Jedan od važnijih ludbreških posjeda bio je Slanje. Spominje se još 1450. godine…

Piše dr. Hrvoje Petrić

U okolici Ludbrega zabilježeno je više sela, od kojih neka postoje i danas, dok ih je dio nestao. Jedan od važnijih posjeda je bio Slanje koji se kao samostalan posjed spominje oko 1450. godine. Godine 1495. posjedovao ga je plemić Ivan Zenthgyrothy, a posjed je imao 34 porezna dima. Najvjerojatnije je Slanje promijenilo vlasnika već početkom XVI. stoljeća pa je 1507. godine Nikola Hagmasy posjedovao 18, a Franjo Sarkan 19 poreznih dimova. Novi vlasnici se spominju 1513. godine, te je Stjepan Bery imao 17, a Franjo Keczer 21 porezni dim. Godine 1517. udovica Franje Keczera posjedovala je čitav posjed koji je imao 41 dim, te je prema tome Stjepan Bery izgubio svoj dio. Do 1520. ona je posjedovala samo 16 dimova (uz to dva siromaha), dok je svoj dio posjeda ponovo vratio Stjepan Bery koji je imao 15 poreznih dimova (uz to tri siromaha). Izgleda da je cijeli posjed do 1525. preuzela obitelj Bočkaj iz susjedne Rasinje.

Uz Slanje je bio vezan posjed Križovljan, tj. ova su dva posjeda imala zajedničke vlasnike. Križovljan odgovara današnjem istoimenom naselju na cesti Ludbreg-Varaždin. Godine 1495. Ivan Zenthgyrothy je posjedovao 19, a župnik dva dima. Godine 1501. spominje se župnik Juraj. Posjednici Križovljana 1507. godine su bili Franjo Sarkan i Nikola Hagmasi koji su imali po 10 poreznih dimova. Godine 1513. Franjo Keczer je držao 18, Stjepan Bery četiri, a župnik jedan porezni dim. Četiri godine kasnije 23 dima je posjedovala udovica Franje Keczera, dok je župnik imao jedan dim. Broj dimova Keczerove udovice je 1520. godine smanjen na 21 (uz tri siromaha), a župnik je i dalje držao jedan porezni dim. Izgleda da je do 1525. dio posjeda koji je držala Keczerova udovica došao u vlasništvo rasinjske obitelji Bočkaj.

Dio isprave iz 1516. u kojem se spominje posjed Bednja Sveti Petar

Sveti Đurđ koji odgovara istoimenom današnjem naselju između rijeke Plitvice i Drave. Tamo se 1455. i 1501. godine spominje kaštel. Sveti Đurđ bio je u vlasništvu župnika koji je 1495. posjedovao 11 poreznih dimova. Godine 1501. spominje se župnik Albert. Tamošnji župnik je 1507. držao 10 dimova. Današnjem Karlovcu kod Svetog Đurđa odgovara istoimeni posjed. Karlovec je 1495. godine držao plemić Emerik Hasadi ili Hasagi koji je imao 14 poreznih dimova. Do godine 1507. broj dimova je narastao na 17. Emerika Hasadija ili Hasagija je naslijedio Ivan Hasadi ili Hasagi koji je 1513, 1517. i 1520. godine posjedovao 15 poreznih dimova.

Bednja Sveti Petar

Na području ludbreškog vlastelinstva 1464. i 1468. godine postojalo je 27 sela i naselja: Siget (odgovara današnjem Sigecu sjeveroistočno od Ludbrega), Globoki (odgovara današnjem Globočecu jugoistočno od Ludbrega), Zagune (to bi bilo današnje selo Segovina južno od Ludbrega), Poljanci (današnje selo Poljanec zapadno od Ludbrega), Černoglavec (nestalo naselje na području kojega je današnja šuma Crnoglavec južno od Ludbrega), Hrasti (to bi bilo današnje selo Hrastovsko zapadno od Ludbrega), Podgrađe (odgovara trgovištu Ludbreg), Serafinovec (nestalo naselje u okolici Ludbrega, izgleda da se kasnije spominje kao Šeratinovci, naselje se nalazilo najvjerojatnije oko današnjeg sela Apatija), Pongračovec (nestalo naselje), Kordušovec (nestalo naselje), Junošovec (nestalo naselje, godine 1598. spominje se pod imenom Ivanušovec, a danas je to dio naselja Ludbreg oko nekadašnjeg groblja i srušene kapele sv. Ivana), Dujmovec (nestalo naselje), Lonka (možda odgovara današnjem selu Luka sjeverozapadno od Ludbrega, premda postoji mišljenje da se uz Lonku nalazio kaštel koji je porušen 1471. ili 1491., te da se Lonka nalazila između današnjih sela Sveti Petar i Lunkovec istočno od Ludbrega), Viškovec (nestalo naselje), Struga (odgovara današnjem istoimenom selu sjeverno od Ludbrega uz rijeku Dravu), Preles (odgovarao bi današnjem selu Priles sjeverozapadno od Ludbrega), Kiletinec (nestalo naselje), Brezovec (nestalo naselje), Obrankovec (odgovara današnjem istoimenom selu sjeverozapadno od Ludbrega), Jazvinec (nestalo naselje), Gregorovec (nestalo naselje), Selnik (odgovara današnjem selu sjeverno od Ludbrega), Slokovec (odgovara današnjem naselju Slokovec sjeveroistočno od Ludbrega), Novakovec (nestalo naselje), Sveti Đurđ (na kojem je samostalni župnikov posjed), Apatija (odgovara današnjem istoimenom naselju istočno od Ludbrega) i Čremošno (nestalo naselje).

Sjeveroistočno od Ludbrega razvilo se u srednjem vijeku vlastelinstvo Bednja Sveti Petar. U 14. stoljeću posjedovala ga je obitelj Bednjanskih. Kao suvlasnik posjeda Kapele i Dubovice nešto kasnije pojavio se Krištof Lausinger. Kralj Matijaš Korvin darovao je 1465. godine vlastelinstvo Bednju s posjedom Kapelom (koja odgovara istoimenom naselju sjeveroistočno od Ludbrega) plemiću Wolffgangu Frodnoharu koji se još ranije bio doselio u srednjovjekovnu Slavoniju kao službenik grofova Celjskih. Kao vlasnik posjeda Kapele nešto kasnije pojavio se Kristofor Lausinger, također njemački plemić, doseljen u Slavoniju u doba grofova Celjskih. On je u vezi s tim posjedom uzeo predikat “de Bednja Zenthpeter sive de Kapolna”. Godine 1507. u Kapeli je Kristofor Lausinger posjedovao 21 porezni dim. Do godine 1513. Kapeli je pridružen Kelijanovec, a tada je Lausinger držao 17 dimova, kao i 1517. godine da bi 1520. godine broj dimova pao na 15.

Bednjanske je posjede od 90-ih godina XV. stoljeća do 1523. držao Sigismund Frodnohar. Njegovo središte je bilo u Novoj Vesi (Nowawes, Wysfalw, današnje naselje Novo Selo sjeveroistočno od Ludbrega), gdje je bio plemićki dvorac. Godine 1523. tim su posjedima pripadali kmetovi u selima Petrovčani (nestalo naselje koje je bilo vjerojatno oko današnjeg Svetog Petra), Veliki Bukovec (odgovara istoimenom današnjem selu sjeveroistočno od Ludbrega), Mali Bukovec (odgovara današnjem istoimenom selu), Nova Ves (odgovara današnjem naselju Novo Selo), Mala Dubovica (to je današnje selo Dubovica sjeveroistočno od Ludbrega), Bednjanski Sveti Petar (Bednazenthpeter, odgovara današnjem selu Sveti Petar između potoka Segovine, šume Križančije i Ludbrega), Ostružan (nestalo naselje), Kelijanovci (izgleda da se to naselje nalazilo u okolici današnjih sela Dubovica i Kapela), Segovina (selo s istim imenom zabilježeno je na ludbreškom vlastelinstvu, a ovo selo na bednjanskom posjedu, ako nije riječ o istom selu, nalazilo se najvjerojatnije na srednjem dijelu toka potoka Segovine), Hlebovec (to bi naselje odgovaralo današnjem selu Županec sjeverno od šume Križančija i istočno od Ludbrega, 1614. godine se spominje selo “Hlebovecz alias Suppanovcz”), Torčec (odgovara današnjem istoimenom naselju smještenom na potoku Segovini istočno od Ludbrega)  i Gradec (nestalo naselje). Nakon smrti Sigismunda Frodnohara (1523.) njegove su posjede razdijeli nasljednici po ženskoj liniji i istodobno ih spojili s Kapelom i Dubovicom, posjedima pokojnog Akacija Lausingera.

Dokument iz 1464. u kojem se spominju sela oko Ludbrega – Črnoglavec, Hrastovsko, Poljanec itd.

Godine 1495. najveći je dio posjeda Bednja držao Sigismund Frodnohar koji je imao 54 porezna dima, uz njega su dijelove ovog posjeda držali plemić Rafael koji je imao 24 dima, literat Mihael koji je imao 21 dim, Kristofor Lausinger koji je držao 15 dimova i Galli Nagh koji je imao dio od 12 poreznih dimova. U Bednji je 1501. godine bilo sjedište župe sv. Petra. Župnik je tada bio Pavao, a imao je kapelana Petra. Uz njih je postojao i svećenik Fabijan koji je svoju službu obavljao kod Frodnoharovih.

Sigismund Frodnohar je 1507. godine držao 54 porezna dima, a uz njega je literat Mihael posjedovao 22 porezna dima. Oko 1509. godine spominje se Petar Nagy de Pathak kao kaštelan Sigismunda Frodnohara. Petra bismo mogli dovesti u vezu sa prije spomenutim vlasnikom Galom Naghom, a možemo samo pretpostaviti da je obitelj Nagh obnašala službu kaštelana te jedno vrijeme imala suvlasnički udio na posjedu. Posjed Bednja odnosno Bednja Sveti Petar spominje se 1512. i 1516. godine u vlasništvu Frodnohara. Godine 1513. Sigismund Frodnohar držao je 51 porezni dim, a uz njega je vlasnik posjeda bio literat Leonard koji je imao 17 poreznih dimova. Prema tome došlo je do pada broja podložnika od 1507. godine. Na bednjanskim posjedima nakon 1513. došlo je do naglog porasta broja podložnika što se vidi iz popisa poreznih dimova. Broj poreznih dimova koji je 1513. ukupno iznosio 68, porastao je 1517. godine na 124, a 1520. godine na čak 188 dimova, što govori o povećanom i intenzivnom naseljavanju bednjanskih posjeda od 1513. do 1520. godine. Godine 1517. Sigismund Frodnohar je držao 95, a 1520. godine 127 dimova, dok je literat Leonard 1517. imao 29, a 1520. godine 61 porezni dim.

Izgleda da je na rubnom području Ludbreške Podravine, najvjerojatnije između bednjanskog posjeda i rasinjskog vlastelinstva, kod šume Križančija, postojao manji posjed Križinčija (Krysnychicha, Crisnychya), koji je bio pod upravom glogovničkih viteških redova. Križinčija je 1507. godine imala 12 poreznih dimova, 1513. i 1517. je broj dimova bio 10, da bi 1520. pao na ukupno devet (uz četiri siromaha).

Župnik Andrija

Posjed Suhodol najvjerojatnije je bio u okolici današnjeg sela Sudovčina zapadno od Ludbrega, prema Jalžabetu. Godine 1501. u Suhodolu se spominje Jakob kao župnik crkve sv. Elizabete. Suhodolski župnik je 1507. posjedovao četiri porezna dima, Petar Poljak i plemić Leonard držali su zajednički devet dimova, plemić Stjepan je imao tri, udovica Ivana Mora je držala četiri, a plemić Klement devet poreznih dimova. Suhodol se kao posjed spominje također 1511. godine. Suhodol je 1513. godine imao sedam suvlasnika: Stjepan Makotep imao je dva porezna dima, udovica Ivana Mora 10, plemić Klement šest, plemić Leonard tri, plemić Polyakne jedan, Petar Vragoić dva i Stjepan sin Laurencija šest dimova. Godine 1517. udovica Ivana Mora imala je osam poreznih dimova, Stjepan Makotep tri, udovica Polyaknea dva, Petar Vragoić jedan, Stjepan Laurenay dva i pol, udovica plemića Leonarda dva, udovica plemića Klementa jedan i pol te župnik dva porezna dima. Iste su godine u Suhodolu oprošteni od plaćanja poreza od pustih i siromašnih selišta Katarina udovica suca Ivana, Stjepan Makotep, udovica Petra Poljaka, Petar Vragović, Stjepan, sin pokojnog Laurencija, udovica Leonarda, Katarina, udovica plemića Klementa i suhodolski župnik.

Godine 1453. u Martijanec (koji odgovara današnjem istoimenom selu zapadno od Ludbrega) uveden je kanonik Mihael de Thosowcz, ali su ga uskoro preuzeli mađarski plemići Hašagi, Hasadi ili Hagaši. Oni su oko Martijanca postupno okupili više okolnih posjeda. Martijanec se spominje 1464. godine u sastavu Varaždinske županije. U Martijancu je 1501. godine zabilježen župnik Andrija. Emerik Hasadi je 1507. godine držao 75 poreznih dimova u Martijancu, a uz njega je župnik imao četiri dima. Broj dimova se do 1513. godine smanjio pa je tada Ivan Hasadi držao 22 , a župnik dva dima. Godine 1517. Ivan Hasadi (Hasagi) je držao 16, a župnik dva porezna dima. Iste godine su oprošteni od plaćanja poreza njihova pusta i siromašna selišta. Martijanec se kao posjed spominje i 1519. godine. Neposredno uz Martijanec nalazio se posjed Vrbanovec (na mjestu istoimenog današnjeg sela). Njega je 1513. godine posjedovao spomenuti Ivan Hasadi ili Hasagi koji je tada držao 25, a 1517. godine 38 poreznih dimova od kojih su mu tada od plaćanja poreza bila oproštena siromašna selišta.

Uz Martijanec spominje se posjed Egidovec (naselje Egidovec je bilo na području današnjeg sela Madaraševec zapadno od Ludbrega), Čargovec i Poljana koji se prostirao u blizini Martijanca. Najvjerojatnije sredinom XV. stoljeća dio Egidovca i Poljanu su stekli Osvald Othwan i Nikola Madaraš. Njima je te posjede 1465. potvrdio kralj Matijaš Korvin. Dio tih posjeda su 1477. trebali naslijediti Matija i Lovro od Suhodola, ali su za njih kraljevsku darovnicu dobili vlasnici Martijanca – protonotar i sudac kraljevske kurije Stjepan i njegov brat Mihael Hasadi ili Hasagi. Suhodolski su kao nasljedstvo dobili samo nekoliko kmetskih selišta. Mihael Hasadi ili Hasagi je 1479. s Oswaldom Othwanom sklopio ugovor o nasljeđivanju i njegovih dijelova u tim selima i selu Čargovcu. Time je osigurao dalje proširivanje posjeda u Martijancu. Dio navedenih sela posjedovali su, međutim, nasljednici Nikole Madaraša. Kristofor Madaraš je za te posjedovne dijelove 1503. godine dobio novu darovnicu. Godine 1507. posjed Egidovec, Čargovec i Poljanu i dalje je držao plemić Kristofor Madaraš koji je posjedovao 11 poreznih dimova. Četiri godine kasnije Kristofor Madaraš je držao 10 dimova koliko i 1517. godine kada su mu od plaćanja bila oproštena njegova pusta i siromašna selišta.

mn: Središnja naselja

Mreža crkvenih institucija u srednjovjekovnoj ludbreškoj Podravini pripadala je rimokatoličkoj crkvi, odnosno Komarničkom arhiđakonatu Zagrebačke biskupije. Kori­jene kršćanstva ovdje ipak treba tražiti u mnogo ranijim stoljećima prije prvog popisa župa iz 1334. Važnost srednjovjekovnih crkvenih župa bila je u tome da su u mjesto redovito dolazili ljudi iz okolice, iz naselja u kojima nije bilo ni crkve ni kapele, kako bi prisustvovali obredima. Time se stvarala mogućnost kontinuiranog održavanja trgovine, što je naročito bilo nagla­šeno u vrijeme sajmova što su prvenstveno bili vezani uz sveca zaštitnika župne crkve. Osnivanje župe ovisilo je o dva uzajamno povezana činitelja: porastu broja stanovnika i postignutom stupnju teritori­jalne organizacije. Razumljivo je da se potreba za osnivanje nove župe javljala u krajevima s većom gustoćom stanovništva, dok su se u slabije naseljenim podizale samo kapele kao ekspoziture župnih crkava. Veći je broj stanovnika omogućavao i bolju organizaciju zemljišnog posjeda, a kolonizacija je vršena uz već obrađivano zemljište. Zbog toga prve župe nalazimo upravo na posjedima koji su među prvima uklopljeni u feudalni sustav. Osim crkvenih institucija i ponekog grada, samo su velikaši raspo­lagali dovoljnim sredstvima da bi ih mogli uložiti u skupi projekt podizanja i opskrbljivanja crkve. Kako za razvijeni srednji vijek nema dovoljno podataka o stanovništvu, raspored župnih crkava najbolji je pokazatelj gustoće naseljenosti i gospodarsko-društvene organiziranosti ovog prostora. Prema popisu župa iz 1334. na ovom području postoji šest, 1501. godine pet, a 1574. samo jedna župa (Ludbreg), što je rezultat turskih prodora. Popis iz 1574. je popis župnika prisutnih na sinodu što ga je sazvao biskup Drašković. Prema popisu iz 1334. godine vidi se da su Martijanec, Slanje, Sveti Đurđ, Ludbreg, Križovljan i Sveti Petar bili središnja naselja ludbreške Podravine. Godine 1501. u Martijancu je župnik Andrija, Slanja te godine nema, Albert je bio župnik u Sv. Đurđu. Mihael je bio župnik u Ludbregu, a ujedno i vicearhiđakon, a u župi su bila još tri svećenika (Stjepan, Andrija i Blaž). U Križovljanu je župnik bio Juraj, a u Svetom Petru Pavao, s tim da su tu još bili i kapelan Petar te Fabijan kapelan kod vlastelina.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI