ISKUSNA PATOLOGINJA Secirala je na tisuće mrtvih tijela, no na smrt djece ne možete se naviknuti

Na Odjelu za patologiju godišnje se učini oko 7000 biopsija i mikroskopski pregleda oko 40.000 preparata


Autor: podravski.hr — 10.03.2019. / 11:17 Aktualno

Dr. Elizabeta Horvatić doktorirala je patologiju / Hrvoje Šlabek

Dr. Elizabeta Horvatić, voditeljica Odjela za patologiju koprivničke bolnice, nedavno je ovjenčana nagradom za promicanje ugleda i promociju naše županije. Povod je to za razgovor o patologiji kao možda najmanje poznatoj medicinskoj specijalizaciji, ali i o životnom putu i zanimljivoj obiteljskoj povijesti dr. Horvatić.

PL: Kako ste se našli u patologiji?

– Davnih dana, kao studentica medicine, sudjelujući na Kongresu studenata medicine i stomatologije Jugoslavije, napisala sam dva znanstvena rada iz područja patologije, od kojeg vremena i započinje moja naklonost toj struci. Nakon završene specijalizacije na Zavodu za patologiju Vinogradske bolnice u Zagrebu, teme magistarskog rada te kasnije doktorske disertacije bile su iz uže struke patologije.

PL: A kako ste se našli u Koprivnici?

– Došla sam nakon poznatih političkih događanja 1999. godine. Pripadam najstarijoj hrvatskoj dijaspori, i to kosovskih Hrvata, nasljednika starih Dubrovčana, s tradicijski očuvanim obiteljskim grbovima, koji su stoljećima, više od 720 godina, čuvajući svoju tradiciju, bili malo hrvatsko veleposlanstvo na tom području, pritom ne zaboravljajući da u takvom multikulturalnom i raznolikom okruženju očuvanje nacionalno-religijskog identiteta nije bila jedina svrha i bit postojanja, već da se neprekidnom te bespoštednom natjecateljskom borbom trebalo pokazati i dokazati radnim te znanstvenim postignućima. S obzirom na to da je profesija patologa jako raritetna, imala sam mogućnost zaposlenja i u drugim gradovima Hrvatske. Međutim, kako je dio obitelji bio podrijetlom iz Podravine, a u tom se periodu patolog koprivničke bolnice dr. Krčma preselio u Viroviticu, odlučila sam se za Koprivnicu. Svoju zahvalnost prema ovom gradu, koji nam je pružio utočište kada je bilo najteže, pretočila sam u knjige Povijest patologije u Koprivnici i najnoviju U prilog sjećanju, u povodu 65. obljetnice osnutka koprivničke podružnice Hrvatskog liječničkog zbora.

PL: Što sve čini posao jednog patologa? Kakva je vaša dnevna rutina?

Osnovna djelatnost Odjela za patologiju odnosno patologa jest cjelokupna biopsijska dijagnostika vanjskih i hospitaliziranih bolesnika, kao i obdukcija umrlih. Biopsija, kao suštinska metoda u patologiji, mikroskopska je odnosno histološka analiza djelića tkiva, djelića organa ili cijelog organa, koje na  patologiju šalju odjelni liječnici. Patolog mikroskopski najčešće otkriva ili utvrđuje pravu prirodu oboljenja odnosno patološke promjene.

Dr. Elizabeta Horvatić doktorirala je patologiju / Hrvoje Šlabek

PL: Koliki je obujam posla?

– Broj učinjenih biopsija na našem odjelu godišnje iznosi oko 7000. Nakon preuzimanja i makroskopske analize dostavljenih tkiva i organa, mikroskopski se pregleda oko 40.000 preparata. U sklopu biopsijske dijagnostike radimo i ex tempore odnosno hitne ili intraoperativne biopsije, kojih je godišnje 70 do 100. Hitne biopsije kriterij su stručnosti patologa, koji u roku od deset minuta, tijekom operativnog zahvata, mora kliničaru dati točnu dijagnozu. Broj umrlih godišnje u bolnici iznosi oko 650 do 700. Usto, izvan bolnice broj umrlih prirodnom smrću ili nesretnim slučajem u cijeloj županiji iznosi oko 700 do 800. Također se obduciraju se i umrli na zahtjev Državnog odvjetništva, njih godišnje 30 do 40.

PL: Je li posao težak, ipak secirate mrtva tijela? Prijeđe li posao s vremenom u rutinu?

– Koliko god težak rad na patologiji bio, u stvari smo svojom strukom privilegirani. Ona nas svaki dan podsjeća na to koliko je život krhka kategorija i koliko moramo biti sretni, radovati se svakoj sitnici, radovati se zdravlju, radovati se čak i bolesti i vjerovati u to da ona uvijek može biti još teža, radovati se članovima obitelji, prijateljima, druženju, i naizgled beznačajnim sitnicama. Iako je smrt predmet mnogih filozofskih, mitoloških, religioznih, umjetničkih i etičkih rasprava, svatko tumači smrt na svoj način, pokušava je razumjeti ili pak uopće ne želi razmišljati o njoj. Smrt je, nasuprot životu, jedna od najvećih nepoznanica ljudske egzistencije. Naprosto, sa smrću moramo računati u svim sadržajima života jer umiru pametni, stari, mladi, bogati i siromašni – u tom je smislu jedino pravedna. Međutim, nepravedna je kada je iznenadna, kod nesretnih slučajeva, pogotovu mladih i djece. Za nas patologe, koji uglavnom prvi dolazimo u kontakt s članovima obitelji umrlog, preteško je to nošenje s ogromnom tugom i patnjom. Emotivni zid ne može se postaviti. Tada osjećate kao da ste to dijete poznavali, da je dio vas, dio vaše tuge, pogotovu kad ste i sami roditelj. Na to se doista nikada ne možete naviknuti.

PL: Što biste, kao patologinja s velikim iskustvom, mogli reći o ljudskom tijelu kao cjelini – nađete li se kada fascinirani tolikom složenošću?

– Pažljivom opservacijom i analitičkim zaključivanjem sve složeno postane jednostavno. Povezivanjem stanica, tkiva, organa i sistema organa u jednom začaranom krugu kliničko-morfološkog funkcioniranja, donose se bitni i za život značajni zaključci u vidu dijagnostičke obrade bolesnika. Isto tako se ta fascinirajuće jednostavna povezanost svih tkiva i vitalnih organa ljudskog tijela može vrlo lako narušiti i ‘domino-efektom’ iznenadno prestane funkcionirati.

PL: Znamo da je seciranje ljudskog tijela dugo bilo zabranjeno. Još je Michelangelo u tajnosti to činio kako bi spoznao ljudsku anatomiju i onda autentičnije radio. Koliko je patologija važna za razvoj medicinske znanosti?

Patologija kao struka i danas je nedovoljno poznata javnosti, a sve što je nepoznato ili nedovoljno poznato uz sebe vezuje puno krivih percepcija, a time i puno predrasuda. U ranom srednjem vijeku nije postojala relevantna medicinska znanstvena metoda, tako da su se neprovjerene činjenice prenosile anegdotski i često bile miješane s utjecajem duhovnosti. Jedini izvori znanja bila su pisana djela naslijeđena iz Rimskog carstva, koja su uglavnom čuvana u samostanima. Saznanja o uzrocima bolesti i terapiji iz tih rukopisa, miješala su se s vizijom života u kojem su sudbina, grijeh i utjecaji nebeskih tijela imali veliku ulogu na zdravlje pojedinca. Patologija je, također, oduvijek bila interesantna i izazov mnogima uzimajući u obzir činjenicu da je smrt čovjeku bila najveća tajna, zagonetka postojanja, neshvatljivi apsurd nestajanja… Kako su obdukcije smatrane bogohuljenjem, one su u prošlosti  rađene u velikoj tajnosti, i to na mrtvim tijelima kriminalaca i zlikovaca. Međutim, bez obzira na razvoj medicinske znanosti, sentenca da ‘mrtvi uče žive’ ostala je aktualna do današnjih dana.

PL: Kakva je opremljenost patološkog odjela, kojemu ste na čelu, kako kadrovska, tako i materijalna?

– Koprivnička patologija i pored limitiranih mogućnosti u zadanom je okviru potrebnih i preporučenih standarda. Postotak obduciranih na našem odjelu iznosi oko 25 posto, što je, prema standardima Svjetske zdravstvene organizacije, dokaz uspješnosti jedne bolnice. U Europi godišnji propisani broj učinjenih biopsija iznosi 1500 po jednom patologu. Na našem odjelu jedan patolog godišnje pregleda više od 3500 biopsija. Stoga kompetentno mogu reći da koprivnička patologija na taj način daje svoj maksimum u preporučenoj uspješnosti.

PL: Prije nekoliko godina objavili ste knjigu o povijesti patologije u Koprivnici, recite nešto ukratko o toj povijesti…

– Proteklih 45 godina koprivničke patologije važno je razdoblje u njezinom postojanju. Knjiga Povijest patologije u Koprivnici na svjetlo dana izvukla je brojnu arhivsku građu kao vrijedno sjećanje na sve važne ljude i događanja koji su obilježili našu bolnicu i grad. Koprivnički uglednici naši vrijedni umirovljeni liječnici svojim su stručnim prilozima dali zapažen doprinos s porukom da se prošlost i tradicija moraju duboko poštovati. U taj su proces bile uključene mnoge institucije i osobe koje su s velikom ljubavlju i plemenitim ciljem bile okrenute jednoj jedinoj spoznaji da ništa nije počelo s nama, kao što s nama neće biti sve završeno.

FOTO: HRVOJE ŠLABEK