IZ KAZAHSTANA U KRIŽEVCE Sabira: Ljudi se u Hrvatskoj stalno žale, ali tu uopće nije loše. No, jedna stvar užasno mi nedostaje

Svugdje je isto – tko radi, ima, tko ne radi – nema. Imam vrt, hranim piceke i kokoši… Jednu godinu imali smo i pajceka, ali to se ne isplati - kaže Sabira


Autor: podravski.hr — 09.10.2018. / 9:50 Stil

Sabira Bolfan sa svojom dječicom uživa na križevačkoj terasi

Sabiru Džorabekovu susreli smo prošli tjedan na terasi kafića u gradskom središtu. Izvela je kćer Anu i sina Matu na pljeskavice, dok je mala Katarina uživala u kolicima na jesenskom suncu.
Sabira je otprije sedam godina gospođa Bolfan. Iz dalekog Kazahstana došla je u okolicu Križevaca, u Glogovnicu, za suprugom Draženom, kojeg je upoznala u svome gradu Shymkentu. Kazahstan je deveta država po veličini u svijetu, ima više od 15 milijuna stanovnika, a Sabirin rodni grad veličine je, otprilike, Zagreba.
– Dovela me ljubav. On je radio igrališta za tenis u mome gradu, a ja sam radila kao konobarica. Dolazio je na gablec, pa onda navečer na pijaču i, eto, zaljubili smo se – ispričala nam je Sabira.
Nakon što su se uzeli, još su godinu dana živjeli u Kazahstanu, a onda je na svijet došla Ana.
– Je, kad se ona rodila, morali smo ići u Hrvatsku, tako je rekao moj muž. Kod nas je običaj da cura nakon udaje ide s mužem. Kad smo došli u Glogovnicu, on je još godinu dana radio u Kazahstanu, a onda se firma raspala i sad radi u Križevcima – veli kazahstanska Prigorka.
Pitamo je gdje joj je ljepše i bolje živjeti?
– Svugdje je isto – tko radi, ima, tko ne radi – nema. Imam vrt, hranim piceke i kokoši… Jednu godinu imali smo i pajceka, ali to se ne isplati. Jedino su tu jako skupi struja i plin. Mi u Kazahstanu imamo puno svoje struje i plina i to je jako jeftino. I još jedna stvar – jako mi fali konjsko meso. U Kazahstanu se jede puno konjetine – reći će Sabrina.
Hrvatski govori vrlo pristojno. Pomoglo joj je to što je po profesiji učiteljica ruskog jezika. U veljači je predala „papire“ za hrvatsko državljanstvo, ali još nema odgovora od naše administracije. Ako uspije u zahtjevu, više neće morati plaćati 500 kuna za zdravstveno osiguranje, što joj je, veli, puno.
U Kazahstanu su joj roditelji i četiri sestre, sve udane, ali još nije bila s njima otkad je otišla „zamuž“.
– Skupo je putovanje – avionska karta košta 1700 eura. Još i viza. Malo mi nedostaju. Čujemo se preko interneta, ali – kamera je kamera – veli Sabira.
Pitali smo je i kakva je kazahstanska država te ima li ondje korupcije?
– E, neću vam baš sve reći. No, svugdje je isto. Tko je na vrhu – živi, a tko je dolje – preživljava. Ipak, moram reći iskreno da se ljudi u Hrvatskoj jako žale, a ovdje uopće nije loše. Samo treba raditi. Znajte, ima država u kojima se puno gore živi – zaključila je gospođa Bolfan. (hš)
FOTO: NIKOLA WOLF