Jeste li znali? Jagnjedovec se prvi put spominje 1351., a za 72 denara kupio ga je slavonski ban

Piše dr. Hrvoje Petrić

Srednjovjekovno selo Jagnjedovec pod imenom „villa Jagnedowch“ prvi se put spominje 5. prosinca 1351. godine kada je za 72 marke denara (računajući marku po 5 pensa) plemić Juraj, sin Fyachov „filii Georgii dicti Gerek nobilis de Kamarcha“, prodao svoj posjed bivšem slavonskom banu Nikoli, koji je obnašao dužnost župana Zaladske županije. Akt prodaje zaključen je pred zagrebačkim Kaptolom.

Prema tadašnjim pravilima, trebalo je utvrditi međe posjeda. Tom se prigodom spominje cesta kralja Kolomana („viam dictam Colomani regis“) koja je povezivala Jagnjedovec i Rovišće (« que vadit inter villas Jagnedowch et Rouische»), a po njoj se dolazilo do velike ceste („via magna“) koja je povezivala Rovišće i Koprivnicu, no moguće je da se zapravo radi o dva naziva za istu cestu. U svakom slučaju Jagnjedovec se nalazio na važnoj cesti, koja se u blizini Rovišća i vilikata „Machich“ spominje 1255. i 1270. godine te se pružala u smjeru sjever-jug.

:Koprivničko vlastelinstvo  

Drugi se put ovo naselje navodi u ispravi iz 1477. godine kao dio koprivničkog vlastelinstva. Iako je pisano kao «Zagnedowcz», sigurno se radi o Jagnjedovcu». Moguće je da je slovo «Z» bilo ili krivo napisano ili je od priređivača dokumenta bilo krivo pročitano. Ovaj podatak pokazuje kako se Jagnjedovec nalazio na Koprivničkom vlastelinstvu, što bi se poklapalo s mislima povjesničara Rudolfa Horvata koji drži kako je ovo selo tek u 17. stoljeću osnovano na vlastelinstvu nekadašnjeg Kamengrada.

Jagnjedovec na karti s kraja 18. stoljeća

Postojanje srednjovjekovnog Jagnjedovca na današnjem prostoru smatra i Ranko Pavleš koji, uz ostalo piše: „Ipak, mislim da su se i staro i novo naselje nalazilo na istoj lokaciji. Ovome može biti dokaz rekonstrukcija načina na koji su Koprivničanci sačuvali ime Jagnjedovec. Ili su pamtili ime lokaliteta starog sela u kojem je slučaju i novo selo na istom mjestu ili ime potoka koji protječe kroz današnji Jagnjedovec. Ovaj potok je kratkog toka pa ako pretpostavimo da je oko njegova donjeg dijela bilo selo/varoš Podkameno („Subkuvar“), ostaje nam za smještaj starog Jagnjedovca samo gornji dio, tamo se nalazi i današnje selo tog imena. Toponim Jagnjedovec nastao je po imenu za vrstu drveta jagnjed (odnosno topola „Populus nigra“)“.

„Vu miru i slobode“

Selo Jagnjedovec, južno od grada Koprivnice, bilo je naseljeno 1642. godine Slavoncima ili „Slovencima“. Prigodom ponovnog naseljavanja Podravine u 17. stoljeću kao doseljenici se javljaju Slavonci. Ne radi se o doseljenicima iz prostora današnje Slovenije, nego o kajkavcima iz prostora današnje sjeverozapadne Hrvatske koja se do 17. stoljeća nazivala „Szlouenski orszag“, a njeni stanovnici „Szlouenczi“. Oni će u 17. stoljeću prihvatiti hrvatsko ime.

Koprivnički veliki kapetan Ivan Vilim Galler je “na stoviteh slovenskeh sinov prošnju”, želeći naseliti prostor Koprivničke kapetanije, “vu Jagnedovec poslal gledati obkotariti” koprivničkog vicekapetana Sigmunda Iglla, te vojvode Androka (vjerojatno Mojsesa), (Ivana) Krupca i Radmana (od Poganca). Napominjem da spomenuti vojvode nisu bili nikakvi narodni vođe, već časnici Vojne krajine koji su služili kao svjedoci pri naseljavanju Jagnjedovca. Tada su određene međe jagnjedovečkog područja. Od potoka Jagnjedovca “nekem jarkom iduć na Ivančićevo zaglavje, od tud Draganovem bregom stezom na veliko bilo križevečke megje, od onud zopet stezom na Kamenski breg, bregom do neke ravnice, od tud pojduć starem putem na Vrankovićeve steze, od onud stezom pustivši se dolu vu imenovani gore Jagnedovec potok.” Kapetan je “spomenutem stanovitem Slovencem” dopustio da se nastane “vu miru i slobode”.

Zapis o kapeli Sv. Andrije u Jagnjedovcu 1744

U selu Jagnjedovcu je među brežuljcima prije 1671. godine bila podignuta kapela sv. Andrije. Ista se kapela spominje 1680. godine. Godine 1700. za ovu kapelu piše da je bila napravljena od pletera na drvenim temeljima. Oko nje se nalazilo groblje. Sv. misa se služila na dan Sv. Andrije, te jedna zornica u adventu.

Popisano 15 obitelji

Godine 1659. u Jagnjedovcu je bilo popisano 15 obitelji, a 1700. broj obitelji povećan je na 23. Prvi poznati kućedomaćini u Jagnjedovcu 1700. bili su: Mihael Posavec, Juraj Posavec, Matija Gubicek, Ivan Zubec, Stanislav Zubec, Mara Šimunka, Mihael Figač, Juraj Kralj, Helena Gerginovka, Petar Padovan, Juraj Huli, Pavao Vitelj, Juraj Lojan, Mihael Kovač, Martin Bugjan, Juraj Musak, Gašpar Sobočan, Ivan Pogar, Juraj Šelimber, Stanislav Posavec, Adam Zvonar, Mihel Šegerec i Petar Kolar.

Popis najstarijih prezimena iz Jagnjedovca, u kojem su zabilježena neka srednjovjekovna prezimena (npr. Figač), ali i brojna kajkavska prezimena, očito pokazuje da su Slavonci ili tzv. Slovenci najvjerojatnije bili ostaci u osmanskim prodorima preživjelog starosjedilačkog stanovništva Podravine. Zanimljivo je da nitko od njih nema prezime koje završava na «-ić».

Za vrijeme vladavine Josipa II. (1780.-1790.) napravljen je i opis terena oko Jagnjedovca. Opis je bio rađen u vojne svrhe pa je zato dugo vremena bio smatran tajnom. Donosimo ovdje dio toga opisa: Selo Jagnjedovec „udaljeno je pola sata od Malog Jagnjedovca, kroz dolinu Kamenicu sat i četvrt od Reke, sat od Peščenika, pješice sat i pol od Maslarca. Jagnjedovec leži u dubokom kotlu, na raznim malim uzvisinama, nad kojima pak dominiraju okolna brda. Potok Jagnjedovčica izvire iz mnogih zavoja i izvora iznad sela i kroz te male dolinice nema važnosti. Ipak se preko njega nigdje ne može prijeći. Kada se u njemu spoje ti razni izvori, tvore dva do tri hvata širok i tri do četiri stope dubok jarak koji ima kamenito dno. Potok tako teče do Malog Jagnjedovca i preko njega se nigdje drugdje ne može prijeći, osim na označenim mostovima i putovima. Potok za kišna vremena jako nabuja te je u takvo vrijeme put neuporabljiv, no za nekoliko sati voda opet odtekne pa se tim, ponešto kamenitim putem, odmah može opet voziti. Potočić Martinčev jarak, koji odtječe istočno, nema važnosti, no stalno vlaži livade uz sebe pa se njima može proći samo pješice. Ostali izvori koji se još nalaze oko sela i teku malim udolinicama ljeti sasvim presuše, a istog je obilježja i potok Kamenica koji teče podno brda prema sjeveru u Koprivnicu. Okolna je šuma obrasla gustim visokim stablima, no ponad sela, kuda ide zavojit put u Hudovljane, većinom žbunjem.“

Krajem 18. stoljeća okolica sela Jagnjedovec opisana je sljedećim riječima: „Put koji iz Paunovca, Maslarca i Peščenika ide ovamo hrptom brda na vrhu je širok, ima pjeskovito tlo i uporabljiv je pri svakom vremenu, a na nizbrdici dolje prema selu dijeli se u tri dijela koji prolaze padinama u stalnim tjesnacima do kuća, vrlo su strmi i za najmanje kiše ilovasti, a takve je kakvoće i put koji se na kraju sela spušta ovamo iz Hudovljana. Put na brdskom hrptu između potoka Jagnjedovčice i Kamenice na poljima povrh sela ima čvrsto tlo, širok je i dobar za prolaz pri svakakvom vremenu, a kroz šumu iznad potoka Janušice, kroz vinograd oko Staroga grada, prema pustinjačkom stanu Sv. Emerika nizbrdo, preko Simanićeva brijega i prema Malom Jagnjedovcu, pun je tjesnaca, i njime je teško napredovati.

Put u Mali Jagnjedovec odmah izvan sela dva puta po kamenitu dnu prolazi kroz vodu Jagnjedovčicu, a inače dalje niže preko nimalo dobrog mosta. Tlo mu je cijelom dolinom uzduž potoka kamenito i dobar je za prolaz pri svakom vremenu. Iz tog se puta dijeli drugi put i nastavlja se prema potočiću Martićev jarak 500 koraka po livadama, koje su za kišna vremena močvarne, a potom zaokreće kroz šumu i kao uzak put uspinje se te je na hrptu između potoka Jagnjedovčice i Draganovca vrlo strm, uzduž humaka do vinograda stalno usječen i blatnjav, a kroz vinograde ima bolje tlo sve do Bakovčice. Iste je kakvoće i put koji visokim hrptom ide kroz vinograde Papićev brijeg do ravnice, kao i put koji se odvaja od njega i vodi prema crkvi sv. Vida u vinogradima. Put uzduž potoka Draganovca uporabljiv je samo ljeti, za jako suhog vremena, jer su livade gotovo stalno močvarne i s obiju strana okružene strmim, uskim brdima koja se spajaju. Livadama se isto tako nigdje ne može proći, osim po muljevitom tlu označenih putova. Crkva građena samo od drva leži na najvišem položaju u usporedbi s tim malim uzvisinama. Časničko konačište koje se nalazi ispod toga je od kamena, doduše, ali zbog svog položaja sasvim je neuporabljivo. S brdskog hrpta povrh sela, kamo se uspinju putovi iz Maslarca, Hudovljana i Peščenika, pruža se najdalje vidik prema sjeveru. Živež se odavde najprikladnije može prevesti teškim vozilima u Koprivnicu.“

U drugoj polovici 18. stoljeća spominje se Stari grad kao prostor, ali još uvijek nije imao status naselja. Istovremeno se spominje selo Mali Jagnjedovec koje odgovara i dijelu prostora današnjeg prigradskog naselja Starigrad, ali i njemu najbližih kuća prigradskog sela Jagnjedovec. Donosimo opis toga prostora u drugoj polovici 18. stoljeća: „Udaljeno je pola sata od Jagnjedovca, pola sata od Koprivnice, sat od Reke, četvrt sata od pustinjačkog stana i crkve sv. Emerika. Leži u uskoj dolini, podno visokih brda koja ga dotiču, te je stoga u toj dolini stalna močvara i teško se njome probiti. Nad njim posvuda dominiraju blizu položene uzvisine.

Pored sela protječe potok Jagnjedovčica, koji se punih četvrt sata niže izlijeva u rijeku Koprivnicu. Potok nastavlja teći dva do tri hvata širokim i tri do četiri stope dubokim jarkom. Do utoka u rijeku preko potoka se nigdje ne može prijeći, osim označenim putovima, i to po kamenitu dnu. Velika šuma oko potoka Janušice, povrh Staroga grada, na Simanićevu i Papićevu brijegu, obrasla je visokim i gustim stablima. Kolni put koji odavde ide u Koprivnicu ima uzduž vode ponešto kamenito tlo i širok je. Otprilike 300 koraka iznad crkve put je dubok, uzak i usječen do označene stražarnice, a odatle se opet proširuje i uporabljiv je za teška vozila. Svi ostali putovi koji ravnicom idu u Reku i Koprivnicu, a i drugi putovi, imaju ponešto pjeskovito tlo, no s obiju su strana zarasli živicama, te stoga nisu mnogo bolji od tjesnaca. Svi ostali kolni putovi koji vode hrptom, kroz male udolinice i vinograde nebrojeni su, ali svi su iste kakvoće, naime, usječeni i tako ograničeni, da se na njima ne može ugnuti. Crkva i pustinjački stan sv. Emerika od drva su i isto tako nadvišeni sa svih strana. S Papićeva brijega, s iznimno velikog stabla koje tamo stoji, pruža se vidik vrlo daleko na Stari grad, od takozvanog vinskog podruma Horvatovih, prema ravnici i Koprivnici. Živež se odavde najprikladnije može prevesti u Koprivnicu.“

Prilog 1 – Isprava o naseljavanju i omeđivanju Jagnjedovca od 26. travnja 1642.

„Nos Joannes Gulielmus Galler, liber baro a Schwanperg etc., sacrae caes. reg. Maiestatis consilij bellici in Styria praesidens, eiusdemquae consiliarius, cubicularius ac colonellus confiniorum, item regni Sclavoniae et Petriniae vicegeneralis, nec non supremus praesidij Coproniczensis capitaneus.

Na znanje dajemo vsem, kem se dostoji, kako mi behmo v našem kipu i imenom na stanoviteh slovenskeh sinov prošnju, želijući se nastaniti pod našu oblast kapitanije Koprivničke, v Jagnjedovec poslati gledati i obkotariti visoko rogjenoga kneza Sigmunda Iglla, Koprivničke krajine vice kapitana, Androku vojvodu, Krabca (Krupca, Škrupca) vojvodu, Radman vojvodu, koteri naši posledniki a vitežki ljudi rečeno mesto Jagnjedovec ogledavši, obkotariše ovako: Začemši od Jagnjedovca potoka nekem jarkom iduć na Ivančevićevo zaglavje, otud Draganovim bregom ztazom na Veliko bîlo Križevačke megje, odonud zopet ztazum na Kamenski breg, bregom na neke ravnice, odtud pojduć starim putem na Vrankovićeve steze, odonud stezom, pustivši se dolu v imenovani gore Jagnjedovec potok; i tako obkotarivši to spomenuto selišče Jagnjedovec povrnuše se k nam i povedaše, da vu rečenom mestu nastanjeni orsagu i krajine na ščitenje i obrambu bolje, nego komu na kakov kvar ali zbantuvanje hote biti. Kotero mi prestimavši i želeći krščanskoj krajine povekšanje i tvrdjenje, gore spomenutem Slovencem dopustismo se nastaniti v miru i slobode, kako ostale Krainščane obačajuč je držati, kako i hočemo mi i naši sukcessori; a gusto rečeni Slovenci da imaju vsagdar pokorni i poslušni Koprivničke krajine biti, na što se i navazaše nam svojemi glavami vsum vernostjum. Na to im ov naš list radi potlanje obrambe naše ruke podpisanjem i pečati potvrdjenjem dajemo. Actum Capronczae, die 26. aprilis anno 1642.

(L.S.) Joannes Gulielmus Galler, liber baro manu propria.

(L.S.) Et nos comese Honorius a Trautmanstorff, dominis in Trautenpergh, Kiperg et Ragieka, sacre caesaraea Majestatis consiliarus bellicus, camerarius et colonellus, praesidij Capronizensis capitaneus, praesentes literas Jagnedovchensium incolarum raboramus et deinceps semper valituras facimus. Comes Honorius a Trautmanstorff, manu propria.“

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI