Intervju s Idom Šipek: Bojimo se roditelja koji bi zbog svog posla temperaturu djece mogli „skrivati“ sirupima

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Jesen pred nama izazovna je zbog epidemioloških prilika baš za sve, male i velike. Kako su se s „novim normalnim“ snašli u našim vrtićima, kako su reagirali roditelji, djeca, a kako odgojitelji, pokušali smo doznati od Ide Šipek, diplomirane psihologinje i ravnateljice koprivničkog gradskog vrtića Tratinčica.

Što s djecom kad im curi nos, idu li u vrtić ili ne, utječe li ova epidemija na njihov psihološki razvoj, kakvi su trendovi upisa u vrtiće i hoće li se mijenjati cijena za roditelje. O svemu tome, ali i o mnogim drugim temama, razgovarali smo s Idom Šipek, ravnateljicom Dječjeg vrtića Tratinčica.

PL: Prošlo je određeno vrijeme prilagodbe od početka pedagoške godine u našim vrtićima. Kako su djeca, roditelji, a kako odgajateljice prihvatili ovo “novo normalno” i je li to uopće normalno?

Moj osobni dojam je da smo svi prihvatili „novo normalno“ bolje i brže nego što sam zamišljala da hoćemo. E sad, to je ono izvana što vidim u ponašanju. Svakako se djeca i odrasli, svatko na svoj način, nose s tim promjenama. Ono što kod djece vidim jest da su vesela, da se druže, da idu odgojiteljima u zagrljaj. Isto tako vidim da su zbunjena kad dođem s maskom u skupinu. Roditelji su iznimno strpljivi i pravi partneri koji se pridržavaju svih naših protokola. Teško mi je jednostavno odgovoriti je li to normalno.

Normalno je jer je postalo dio svakodnevice i jer je utvrđeno nizom pravila. Osobno tugujem za starim normalnim jer je meni kontakt jako važan u privatnom i profesionalnom životu. To vidim i kod zaposlenika u vrtiću. No, vidim i jednu pozitivu stvar. Čini mi se da se proširuje svijest o odgovornosti prema sebi i drugima što mislim da je za život i odnose važno. Opet, s tom odgovornosti neki se dosta teško nose. Osjeti se konstantno neka napetost jer smo okruženi protokolima, uputama i ponašanje mora biti dosta svjesno, a ne automatizirano, što od zaposlenika zahtijeva mnogo energije, koncentracije.

Ako roditelj primjećuje da se sam teško nosi sa situacijom ili da se dijete neuobičajeno ponaša, dobro je potražiti stručnu pomoć psihologa

PL: U kojim područjima svakodnevne brige oko djece vidite najviše problema, je li to nedostatak odgojiteljica s obzirom na dodatne „epidemiološke“ poslove, jesu li to prostorni problemi, možda roditelji? 

Vrtići su arhitektonski najidealniji u obrazovnom sustavu. Svaka skupina ima svoju kupaonicu i gotovo svaka izlaz na terasu, tako da nemamo probleme s održavanjem mjera higijene, susretanja djece na unutarnjem prostoru i slično. Dječje sobe rađene su prema standardima koji su vrijedili tada kada su se vrtići gradili i ne predviđaju situacije poput ove u kojoj je poželjno da djeca, kada je god moguće, održavaju socijalnu distancu. Tu se prije svega misli na vrijeme kada jedu, spavaju ili su u nekoj aktivnosti za stolom. To je problem s kojim se susreću gotovo svi vrtići u Hrvatskoj.

Zato se odgojiteljice trude što više biti na otvorenom, u unutrašnjosti organizirati aktivnosti na više punktova kako bi se smanjivao broj djece na jednom mjestu. Što se odgojiteljica i spremačica tiče, zasad ih je dovoljan broj. Samo neka ostanu zdrave. Obujam posla im je povećan u smislu da se mjere čišćenja provode češće. Najveći organizacijski problem nam je što se djeca ne mogu miješati pa time nemamo mogućnosti organizirati jedno dežurstvo.

Zbog toga svaki odgojitelj boravi u svojoj sobi od vremena kad prvo dijete dođe u vrtić pa sve dok zadnje ode. Žao mi je da su djeca zakinuta za aktivnosti poput predstava, posjeta i sl. Naš je vrtić poznat po bogatoj suradnji s lokalnom zajednicom, po volontiranju roditelja, baka i djedova koje sada mora stati.

PL: Kako ste vi u Tratinčici i objektima organizirani, od dolaska, boravka, do odlaska? Koja je dnevna rutina jedne odgojiteljice u novom načinu rada? 

Od dosadašnje prakse razlikuje se način dovođenja djece koji smo organizirali na način da gdje god je moguće, roditelji ne ulaze u objekt, već dijete dovode do soba preko terase i tamo predaju odgojiteljici. Kod djece jasličke dobi procijenili smo da je bolje da roditelji ulaze, ali uz iste mjere kao i odgojitelji te održavanje socijalne distance i s maskom. Dnevna rutina je također jednaka, samo što odgojiteljica dolazi prije prvog djeteta te prolazi sve korake iz protokola (prolazak kroz dezbarijeru, pranje ruku, preoblačenje, upisivanje temperature). Prema uputama maknuli smo didaktiku i igračke koje se teže dezinficiraju, a igračke odgojitelji dezinficiraju i zamjenjuju drugima. Rutina se zapravo ne razlikuje previše od dosadašnje.

PL: Djeca se iz različitih skupina više ne druže u vrtiću kao nekad. Koje ste programe sve imali, a morali ste ih ukinuti? Što je s izvanvrtićkim aktivnostima koje se odvijaju u vašim prostorima? 

Trend u vrtićima je rad s otvorenim vratima u smislu da se miješaju djeca iz skupina, da imaju zajedničke funkcionalne prostore kako bi što više djece tijekom dana našlo neki kutić za sebe. Osim što se tako prati individualan interes djece, razvijaju talenti, šire se i socijale vještine upoznavanja drugih, suradnje, jača se samopouzdanje, autonomija i vlastita odgovornost.

Žao mi je vidjeti da toga sada nema. Iako djeca ne osjete jako te sve promjene, ipak se gubi jedna spontanost i sloboda. Sve što sam pobrojila razvija se i unutar grupe, ali zašto u životu ne dobiti i bonus ako se može. U vrtiću smo u popodnevnim satima imali kraće programe: plesa, glazbe, za potencijalno darovitu djecu, za djecu s potencijalnim teškoćama u učenju, računalni, dječju igraonicu. Sada je uputom Ministarstva sve stalo kako se djeca ne bi miješala.

Draže bi mi bilo da su nam dali mogućnost da imamo barem neke programe ako se može održati socijalna distanca. Primjerice, program za djecu s potencijalnim teškoćama u učenju polaze djeca za koju je važno da dobiju što više rehabilitacije godinu pred školu. Iako su uključeni u individualan rad logopeda u vrtiću, ovakav grupni rad ima svojih velikih prednosti. Rad s njima mogao bi se organizirati u dovoljno velikom prostoru, uz pleksiglas pregrade. Što se tiče aktivnosti u našem prostoru, one će ovisiti o situaciji i odluci Stožera. Za sada je plan da se počne s listopadom.

PL: Što u slučaju, a bliži se doba viroza, kad nekoliko djece pokaže simptome slične koroni, a može to biti obična viroza? Što poručiti roditeljima, koje su njihove odgovornosti? 

Koji će koraci biti kada se dogodi da neko dijete oboli ovisit će isključivo o epidemiolozima. Trebamo imati povjerenje u struku i vjerovati da će napraviti ono što je najbolje za sigurnost djece. Već samom prilagodbom pojavile su se prve temperature i curenje nosića. Djeca često tako reagiraju na stres.

Prema uputama Zavoda za javno zdravstvo, djeca s temperaturom ili respiratornim simptomima ne mogu polaziti vrtić. Nisam sigurna kako bi to trebalo izgledati u praksi. Pedijatri u Koprivnici prekapacitirani su s brojem djece, samo dovođenje bolesnog djeteta u ambulantu povećava vjerojatnost da se još nečime zarazi. Ako pogledamo i s gospodarstvene strane, koliko će roditelji moći dobivati bolovanja svako malo?

Drago mi je da ste spomenuli odgovornost, već sam ju spomenula. Ono što se vidi u društvu, vidi se i u vrtiću, a to je da se često traži od nekog drugog da preuzme odgovornost, da odluči umjesto njih samih kako ne bi sami sebe krivili zbog posljedica odluka. S  obzirom na to da je u javnosti toliko kontradiktornih informacija, nesigurnost u sebe i vlastite procjene još je izraženija. Ali želim ohrabriti roditelje. Oni najbolje poznaju svoje dijete i već može povezati kada je neko curenje nosa prehlada, a kada neki dug i jak kašalj može biti nešto drugo.

Ono čega se bojim je da roditelji zbog nesigurnih uvjeta na poslu „sakrivaju“ temperature djece sirupima. Zato je važna velika odgovornost, za svoje i za tuđu djecu. Također, tu je i zaštita naših odgojiteljica. One rade bez maski zbog razvojne dobrobiti djece. Trebamo se brinuti i štiti i njih.

PL: Kako djetetu objasniti ovu novu situaciju, koliko mu smijemo i trebamo reći? Može li dijete iz svega izaći “neokrznuto”, psihološki?

Djeca će biti onakva kakvi su njihovi roditelji. Oni osjete roditeljsku uznemirenost, često ponavljanje istih tema, davanje uputa puna upozorenja kao „ne primaj to“, „ne stavljaj ruke u usta“ i to sve može dovesti do zaključka da je svijet jako nesiguran. Objašnjenje treba biti što kraće, jednostavnije i da prikazuje djetetu dobar ishod. Npr. s djetetom se može početi razgovor s pitanjem: „Svi pričaju o koronavirusu. Ispričaj mi što znaš to tome? Ima li nešto što te zanima?“. Neke od rečenica koje vam još mogu pomoći su: „Neki ljudi nose maske da se zaštite. Zbog toga mi pazimo i često peremo ruke. „,  „Pranjem ruku, kihanjem u lakat možemo najbolje zaštiti sebe i druge.“,  „Vidim da si zabrinut. Sjećaš se kad si bio bolestan, kašljao i kihao. Zatim si ozdravio.“ „Opasno je za ljude koji su i inače jako bolesni. Ali doktori čine sve da i njih zaštite.“. Dobro je imenovati djetetove i svoje osjećaje („Vidim da si uplašen. I meni je tako bilo kada…“) kako bi lakše razumjelo sebe i vidjelo da nije usamljeno u ovome.

Potrebno je zadržati strukturu jer ona kod djece umanjuje osjećaj nesigurnosti. Također vrijedi ono što i za odrasle: dosta sna, zdrava prehrana i fizička aktivnost. Naravno da dijete može proći „neokrznuto“. Sjećate se filma „Život je lijep“? Djeca doživljavaju svijet kroz doživljaje roditelja. Zato je važno da roditelj zastane i vidi kako je on u odnosu na ovu situaciju, promotri što se od rutine promijenilo u njihovoj obitelji, kako komuniciraju o situaciji. Sigurno da puno ovisi i o karakteru djeteta kako će se postaviti u odnosu na promjene koje se događaju. Ako roditelj primjećuje da se sam teško nosi sa situacijom ili da se dijete neuobičajeno ponaša, dobro je potražiti stručnu pomoć psihologa.

PL: Odgojiteljice bi prilikom kontakta s djecom morale nositi maske, u nekim vrtićima odlučili su nositi ih što više, u nekima kad je to potrebno. Koliko bi bile dobre u smislu zaštite, pretpostavljamo da su loše jer nema više ekspresivnog kontakta prema djeci?

-Ekspresija lica je iznimno važna. Dijete, ali i odrasli, oslanjat će se na izraz lica prije nego na sadržaj rečenog. Tu je osim jasnog izražavanja emocija mnogo mikroizraza koji djetetu šalju poruku ‘vidim te, žao mi je, nastavi, u redu je’ i još mnogo toga. Starija djeca još nekako mogu zamisliti kakav bi mogao biti izraz lica, ali mala djeca ne mogu shvatiti cjelinu lica na temelju njegova manjeg dijela. U ovom se razdoblju usvaja govor i važna je izloženost dobrom govornom modelu. S maskama su glasovi prigušeni i nerazgovjetni i zamislite kako je djeci koja imaju poteškoća sa slušnom pažnjom. U vrtiću imamo i gluhu djecu koja se jako oslanjaju na lice i uče čitati s usana. Njima ovo predstavlja velik problem. Odgojiteljice uglavnom ne nose maske jer su one u vrtiću opcionalne osim u situacijama kada se provodi njega ili su bile na nekom mjestu gdje je bilo više ljudi koji se nisu pridržavali epidemioloških mjera.

PL: Obitelj vam se širi za još jedan vrtić u Starigradu. Što će to konkretno značiti za matični vrtić? Kakvi su uopće trendovi unatrag nekoliko godina prema zahtjevima za upis jasličkih i vrtićkih skupina? 

-Sa studenim se povećavamo za objekt i nove tri skupine. U tijeku su nam upisi za djecu koja ne polaze vrtić kao i premještaji za djecu koja su već polaznici našeg vrtića. Rasterećenje će sigurno biti jer velik broj djece s tog područja inače smještamo u grad. Unazad nekoliko godina primjećuje se trend većeg upisa djece jasličke dobi, što je dobro jer se trebamo približiti tzv. barcelonskim ciljevima. Koprivnica ima vrlo visok broj djece uključene u odgojno-obrazovne ustanove (gradski vrtić, vjerski i dva privatna).

PL: U kakvom je stanju matični objekt, a u kakvom ostali, jesu li potrebni kakvi radovi?

-Unazad dvije godine imali smo dvije energetske obnove Loptice i Tratinčice. U objekte se svake godine redovito ulaže i većina ih je u vrlo dobrom stanju. Postoje i stariji objekti koji ne podnose manja ulaganja već temeljitu obnovu. To ne znači da oni nisu sigurni, već nisu onakvi kakvi bismo htjeli da budu. S Gradom smo u stalnoj komunikaciji i traženju mogućih rješenja.

PL: Hoće li se u dogledno vrijeme mijenjati cijene vrtića, u kojoj mjeri vam rastu troškovi i može li cijena to pratiti?

-Cijena vrtića već je duže vrijeme ista za roditelje iako se mijenjala ekonomska cijena. Troškovi su sve veći, ali tu su i sredstva Ministarstva, europski fondovi koji nam omogućuju da razvijamo svoje ideje. Nažalost, ima roditelja koji ne ispunjavaju svoje obveze. Grad je vrlo osjetljiv za socijalnu i ekonomsku situaciju roditelja te nudi niz pomoći oko sufinanciranja. Tu je bila i mjera za vrijeme pandemije koronavirusa, kada su roditelji u potpunosti bili oslobođeni plaćanja vrtića.

Forto Ida Šipek

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI