Intervju s bivšim šefom Podravke: Vegetu nije izumila Zlata Bartl, nego….

Podravski list profile

Pavle Gaži dobro pamti datum na koji je registrirana Vegeta. Bio je to 6. veljače 1959. godine, dan prije njegova 32. rođendana.

Prošlo je odonda punih 60 godina. Legendarni Podravkin generalni direktor, za čija je dva desetljeća vođenja Podravka iz male manufakture narasla u vodećeg prehrambenog proizvođača u bivšoj federaciji, odlučio je u povodu šezdesetljetnog jubileja i danas najpoznatijeg – i najisplativijeg – proizvoda koprivničke kompanije ispripovijedati nikad ispričanu priču o ranim danima Podravke i o okolnostima u kojima se Vegeta rodila.

Nakon Drugog svjetskog rata, za kojega je Gaži u partizane otišao sa samo 14 godina, studirao je agronomiju i ujedno bio angažiran u Glavnoj direkciji za prehrambenu industriju u Zagrebu, gdje je bio zadužen za kadrovsku politiku i školovanje kadrova u toj branši.

– S Podravkom sam već tada imao dobre veze, kao i s Muckom, tadašnjim direktorom. Kad sam diplomirao, došao sam u Podravku za šefa proizvodnje, a u povratku u Koprivnicu bitnu ulogu je igrala i romantična veza s mojom suprugom. Sjećam se da su te godine bile jako teške. Podravka tada imala između sto i dvjesto radnika – prisjeća se Gaži.

Mucko je, veli, bio ambiciozan direktor, Zagorac, po zanimanju slastičar. Želio je da firma napreduje, pa se povezao u Zagrebu s dvojicom inženjera koji su radili kao savjetnici u tadašnjem Ministarstvu prehrambene industrije. Obojica su bili Židovi koji su preživjeli holokaust.

– Na Muckov zahtjev angažirali su se u vezi Podravkom, Nisu bili Podravkini zaposlenici, ali su neke dvije godine radili razvojne programe. Jedan od njih prije rata radio je u kemijskoj tvornici Danici, u laboratoriju, a kasnije je bio zatočen u istoimenom logoru. Kako se spasio, ne znam. Zvao se Mihajlo Mautner, a njegov prijatelj, vjerujem još otprije rata, koji je također preživio holokaust, zvao se Eduard Bier. Oni su 1952. i 1953. napravili perspektivu Podravke – kaže Gaži.

U toj „perspektivi“, među ostalim, pisalo je da se koprivničko poduzeće, tada  nalik maloj manufakturi koja prerađuje voće i nešto povrća, treba orijentirati na sušeno povrće.

– To je bilo tehnički sofisticiranije od proizvodnje marmelada i kompota, što je Podravka tada uglavnom proizvodila. To je već industrija. A glavni kupac sušenog povrća, kako je zamišljeno, bila bi – vojska. I tada je Podravka nabavila prvu sušaru povrća u Jugi, kratko vrijeme no što je druga proradila u središnjoj Srbiji. Sjećam se da je sušara bila zidana. I tako se počeo sušiti krumpir i luk, prije svega za vojne rezerve, to je još uvijek doba svađe s Rusima, i vojska je morala imati rezerve za slučaj rata. Znam kako je postojala naredba da se u slučaju rata sušara, kao strateška stvar, preseli na rezervni položaj, a znate gdje je bio taj položaj? U Velikom Pogancu. To vam govori koliko je tada vojska bila sigurna u sebe – rezervni položaj ne negdje daleko na jugu, nego samo na nekoliko kilometara od Koprivnice. Sada je to smiješno, ali u ono doba nije se ni pomišljalo da će JNA bježati, pa makar i od moćnih Rusa – govori Gaži.

Zlata Bartl

Sušara je bila jezgro iz kojeg su se razvile juhe, koje su se također spominjale u „perspektivi“ što su je napisali inženjeri Mautner i Bier. Ipak, do njihova razvoja proći će još nekoliko godina, a Gaži će u međuvremenu, u ljeto 1956. godine, otići iz Podravke budući da se nije slagao s neambicioznim Muckovim nasljednikom na čelu poduzeća.

No, njegovo izbivanje, a radio je u Istri, nije trajalo dugo. Podravki je išlo loše, čak ju je tadašnja općina spašavala financijskom injekcijom, a spominjala se i mogućnost zatvaranja.

– Jednog dana došla mi je kolegica koju sam znao iz doba kad smo bili ilegalni skojevci i rekla mi: Pavle, mene je poslao komitet da te pitam bi li se vratio u Podravku? Bio sam u šoku, nisam to očekivao. Nakon nekog vremena pristao sam, zbog roditelja, supruge i djeteta u Koprivnici, a također mi je ponuđen stan – prisjeća se Gaži okolnosti u kojima 1957. godine, u 30. godini, postaje generalni direktor.

A kad se vratio, veli, sve je stajalo. Mautnerova i Bierova „perspektiva“, u kojoj se spominje i proizvodnja juha sa sušenim povrćem, bila je u ladici, nije bilo snage i potencijala da se uđe u rizik njihove poizvodnje.

– Brojke su bile jako loše, izgledalo je bezizgledno, govorilo se o likvidaciji poduzeća. U to doba bio sam dvaput u Italiji, gledao što ondje ima, donio sam uzorke, kao i almanah Vademecum del conservi, u kojemu su prikazane najnovije tehnologije kad je riječ o konzervama, a tu su bile i juhe. Tada smo aktivirali ‘papire’ koje nam je ostavio Mautner i krenuli s razvojem juha – prisjeća se Gaži.

Zlata Bartl radila je u Podravki i prije no što je Gaži postao generalni direktor. Kaže kako je bila jako žalosna kad je odlazio budući da su dobro surađivali.

– Pokazao sam razumijevanje za nju, hrabrio je u novoj sredini, pobrinuo se u neku ruku da je od direktora dobila stan. Kad sam se vratio, puno smo diskutirali o tehnologiji – ona se kolebala između talijanske i francuske, a to su bili jezici koje je perfektno govorila. Vidio sam da luta, da ne zna bi li ovo ili ono, nije bila odlučna, što je i razumljivo zbog okolnosti. Načuo sam već da je imala političkih problema u Bosni, a kasnije sam doznao da je bila pripadnica ustaške mladeži u Sarajevu i da ju je vojni sud osudio na osam godina robije, što su joj kasnije smanjili na četiri godine, a ležala je u Zenici. Ja sam znao da Mautnerovi ‘papiri’ vrijede, da su putokaz i da će nam pomoći. Unutra nisu bile same recepture za juhe, one su napravljene nakon mnogo diskusija i proba u našem laboratoriju. Prva je bila kokošja juha, pa gris juha, pa juha od vrganja… – prisjeća se Gaži.

Juhe su bile momentalni hit na tržištu i zahvaljujući njima nestala je bojazan od likvidacije koja je visjela nad Podravkinom glavom. A Vegeta se rodila slučajno, neplanski

– Jednog dana u proljeće 1958. godine na mom se stolu našao uzorak koji mi je netko ostavio, ne znam je li to bila Zlata Bartl ili tko drugi. Probao sam, odmah sam osjetio karakterističan okus glutaminata, koji smo koristili u juhama. Zainteresirao sam se i otišao u laboratorij k Zlati. Pitao sam je što je to, a ona mi je kazala kako je to netko donio sa Zagrebačkog velesajma i dao joj da odluči bi li to bilo interesantno. A to je neki začin, što li? – pitao sam je. – Da, tako nešto – odgovorila je.

I pomalo ‘iskopam’ od nje o čemu se radi, kakav je sastav, ima li sušenog povrća… To je bilo jako važno jer je bilo problem doći do uvoznih sastojaka poput glutaminata. Zato smo ga u juhe stavljali malo. Taj uzorak bio je od nekog talijanskog ili japanskog proizvođača. Moram priznati da ni ja nisam odmah ‘zagrizao, ali taj okus me ‘narajcao’, osjetio sam bogatstvo okusa. Stvar se ‘kupusila’ neko vrijeme, Zlata je nešto kombinirala, a onda mi je dojadilo, jer nisam volio neriješene stvari, pa sam je pozvao i pitao da, dobro, što ćemo s time, a ona će – neka ja odlučim. I onda sam ‘presjekao’ i natovario joj to na vrat. I rekao sam joj neka prilagodi sastojke da ne bude toliko glutaminata.

U uzorku ga je bilo 30 posto, a juhe smo radili s tri posto. I tako su dolazile njezine recepture, bilo ih je valjda 50-ak, ja bih ih vraćao, zajednički smo dotjerivali proizvod – pripovijeda Gaži.

Napokon je stigla receptura za koju su se složili da je to – to. No, još je proteklo neko vrijeme dok proizvod nije dobio odobrenje Zavoda za zdravstvo u Zagrebu. Birokratska procedura se otegnula, a Gaži je 1. veljače 1959. godine trebao otputovati na studijsko putovanje u Ameriku. Nije, veli, želio otići prije no što Vegeta ne ode u prodaju.

– Nisam tada znao što će Vegeta značiti za Podravku, ali sam osjećao da to ‘dijete’ ne smijem napustiti još u pelenama. No, dr. Ferber iz Zavoda za zdravstvo nikako da potpiše dozvolu. Išao sam ga moljakati, spominjao da moram u Ameriku, da će mi propasti stipendija i to je, mislim, utjecalo da se malo požuri. Potpis je napokon stigao 6. veljače i ja sam otišao na put s deset dana zakašnjenja – veli Gaži.

Ime proizvodu dao je Đurđevčanin Ivan Živko iz Podravkina predstavništva u Zagrebu. Prvo je ime bilo Vegeta 40, od engleskog vegetable, što znači povrće, a brojka je označavala graničnu liniju između mladosti i starosti, kao kad čovjek ima 40 godina. No, ubrzo je brojke nestalo jer su kupci u trgovini proizvod nazivali samo Vegetom.

Gaži je iz Amerike pratio uspjeh novog proizvoda, koji je već nakon nekoliko godina ne samo pokorio tadašnje jugoslavensko tržište, nego se počeo ozbiljno izvoziti.

– Vegeta se rodila kao nahoče, nitko o njoj nije znao ništa. Ja sam imao osjećaj da glutaminat vrijedi i da je to taj okus, ali ni izdaleka nisam znao da će Vegeta jednog dana biti broj jedan. Bio je to niz slučajnosti, počevši od te da je inženjer Mautner preživio holokaust. I sad se kaže da je Zlata izumila Vegetu. Ona nije znala u što se upušta, a nisam ni ja. Nitko nije znao što može napraviti jedan proizvod na bazi celera i glutaminata. Bez glutaminata ne bi bilo ni juha niti Vegete. On daje srž okusa. Čak sam imao ideju da se u Podravkinoj upravnoj izgradi postavi spomenik na kojemu ne bi bilo ništa drugo do kemijska formula glutaminata. Zaslužio je to barem koliko i pijetao – zaključio je svoju ekskluzivnu ispovijest Pavle Gaži.

FOTO Podravski list

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti