JE LI SRUŠEN VELIKI MIT Koprivnički Bednjanci tvrde: Podravci su ipak veći pijanci od nas Zagoraca

Zapisano je da se prvi Zagorec u koprivnički Štaglinec doselio 1926. godine. Zvao se Lovro Gašparić i došao je iz Ježovca kod Bednje


Autor: podravski.hr — 06.11.2017. / 6:46 Stil

Jagušić: Zagorci su bježali u plodnu i bogatu Podravinu

Gašparići, Jagušići, Zagorščaki, Svržnjaki, Mrzlečki, Zvonareki, Kolarići… Ta su prezimena u okolicu Koprivnice, u Štaglinec, doputovala iz Zagorja. To prigradsko naselje najveća je zagorska enklava u Podravini.
Stotinjak godina nakon što je prvi Zagorac zapiknuo štap u Štaglincu, tamo gdje su bogati Bregovci imali svoje štaglje za spremanje sijena – po čemu je mjesto i dobilo ime – u naselju što broji 600-tinjak duša živi 80-ak posto mještana zagorske krvi.
Jedan od njih je i Mirko Jagušić, neslužbeni kroničar prigradskog naselja. Njegovi roditelji dio su ekonomskog migrantskog vala nakon Drugog svjetskog rata. Pedesetih godina trbuhom za kruhom otišli su najprije u Baranju, gdje se Mirko i rodio, a u Štaglinec je došao na Badnjak 1965. godine.
– Zapisano je da se prvi Zagorec u Štaglinec doselio 1926. godine. Zvao se Lovro Gašparić i došao je iz Ježovca kod Bednje. Kako je imao konje, radio je u Glogovcu u rudniku. Zagorje je skučeno, obitelji su imale puno djece, a zemlja je tamo relativno škrta i ima je malo. Zbog toga su Zagorci išli u Podravinu u ‘mertuk’, za težake, kositi livade i žito. Vidjeli su da je ovdje bolje, pa su ostali – ispričao je Jagušić.
Većina Štaglinčana vuče porijeklo iz Ježovca, a manji dio iz okolice Lepoglave, odakle su dolazili trgovci ćupovima i cekerima.
– Došle bi cijele obitelji, a onda bi k njima došla rodbina. Za mojim roditeljima, tako, došla je mamina sestra, pa onda i ujak, početkom sedamdesetih. Sva njihova djeca i rođena su u Zagorju. Tada je u Štaglincu bilo gotovo sto posto Zagoraca – veli Jagušić.
Jedan od Štaglinčana bio je i djed Davora Dretara Drelea, a za njega je vezana pučka predaja koje se Jagušić sjeća:
– Ljudi su rekli da kad on ide kositi livadu, da bude grdo vreme.
Danas se ni po čemu ne vidi da je Štaglinec velika zagorska enklava u srcu Podravine. Nema oznaka, udruga, spomen-kuća ili nečeg sličnog.
– Ljudi su se asimilirali, svi su postali čisti Podravci. Ne čuvaju se zagorski običaji, to se zatrlo. Jedino oni najstariji, nekad kad se nađu, znaju udariti malo po bednjanski – kazao je Jagušić.

Barica Forjan: Moji su u Koprivnicu došli 1962. godine

U prigradskom naselju ne postoji udruga koja bi se bavila zagorskom tradicijom, ali zato je prije nekoliko godina osnovana u Koprivnici. Jedna od članica je Štaglinčanka Barica Forjan, koja je rođena upravo u Ježovcu.
– Moji su došli 1962. u proljeće, ja sam imala pet godina. Najprije su došli u Reku, ali nije im se svidjelo, pa su došli ovamo, jer su tu mogli kupiti kućicu. Zamislite, imala je dvije sobe, a godinu dana bili smo skupa s obitelji od koje smo je kupili. I nas i njih bilo je po petero – kazala je Barica.
– Ipak, ja sam Zagorka i svojima pripremam zagorske specijalitete, a na prvom su mjestu štruklji. Volimo zeljne štruklje, štruklje s kiselom repom i ‘meljetnjake’, štruklje s domaćim kukuruznim brašnom pomiješanim sa sirom. I moja djeca osjećaju se Zagorcima, a moja unuka nastupila je na manifestaciji Zagorci svome gradu u nošnji staroj sto godina – veli Barica.
Što kaže, je li točno da su Podravci škrti i jalni, a Zagorci pijanci.
– Ma, ne. Slični smo mi. A kaj se tiče toga gdje su veći pijanci, mogu vam ispričati autentičnu zgodu kako se jedan naš Zagorec posvadio s Bregovcem, pa mu je ovaj rekao da je, kao i svi Zagorci, lijen i samo pije. A naš Zagorec pitao ga je koliko je napravio vina. Hiljadu i dvjesto litara, odgovorio mu je Bregovec. Koliko ste od toga prodali? Ništa, sve se popilo. Eto, vidite, a mi u Zagorju ne možemo nabrati više od 200 litara i onda nam velite da smo veći pijanci… – ispričala je Barica.
Iako rado odlazi u Zagorje – a u Ježovcu i danas stoji kuća u kojoj je rođena – veli da se tamo nikad ne bi vratila živjeti. Na idiličnim zelenim bregima lijepo je, ali život je težak uz motiku i žuljevite ruke, mnogo teži nego u ravnoj i plodnoj Podravini. (hš)
FOTO: HRVOJE ŠLABEK

Podijeli:Share on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterShare on LinkedIn