ISPOVIJEST Kad doznaš da imaš anginu pectoris, cijeli ti život prođe pred očima. I jako se bojiš

Uvijek u podsvijesti držiš to što smiješ raditi, a što ne, što smiješ jesti, kako se ponašati… S time sam se borio godinama - veli Ivan Brckan


Autor: podravski.hr — 29.09.2018. / 18:51 Aktualno

Ivan Brckan, predjednik udruge srčanih bolesnika Srce

Koprivničanac Ivan Brckan šef je udruge srčanih bolesnika Srce. Široj javnosti poznat je kao negdašnji drugi čovjek županijske policijske uprave, a danas radi u Belupu na poslovima korporacijske sigurnosti. Nakon neočekivane smjene u policiji obolio je na srce i završio je na operaciji u Zagrebu. S njim na današnji Svjetski dan srca razgovaramo o kardiovaskularnim bolestima, koje su uvjerljivo najveći uzrok smrti i u razvijenom svijetu i kod nas, kao i o tome koliko se mijenja čovjekov život nakon dijagnoze poput njegove.
Kardiovaskularne bolesti najveći su uzročnik smrti. Kako je u našoj županiji?
– Raspolažem podacima za 2016. godine, u kojoj su ukupno umrle 1664 osobe,a od njih 791 od kardiovaskularnih bolesti. To je točno 47,5 posto. Zanimljivo je to što se granica srčanog pobola spušta sve niže i ne može se reći da od tih bolesti pobolijevaju samo starije osobe. Evo, i ja sam imao oko 40 godina kad sam obolio, ai neki kolege sličnih godina pobolijevaju od srčanih bolesti.
Kako to kad stalno napreduje zdravstvena zaštita, pa i standard života?
– Mislim da se tu prije svega radi o tome da ljudi previše hoće, nisu zadovoljni realnom situacijom, a to je povezano i s brzinom reakcija, brzinom odlučivanja. I stroj ima svojih granica, kud ih neće imati čovjek. Sve to uzrokuje stres, bilo zbog situacije u društvu, bilo zbog situacije na poslu ili u obitelji. Nekome će bolest ‘sjesti’ na neki drugi organ, ali najčešće se radi o srcu. Naravno da i način života i prehrane imaju utjecaja.
Kakvo je vaše osobno iskustvo. Kada vas je ‘strefilo’ i što se, zapravo dogodilo?
– Godinama sam radio u sustavu MUP-a, a to je doista jako stresan posao. Svaki savjestan čovjek mora se potpuno posvetiti poslu i on se onda ne može raditi samo od osam do četiri, nego praktički od 0 do 24. Tako sam barem ja radio i provodio sam dosta vremena i na terenu, uz mnogo neprospavanih noći. Na to me nitko nije tjerao, to sam htio. U jednome trenutku netko je odlučio da to više neću raditi i na moje mjesto došli su neki drugi. Ne mogu reći da me to nije pogodilo, jer posao sam doista radio savjesno. Je li to bio uzrok ili okidač moje bolesti, ne znam, no činjenica je da sam nedugo nakon smjene osjetio problem kod jednog jačeg fizičkog napora. Kad sam kolegi pomagao u radovima, osjetio sam bol u prsištu. Nisam u prvom trenutku shvatio što se događa, no kad sam se spustio s ljestava, a bol je i dalje bila tu, shvatio sam o čemu bi se moglo raditi. Javio sam se liječnici, koja me uputila na specijalistički pregled i kod mene je konstatirana nestabilna angina pectoris.
To je bila životno ugrožavajuća situacija?
– Da, tako su procijenili liječnici. Odmah sam smješten u bolnicu, proveo sam noć na intenzivnoj njezi, a idući dan odvezen sam u zagrebačku bolnicu Sv. Duh, u kojoj mi je, nakon koronografije, ugrađen stent.
Kako čovjek psihički podnese spoznaju o takvoj dijagnozi?
– Bio sam iznenađen i, prije svega, uplašen. Kad čuješ takvu informaciju, pred očima ti prođe cijeli život. Sve što si prošao i sve što imaš, i što bi mogao izgubiti, a u to doba imao sam malu djecu. Padne ti na um i što će biti s obitelji, tko će o njoj voditi brigu. Sve mi je to prolazilo kroz glavu. Naravno, kad je sve skupa bilo obavljeno i kad su mi kardiolozi rekli da sam sada zdrav čovjek, teško se s tim pomiriti. Uvijek u podsvijesti držiš to što smiješ raditi, a što ne, što smiješ jesti, kako se ponašati… Moram priznati da sam se s time borio godinama.
U kojoj mjeri takva dijagnoza mijenja čovjeku život?
– U potpunosti. Život se okrene za 360 stupnjeva, jer nešto što ste radili do jučer, sutra više ne smijete. Tome se, naravno, treba prilagoditi. Važno je, prije svega, držati se uputa liječnika i redovito uzimati lijekove. Nakon toga, valja se ponašati onako kako bi se svaki čovjek, koji i nije bolestan, trebao ponašati. Tu mislim na zdravu prehranu i zdravi način života koji uključuje tjelesnu aktivnost poput hodanja. U svome svakodnevnom poslu, pak, valja naći zadovoljstvo, da to čovjeku ne bude opterećenje. Ne možeš biti imun na stres, ali ga možeš smanjiti na minimalnu razinu. (hš)
FOTO: HRVOJE ŠLABEK