ZDRAVSTVO NAM JE U BANANI Dr. Stanišić: Da liječnici poput nas ne rade kao magarci, čitav sustav bi se srušio

Zakonski fond sati 'ispucam' u pet radnih dana, što znači da me tri tjedna u mjesecu ne bi smjelo biti na poslu


Autor: podravski.hr — 05.04.2018. / 7:52 Aktualno

Dr. Ivica Stanišić, šef Odjela za ginekologiju i opstetriciju

Nedavna presuda koprivničkog Prekršajnog suda, koji je Opću bolnicu i bivšu sanacijsku upraviteljicu Sandru Sinjeri oslobodio krivnje da su liječnicima određivali znatno veći broj prekovremenih sati nego što je to dopušteno Zakonom o radu – i to zbog drugog zakona, koji bolnice tjera da osiguraju 24-satnu dostupnost usluga – zorno je pokazala da liječnici moraju sumanuto raditi kako ne bi došlo kolapsa zdravstvenog sustava. Dr. Ivica Stanišić, šef Odjela za ginekologiju i opstetriciju, jedan je od liječnika koji se u presudi spominju, a navodi se kako je od siječnja do svibnja 2016. godine imao čak 312 prekovremenih sati. Zakonski limit je 250 sati. Godišnje. S dr. Stanišićem razgovarali smo o tome kakvog traga toliki angažman ostavlja na obiteljski život, pa i osobno zdravlje te bi li stabilnost zdravstvenog sustava trebala počivati na požrtvovnosti liječnika.
– Što diktira toliki broj prekovremenih sati na vašem odjelu?
– Na odjelu nas je šestero specijalista, ako nitko nije na godišnjem odmoru ili na bolovanju, ali u praksi je uvijek jedan liječnik manje. Obično ću biti pet ili šest puta mjesečno dežuran po 24 sata, što znači da ću samo na tim dežurstvima nakupiti više od 140 radnih sati. To znači da ću, uz dežurstva, zakonski fond sati ‘ispucati’ u pet radnih dana, što opet znači da me tri tjedna u mjesecu ne bi smjelo biti na poslu.
– Kako toliki rad utječe na vaš osobni i obiteljski život?
– Znam da i od mene ima požrtvovnijih. Recimo, naši anesteziolozi su desetkovani zbog odlaska kolega i tim ljudima treba skinuti kapu. Rekao bih da smo mi liječnici na neki način mazohisti u pogledu posla.
– Što bi se dogodilo da kao šef odjela počnete striktno primjenjivati Zakon o radu kad su u pitanju prekovremeni sati?
– Radili smo svakakve tablice, htjeli smo se držati zakona, ali to je nemoguće, odjel ne bi mogao funkcionirati. Naš odjel je takav da ponekad ne mora biti mnogo pacijenata tijekom dana, a onda se tijekom noći može dogoditi svašta – porodi, operacije. To je nepredvidivo.
– Je li uvijek bila takva situacija? Možete li se prisjetiti kako se radilo kad ste bili mlađi liječnik?
– Bilo je više ginekologa, barem devet kad sam ja došao u bolnicu. I tada nije bilo privatne prakse, nego su svi bili u bolnici. No, to ne znači i da se manje radilo. Stariji kolega ispričao mi je kako je nakon dežurstva znao otići u Križevce raditi u tamošnjoj izdvojenoj ambulanti. Ne sjećam se da je bilo puno lakše. Naučio sam raditi, naučio sam da nije problem ostati ako je potrebno. Nismo mi liječnici supermeni, samo volimo svoj posao.
– Kako vam izgleda dan dežurstva?
– Nakon radnog vremena od 7 do 15 sati preuzimam dežurstvo i ostajem u bolnici do 7 sati ujutro. Kao šef odjela obično taj drugi dan ostanem do podneva, ali ne zato jer bi me netko tjerao, nego kako bih napravio ono što nisam stigao učiniti za dežurstva. Na odjelu nemamo administratora, pa moram odraditi taj posao, što mi i najteže pada. Naučio sam se već na takav ritam, kao magarac na batine. A obitelj zna da me neće biti, pa me nitko ne čeka. Neki put dežurstvo može proći relativno ležerno, uostalom, iz godine u godinu poroda je sve manje. No, isto tako mogu se dogoditi tri poroda od ponoći do šest ujutro.
– Možete li se, kad nema posla za dežurstva, naspavati u bolnici?
– Neki kolege mogu, a ja sam takav da se u drugom krevetu ne mogu dobro naspavati. I kad ne bi bilo intervencija tijekom noći za dežurstva, kad je mir, kako to kažemo, obavezno drugi dan kod kuće prilegnem na sat-dva.
– Imaju li tolika dežurstva dugoročno kakvih efekata na osobno zdravlje?
– Dvoje ginekologa iz našeg tima ima ozbiljne dijagnoze. Ne želim reći da je to izravno povezano s dežurstvima, ali vjerujem da se stres gomila, to je, uostalom, i dokazano. Ljudi koji su se iseljavali iz krajeva zahvaćenima ratom imaju povišene stope malignih bolesti.
– Iz presude Prekršajnog suda vidi se da je na vašem odjelu devetero liječnika, a sistematizacijom je predviđeno njih 12…
– Da, uza šest specijalista imamo i troje specijalizanata. Oni ne smiju samostalno dežurati. Nekoliko kolegica blizu je mirovine i morat ćemo se ‘zanoviti’. Nekad su se liječnici otimali za specijalizaciju iz ginekologije, danas tome nije tako. Jedan od razloga je sigurno u maču državnog odvjetništva koji visi nad našom strukom i strahom od mogućeg kaznenog progona zbog eventualne pogreške u liječenju. Točno je da je u sistematizaciji 12 specijalista, ali ja bih bio zadovoljan kad bi nas na odjelu bilo devet. Naravno, ako se nešto ne preokrene u pogledu broja poroda. Mogu vam reći da postoje bolnice u kojoj posao sličnog obujma kao kod nas radi četvero liječnika.
– Je li sadašnji način rada, za koji niste krivi ni vi, pa niti ravnatelj bolnice, dugoročno održiv?
– Uz ovakve magarce kao što smo mi, izgleda da je. No, mlađe generacije sve su komotnije, nisu naučene toliko se žrtvovati koliko su nas naučili naši prethodnici i mislim da će mlade generacije u tome smislu uvesti više reda.
– Znate li kako stvari funkcioniraju u drugim zemljama? Jeste li kada razmišljali pridružiti se rijeci kolega koja teče u inozemstvo?
– Kolega koji radi u Austriji kaže da ima karticu, provuče je i koliko sati radi, toliko je plaćen. Pomišljao sam na odlazak u inozemstvo, ali sam shvatio da bi samo novac bio motiv, a nije sve u novcu. Nakon posla mogu nekog nazvati da odemo na pivo, a toga vani, kako mi kaže kolega, nema. Kad završi radno vrijeme, svatko se razbježi na svoju stranu. Ja sam patriot – ova država me othranila i za to ću se ljudima odužiti. Mnogo puta sam razmišljao o tome što bi zapravo ovdje bilo toliko loše da bi me potjeralo. Nisam našao odgovor. (hš)
FOTO: NIKOLA WOLF