ISPOVIJEST POZNATE LIJEČNICE Dr. Slavetić: Kako sam preživjela opasno krvarenje u mozgu

To nije prvi čudesni oporavak poznate liječnice, prve Koprivničanke koja je specijalizirala kirurgiju i prve žene na čelu koprivničke bolnice


Autor: podravski.hr — 22.03.2018. / 16:36 Aktualno

Dr. Gordana Slavetić, bivša ravnateljica bolnice i šefica hitnog odjela

Kad se dr. Gordana Slavetić nedavno pojavila na simpoziju o hitnoj medicini u koprivničkoj bolnici, svi koji su znali kakvu je dramu proživljavala prije mjesec dana ostali su zaprepašteni. Ništa nije odavalo da je doživjela teško krvarenje u mozgu i da je danima lebdjela na granici između života i smrti.
I to nije prvi čudesni oporavak poznate liječnice, prve Koprivničanke koja je specijalizirala kirurgiju i prve žene na čelu koprivničke bolnice. Prije nekoliko godina, nakon dvostruke smjene na hitnome odjelu, pogodio ju je težak infarkt.
Kako je došlo do izljeva krvi u mozak? Što se zapravo dogodilo?
– Krajem siječnja jako me zaboljela potkoljenica nakon što sam čistila po kući i sagibala se. Boljelo me je strašno pola sata. Mislila sam da je od kičme, ali kad sam vidjela da na stopalu nemam pulsa, shvatila sam da nije, nego da mora biti nešto s krvožilnim sustavom. Nakon arteriografije vidjelo se da ispod oba koljena imam proširenja žila, dosta velika. Zbog njih cirkulacija nije bila kako treba i napravili su se trombi. Potom sam otišla u Zagreb, na pregled, i kolega mi je kazao kako se to mora operirati. Dobila sam antikoagulantnu terapiju, protiv zgrušavanja krvi, dok se ne pripremim za operaciju, nije to samo tako. I onda sam deset dana uzimala tu terapiju, injekcije ujutro i navečer, a ona je, vjerojatno, izazvala krvarenje u glavi. Valjda sam i ondje imala proširenje žile za koje nisam znala. Lani na jesen išla sam na CT jer me boljela glava, ali ništa se nije vidjelo.
To je bilo u četvrtak, 8. veljače. Kad ste osjetili da vam se nešto događa?
– Taj dan trebala sam raditi poslijepodne. Ujutro sam otišla u trgovinu i ondje me je jako zaboljela glava. Kad sam došla doma, legla sam, povraćala i više se ničega ne sjećam. Mlađi sin pozvao je hitnu pomoć, ali ja se nisam dala u bolnicu, tako su mi poslije ispričali. Onda je došao stariji sin i ponovno nazvao hitnu pomoć i tada su me odvezli u bolnicu. No, baš taj dan nije radio naš CT, pa su me odvezli najprije u Varaždin, gdje su vidjeli krvarenje u mozgu, a onda i u Zagreb, na Rebro. Prvo čega se sjećam, kao u magli, da sam se probudila svezanih ruku i da sam bila jako žedna. Tada sam već bila u našoj bolnici. Prošlo je desetak dana od krvarenja. Dugo je trajalo dok se mozak nije oporavio. Mozak vam je strašna stvar i u njemu može doći do velikih komplikacija. Svi se boje problema u trbušnoj šupljini, a u nju stane deset litara tekućine. I u prsni koš stane dosta, ali u glavu ne. Sve ono što je viška, izaziva glavobolju i povraćanje.
Jesu li vas operirali?
– Da. Ne klasično, tako da bih imala rupu u glavi, nego preko krvnih žila. Rekli su mi da je u mozgu i moždanim komorama bila litra krvi.
Što ste prvo pomislili kad ste se probudili, jeste li bili svjesni da ste bili u životnoj opasnosti?
– Ne. Samo sam pitala koji dan i kad su mi rekli, nisam mogla vjerovati koliko je prošlo. Za tri dana već sam bila otpuštena iz bolnice. Imam veliku sreću da nemam nikakve motoričke posljedice. Samo se jako brzo umaram.
Prije nekoliko godina doživjeli ste srčani udar nakon dugotrajnog boravka na poslu…
– Došla sam doma i kad me zaboljelo, mislila sam da je želudac, žgaravica. Popila sam andol, pa je popustilo. Kasnije se pokazalo da mi EKG nije u redu, i zadržali su me u bolnici.
Poznati ste kao radoholičarka. Niste li pretjerivali, pa zbog toga ugrozili vlastito zdravlje?
– Ne bih rekla. Nikad mi nije bilo teško raditi, uvijek sam voljela taj posao.
Koliko znam, namjeravali ste raditi i nakon 65. godine. Mijenja li se sada situacija?
Prije nekoliko mjeseci o tome sam razgovarala s ravnateljem, može se dobiti odobrenje od Ministarstva zdravstva. No, sada stvari stije drukčije. Ne mogu od sebe raditi cirkus. Bila sam bolesna, maltene zakopana… U lipnju navršavam 65 godina života i idem u mirovinu. I u mirovini bih mogla raditi pola radnog vremena, ali mislim si: ako jedamput odnekud odete, bolje da više tamo ne ‘brljate’. Ekipa na hitnom bolničkom odjelu je mlada, neka si sami slažu posao. Imam 42 godine i devet dana radnog staža.
Recite mi, bojite li se sada, nakon srčanog udara i izljeva krvi u mozak, je li vas strah da se nešto tako opet ne dogodi?
– Bojim se, normalno. Zato si i mislim da nema šanse da se vratim na posao. Sad sam na bolovanju, moram na kontrolu neurologu i moram vidjeti nakon koliko vremena mogu ići na operaciju aneurizmi na nogama, da ne odleti kakav komad, pa opet priča ispočetka. I moram riješiti papire za bolovanje, nemam iskustva s tim, nikad prije nisam bila na bolovanju.
Liječnica ste i znate što je važno za zdravlje. Oprostite ako griješim, ali čini se da se sami niste baš puno pazili?
– U pravu ste, nisam. Imam visoki tlak, pušačica sam, to su stvari koje mi ne idu u prilog. Znam sve o pušenju, ali, eto… U svoju obranu mogu reći to da u životu nisam popila više od dva sedativa.
Razgovarao: Hrvoje Šlabek
Foto: Dubravko Vutuc