sela Hlebine.

Učitelj je u narodnoj školi imao vrlo malu plaću u novcu, dobivao je ogrjev i besplatno je uživao školski vrt. Uz školu u dvorištu nalazili su se gospodarski objekti. Školski vrt nije bio uređen i bio je slabo iskoristiv jer se nalazio na terenu koji je često bio poplavljen od bujica. Mještani Hlebina s narodnom školom nisu bili oduševljeni. Školu su doživljavali kao nepotreban teret od koje djeca nemaju nikakve koristi. Nastava se ne odvija na hrvatskom jeziku koji nije zapovjedni jezik u vojsci.

U vojsci je nepoznavanje njemačkog jezika vrlo veliki nedostatak. Hlebinčani su učiteljevu plaću doživljavali kao namet na siromašni proračun mjesne samouprave. Učitelj je imao i dio primanja u naturi kao orguljaš u crkvi. Primanja su bila u žitu i sijenu tako da je s tim dobrima mogao ishraniti svinje ili perad za svoju obitelj. Učitelj nije imao velike koristi od školskog vrta, jer je vrt smješten na lošem zemljištu, neograđen je i susjedova stoka mu nanosi štetu. Zbog štete koju nanosi stoka u školskom vrtu dolazi i do sukoba između učitelja i mještana. Pojedini mještani nisu voljeli učitelja do te mjere da su izmišljali razne laži i klevete o njemu.

Ti su mještani željeli učitelja otjerati iz sela. Tako optužen i kompromitiran učitelj ponekad je i morao napustiti Hlebine iako nije bio kriv. Mještani su to činili učitelju jer nisu željeli da im djeca idu u školu. Problem je bio i u tome što od školovanja na hrvatskom jeziku roditelji nisu vidjeli nikakve koristi jer je u vrijeme Vojne krajine jedino mogao koristiti njemački jezik. Čitanje i pisanje na hrvatskom jeziku djeca u to vrijeme nisu nigdje mogla upotrijebiti. Osim toga, vojnokrajiške vlasti tu školu nisu priznavale ni u slučaju ako bi netko od djece želio nastaviti školovanje.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI