Piše dr. Hrvoje Petrić
Prema sačuvanim podacima vidi se da su postojale, za ono vrijeme, relativno brojna spominjanja Koprivničanaca kako u okolnim gradskim naseljima, tako i u udaljenijim prostorima.
Između ostaloga, Koprivničanci su boravili i na poljskom prostoru. U Lublinu je 12. veljače 1579. bio Juraj Koprivnički (Kapronczai). U Neweliensiumu i Zawołocziensiumu se u 1580. uz spomenutog Jurja spominje i Ivan Koprivnički.
U protokolima generalne kongregacije franjevačke provincije Sv. Spasitelja 1542. spominje se Stjepan iz Koprivnice (“de Kaproncza”), a u popisu ugarskih franjevaca 1545. Juraj iz Koprivnice (“de Kaproncza in contratis Ozore per latrines”).
Na ugarskom se prostoru spominje više osoba s prezimenom Koprivnički (Kapronczay). Godine 1479. spominje se Ivan Kapronczay. Stjepan (István) Kapronczay je bio predstojnik i provizor biskupskog vlastelinstva u Szombathely 1572., 1577.-1579. U Novom selu (Vyffalw) kod Szombathelya se spominje Nikola Kapronczay kao inkvilin i vojnik (pješak) 1592. godine, te 1593. i 1594. kao vojnik (hajduk) u sombateljskoj utvrdi. Juraj Kapronczai se 8. srpnja 1583. spominje kao sepeški (Scepusiensis) komorski blagajnik. On je i 1599. obnašao dužnost sepeškog komorskog blagajnika, a službu komorskog savjetnika je vršio 1600.-1602, dok je ratni blagajnik bio 1607.-1608. godine. Bilo je još mogućih Koprivničanaca u sjevernoj Ugarskoj. Imre Kapranczay zabilježen je 13. lipnja 1581. godine u Komáromu. Thomas Kaprontzai bio je vojnik u Erdelju oko 1598.-1599. godine, no mala je vjerojatnost da je bio iz Koprivnice u Križevačkoj županiji. U Szászebeskom taboru je 1602. zabilježen Toma Kapronczai, u Szebenu (županija Bihar) iste se godine spominje Janos Kapronczay, a 1604. je u Vajasdu (najvjerojatnije u županiji Pozsony) bio Martin Kapronczai. U Pápi se 1621. spominje Blaž Kapronczay.
Jedini grad
Na prostoru Ugarsko-hrvatskog kraljevstva u 16. stoljeću postojalo je više Koprivnica, no samo je ova u Križevačkoj županiji imala status grada. Zbog toga treba biti vrlo oprezan kod istraživanja jer bi se prezime Kapronczai moglo odnositi na bilo koju Koprivnicu. U kasnom srednjem vijeku na ugarsko-hrvatskom prostoru postojalo je pet Koprivnica: u Križevačkoj županiji, te u ugarskim županijama: Nógrád, Sáros, Arad i Bars. Koprivnica u županiji Arad je imala status trgovišta, dok su ostale bile sela. Godine 1598. na ugarskom teritoriju, koji nije bio pod osmanskom vlašću, osim podravske Koprivnice, spominju se samo dvije, u županijama Bars i Sáros.
Zanimljivo je spomenuti doseljavanje mletačkog trgovca Leonarda Gofa, sina Petra de Pasariisa te njegove supruge Angele. Oni su od prefekta Tulmina 25. rujna 1602. godine dobili svjedodžbu o besprijekornom porijeklu i životu. Ta se svjedodžba sačuvala među spisima gradskog magistrata Koprivnice. Sličnu je svjedodžbu u ime iste općine potpisao Ivan Bertotius za Antuna Toniuttia 21. kolovoza 1608. godine.
Pozornost valja posvetiti koprivničkim studentimana europskim sveučilištima do početka 17. stoljeća, no ta problematika zaslužuje poseban članak. Dok su koprivničke kolege iz Dalmacije više privlačila talijanska sveučilišta, Koprivničanci su radije birali Beč kao mjesto stjecanja diplome. U Italiji su zabilježeni tek iznimno: u Padovi je 1480. godine Petar Parcić iz Koprivnice promoviran u doktora kanonskog prava. Na istom sveučilištu studirao je Koprivničanec Petar Pavlin koji se u raznim dokumentima spominje od 1546. do 1550. godine, a 1549. kao padovski student u Bologni. On je 19. siječnja 1547. pisao pismo iz Padove Žigmundu Tordi Gyalui. On je, kako smo već spomenuli, 1551. postao prepozitom kaptola u Egeru. Godine 1506. u Padovi je postigao doktorat Stjepan Brodarić iz Herešina kraj Koprivnice. U germansko-ugarskom kolegiju u Rimu je 1588. godine zabilježen Wolffgangus Kapronczay.
U analima Ugarsko-ilirskog kolegija u Bologni (započetim 1553.) 1561. godine spominju se Nikola i Ivan Dusnica iz Koprivnice, a 1600. godine Volfgang iz Koprivnice, kanonik nitranski. Također vrijedi spomenuti Nikolu Donića (koji je najvjerojatnije istovjetan s ranije spomenutim Nikolom Dusnicom) iz Koprivnice i zabilježen je kao student bečkog sveučilišta 1554. i 1555. godine. Kasnije je postao zagrebački kanonik, a 1562. godine se spominje kao rektor Ugarsko-ilirskog kolegija u Bologni. U bolonjskom kolegiju se 1565. spominje Ivan iz Koprivnice.
Za studente iz Slavonije postoje podaci za sveučilište u Krakovu od 1413. do 1579. godine. Tamo je zabilježeno nekoliko desetaka slavonskih studenata, a jedan od njih je bio podrijetlom iz Koprivnice. U Krakovu je 1523. zabilježen Stjepan “de Zabroncz”, što bi moglo biti krivo pročitano od Cabroncz, odnosno iz Koprivnice.
Velik interes vladao je za sveučilište u Beču. Koprivničanec M. Valentinus je 1454. godine bio profesor Sveučilišta u Beču, a predavao je “Libros de generatione et corruptione”, što je treće po redu Aristotelovo prirodnoznanstveno djelo. On se 1455. godine spominje kao savjetnik Filozofskog fakulteta u Beču. Ovi su podaci također prilog poznavanju gibanja koprivničkog stanovništva do kraja 16. stoljeća.
Studenti
Štajerska je također postala zanimljivo odredište za Koprivničance, a pogotovo nakon osnivanja sveučilišta u Grazu 1586. godine. Jedini Koprivničanci koji su tamo studirali do početka 17. stoljeća su bili Blaž Napoli i Nikola Capronczai 1596. godine. Broj koprivničkih studenata na gradačkom sveučilištu znatno se povećao u 17. stoljeću.
Moramo pretpostaviti da je studenata iz Koprivnice bilo i više no što smo ih registrirali. Podatke o školovanju Kopriničanaca u srednjim školama (gimnazijama) imamo tek u prvoj polovici 17. stoljeća za Trnavu (1625.) i Győr (1630.).
Koprivnički hospital s crkvom sv. Ane je prije 1345. godine utemeljio spomenuti Grgur iz Koprivnice, čazmanski prepozit i kasniji čanadski biskup, te oboje datirao. Rektor koprivničkog hospitala je 1501. godine bio svećenik Nikola. U drugoj polovici 16. stoljeća u Koprivnici je postojao hospital sv. Matije s kapelom koji se spominje 1555. i 1557. godine. Također se spominje hospital s kapelicom Blažene Djevice Marije 1556. godine. Tada je kralj Ferdinand zapovjedio Luki Sekelju, upravitelju koprivničke utvrde, da mora vratiti oranice i livade što ih je oteo koprivničkom hospitalu i kapeli Blažene Djevice Marije. Prihod s oduzetih oranica i livada upotrebljavao se za uzdržavanje koprivničkih siromaha i rektora spomenute kapelice.
Malo je poznato da je Koprivnica bila središte u koje je hodočastilo stanovništvo okolnih sela i možda kojeg susjednog grada ili trgovišta u vrijeme proštenja kao primjerice na dan zaštitnika župe Sv. Nikole.
Sigurnu potvrdu o hodočašćenju u Koprivnicu imamo u ispravi Grgura koji je kao čazmanski prepozit u gradu sagradio crkvu sv. Ane i hospital. Kada je Grgur postao čanadski biskup, na njegovu molbu je papa Klement VI. podijelio 16. listopada 1345. godine oprost od 100 dana onima koji budu hodočastili i toj crkvi dali milostinju.
Uz to je zanimljivo vidjeti osnivanje prebenda ili davanje crkvi posjeda na uživanje u ime zavjeta. Još je 1467. godine grad potvrdio utemeljivanje prebende u crkvi sv. Nikole. Očito je koprivnička župa morala biti jačim središtem prošteništa te je najvjerojatnije imala više prihode jer je 1501. godine u njoj boravilo 11 svećenika. Koprivnička župa imala je sljedeće svećenike: župnika Grgura, dva kapelana, rektora oltara sv. Mihaela Blaža, rektora oltara sv. Križa Grgura, upravitelja hospitala Nikolu, a tu su bili i svećenici Ivan, Stjepan i drugi Ivan. Posebno je zanimljivo što se u gradu nalaze dva mansionara – Antun i Ivan, a buduća istraživanja bi trebala utvrditi koje je bilo njihovo značenje te uloga u gradu. Pojedini oltari imali su svoje posjede pa je 1504. godine kralj Vladislav potvrdio oltaru sv. Jakova posjed u Gredi koji mu je darovao Ivan Porkolab.
Najbliže središte hodočašćenja Koprivnici je bila crkva Majke Božje u Komarnici, za koju danas ne znamo ni približnu lokaciju. O toj hodočasničkoj crkvi govori isprava od 21. studenoga 1402. godine izdana u Rimu, koju je izdao papa Bonifacije IX. (1389-1404.). Papa podjeljuje uobičajene oproste komarničkoj župnoj crkvi Majke Božje u kojoj se nalaze neke svete moći te je poznata po čudesima, zbog čega tamo dolazi mnoštvo vjernika. Očito je ova crkva bila jedno od važnih srednjovjekovnih središta hodočašća u ovom dijelu srednjovjekovne Slavonije, o čemu će, vjerujemo, spoznaje proširiti daljnja istraživanja.
Drugo važno središte hodočašćenja bilo je u Ludbregu. Ono se prvi put spominje 1410. godine kada je osnovana župa Krvi Kristove. Godine 1510. su kardinali podijelili oproste ludbreškoj župnoj crkvi u kojoj se čuva čudotvorna Krv Kristova, a 1512. je nakon istrage o ispitivanju čudesa papa Julije II. podijelio oproste ludbreškom prošteništu. To je iduće godine također učinio papa Leon X. Približno nam o daljini prostora iz kojih su dolazili hodočasnici može poslužiti tekst istrage o čudesnim uslišanjima na molitve i zavjete učinjene Presvetoj Krvi Kristovoj u Ludbregu pisan 4. travnja 1512. godine. Tada je zabilježeno četrnaest čudesnih uslišanja, a bilježnici su naveli da su zabilježili samo ona “očevidnija i jedinstvenija čudesa”, a ne sva svjedočanstva koja su toga dana čuli. Od spomenutih četrnaest osoba trinaest ih je bilo iz Zagrebačke biskupije, a izvan nje je bio Juraj “de Nadasd, Iaurinensis diaecesis”. Iz Zagrebačke biskupije se uz devet osoba navode naselja: Dubrava, Sv. Juraj (vjerojatno Đurđevac), Ivanić, Lobor, Sv. Laurencije, Sv. Ivan, Matthaeo, Cerje i drugi Sv. Ivan.
Postoje podaci o hodočašćenju Koprivničanaca u znamenita središta hodočašćenja, poput Rima. U Rimu je 20. ožujka 1454. bio zabilježen Klement Mihael iz Koprivnice. U bratovštini Sv. Duha u Rimu su 23. svibnja 1493. godine upisani: magister Andrija iz Koprivnice, pečuški kanonik i župnik u Đurđevcu (Sv. Jurju) u Zagrebačkoj biskupiji, kao i njegovi rođaci Demetrije i Blaž “Demetrio et Blasio laicis de eadem Kaproncza”. Dana 2. lipnja 1500. u Rimu se u istu bratovštinu upisao Demetrije “de Capronnicza” koji je tamo hodočastio sa suprugom Jelenom, kćeri Dorotejom te nećacima Stjepanom i Andrijom iz zagrebačke biskupije.
Zanimljivo je spomenuti činjenicu da je Koprivnica bila najzapadnije mjesto širenja svetačkih moći i kulta sv. Ivana Kapistrana. U Koprivnici se dogodilo čudo ozdravljenja, između 1500. i 1521. godine, potpomognuto sv. Ivanom Kapistranom.
Obrana grada
Najintenzivnija pustošenja ovog dijela Podravine izvršena su 50-ih godina 16. stoljeća. Luka Sekelj, zapovjednik utvrda Koprivnice, Prodaviza i Đurđevca, 6. kolovoza 1552. godine pisao je da su Osmanlije spalile utvrdicu Gorbonok (između Đurđevca i Virovitice) te su opsjedali Prodaviz, “odakle, kao što je iz Đurđevca, veći dio bijednih žitelja pobježe preko Drave. Zbog toga je Koprivničancima i Varaždincima prevladao tolik strah; da ne bi (kod kuće) ostala ni petina njih ako mi ne bi bili ovdje. Odlučili smo braniti grad i utvrdu Koprivnicu ako na njihovu obranu budemo mogli nagovoriti haramije i druge neplaćene ljude, koje smo uzeli pod uvjetom da im dajemo plaću…”
Na puste koprivničko-đurđevačke posjede doseljavali su se i u drugoj polovici 16. stoljeća novi stanovnici. Hrvatski je sabor tada tvrdio da koprivnički kapetani raspolažu s mnogo kmetova, iako je Stjepan Patačić u svom izvješću Ugarskoj komori 22. travnja 1614. godine smatrao da je Koprivnica više vojna tvrđava nego grad. Građani su u njoj držali samo dvadesetak kuća. Koprivnički građani još su k tome tijekom 16. stoljeća bili opterećeni plaćanjem desetine u godišnjem iznosu od 40 forinti.
Iz nekih naselja Koprivničko-đurđevačkog vlastelinstva, kao primjerice Pavljanaca (blizu današnjeg Ferdinandovca), kmetovi su 40-ih godina 16. stoljeća raseljeni po raznim krajevima Ugarske kao i Moravske. Postoje brojni podaci da su seljaci iz okolice Koprivnice naseljeni u južnom Gradišću, na sjeveru Gradišća na području Šopronske i Bratislavske županije te u istočnoj Štajerskoj, a najvjerojatnije i u Slovačkoj. U literaturi se ne navodi o okolici koje je Koprivnice riječ, premda postoji mišljenje da se radi o Koprivnici kod Požege.
Prije 1552. godine u Koprivnici su, između ostalih, bili naseljeni podložnici iz Štajerske kao dio vojne posade. Oni su u jesen 1552. godine pobjegli natrag u Štajersku. U Koprivnici su 1554. godine bila popisana 192 vojnika (82 konjanika i 104 pješaka). Iz izvještaja Ferdinandove komisije koja je 1563. godine pregledavala granične utvrde predloženo je da Koprivnici treba posada od 300 vojnika. Godine 1577. u koprivničkoj utvrdi bilo je 530 vojnika. Broj vojnika u Koprivnici je 1580. godine iznosio 441.
U gibanju stanovništva prema Koprivnici od sredine 16. stoljeća sudjelovali su i graditelji najčešće talijanskog podrijetla koji su modernizirali koprivničku protuosmanlijsku utvrdu. U Koprivnicu je 1549. godine došla carska komisija koju je predvodio jedan od važnijih vojnih arhitekata svog vremena, Domenico dell’Allio (Domenico De Lalio). On je u svom izvještaju ostavio prvi potpuniji opis stanja i izgleda tadašnje koprivničke utvrde. Izvještaj je zajedno s njime sastavio Adam Trautmansdorf. Primljeni izvještaj je vladar sa popratnim pismom poslao zapovjedniku obrane u Slavoniji i Koprivnici Luki Sekelju. Kralj Ferdinand je Sekelja 1554. godine imenovao kapetanom utvrda Koprivnice, Đurđevca i Prodaviza (Virja). Godine 1577. u Koprivnicu je došao graditelj Joseph Vintana.
Graditelj Francesco Marmoro (Franz Marbl) je nekoliko godina do 1590. nadzirao poslove oko gradnje nove koprivničke utvrde. Iz iste godine sačuvan je njegov izvještaj o stanju utvrda Koprivnice i Križevaca kojemu je priložio planove ovih utvrda. Na izgradnji nove koprivničke utvrde radili su radnici sa susjednih vlastelinstava, što također spada u jedan oblik migracija. Godine 1598. zapovjednik slavonske vojne krajine Sigismund Herberstein tražio je kralja neka mu u Koprivnicu pošalje graditelja Aleksandra Pasqualinija iz Nizozemske, koji je dobro razumio probleme nizinskih utvrda.
