Hvala, Coki!

Piše Vladek Antolaš Mastermind

Ima osoba koje vas dotaknu više puta kroz život svojim djelima i gestama, a opet, te su osobe neprimjetne, makar su jake karike vaše okoline i društva.

Ovaj tekst upravo je posvećen jednoj takvoj veličini, a opet tihoj i nenametljivoj skromnoj osobi.

Najdalje sjećanje koje me spaja na taj osebujan lik je naravno iz ranog djetinjstva, kada sam uredno bio ostavljan kod bake Bare u Sirovoj Kataleni ljeti na čuvanju.

Svaki dan baka mi je davala nekoliko dinara i para da u isto vrijeme na ogradi dočekam pony expres čiji je dolazak najavljivao zvuk kromirane trubice poput one kojima djecu nasmijavaju klaunovi svih cirkusa ovog svijeta. Taj pony expres je, pogađate, vozio Coki, slastičar svih slastičara mog i vašeg djetinjstva, slastičar koji je ispod poklopca neke plave kištre vadio slastan i prvi sladoled mog života.

Upravo je ovo moje sjećanje i posveta tom dragom čovjeku koji je, siguran sam, dotaknuo svakog od nas u najmanje tri generacije našega grada i svih okolnih naselja i općina.

Ubij me, ali sjećam se ko da je danas bilo, falilo mi je 50 para do cijene jedne kuglice, no Coki je samo natrpao u kornet bez imalo brige za moj veliki omusani osmijeh. Nama je (ko djeci Katalene) za dana bila jedina briga hoće li Coki prvo na donji ili na gornji kraj sela jer ako ode prvo na donji, onda ako prvi kupimo sladoled, smažemo ga, imamo vremena obrlatiti neku dobru baku ili kumu pa pazarimo još koju kuglicu dok se slastičar vraća s gornjeg kraja.

Kasnije je pony expres zamijenio legendarni fićo, plavi, ista shema, isti čovjek, dostavljač sreće i slatkog okusa u svaki kutak naše Podravine redom na Čingiju, na Velikoj Meši v Molvama, na Separaciji (dok je Sepka bila naše more), svaka Picokijada, redom i širom.

Posebno je značajno i jako da se moj doživljaj tog čovjeka može preslikati na skoro svaku dušu u našoj okolini.

Dok prepričavam neke školske dane i boravak u slastičarni, ko da sam doma u boravku, baš kao da prepričavam neke vaše događaje, događaje svoje djece.

Sad mi u ustima okus „zimskog“ sladoleda, a u ušima pjesma „Ko mi tebe uze Tamara“ iz daleke neke ’87.

Vrijeme prolazi, generacije se mijenjaju, starimo, al opet nas nekako zakrene put k Cokiju na sladoled. Nema nama boljeg ni dražeg mjesta za sladoled, ma kakva akcija bila po dućanima, jer je uvijek uz kuglu sladoleda išla i porcija osmijeha i dio tople duše jednog dobrog čovjeka, susjeda, jednog od nas.

Možda slutite kud vodi ova moja priča, a možda mnogi od vas još nisu čuli, ali moram napisati – napustio nas je naš dragi Coki. Otišao je onaj čovjek bijelog brka, čovjek jednog velikog srca i dvije domovine (Hrvatske i Makedonije).

Na ovu vijest jednostavno mi je potekla suza, potekla je i mom djetetu, pa smije i vama jer smo ipak bili uvijek sretni stojeći onako mali na prstima, ispruženih ruku preko staklene vitrine, da prvi dohvatimo kornet napunjen kuglicama koje sreću nose.

Svaka ovakva tuga je ustvari slavlje života i djela nesebičnih, marljivih, obiteljskih ljudi kakav je bio Coki, nasljednik Nafija.

Coki, poštovani Ali Pajaziti, hvala na svim pretrpanim kornetima, kuglici više, hvala na nenametljivoj filozofiji života iz koje smo svi mogli naučiti da bujice ne nose nikuda, da se kuća gradi kuglicu po kuglicu.

P.S. Mnogi bi od nas najradije da Coki postane počasni građanin grada Đurđevca.

Vladek Antolaš Mastermind
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI