‘Kad mi je umrla žena, rekao sam da i mene stave u grob. Crknuti nemrem, a ništa više nemam’

Krademo bogu dane tu na klupi. Kaj bumo, svadili se ne bumo, nemamo se zakaj – kazao nam je Matija Punčikar (85)


Autor: podravski.hr — 28.02.2019. / 19:53 Aktualno

Matija, pas i Josip - težak, pretežak život

Kada prolazite kroz Goricu, mjesto u općini Rasinja kod Koprivnice, ako je sunčan dan ne možete ne primijetiti dvojicu muškaraca i psa na klupi ispred jedne kuće, u hladovini drveća.

To su Matija Punčikar i Josip Kovačić, dvojica osamljenika i nesretnika, osuđena jedan na drugog, bez ikog svog na svijetu. I nije to tek površan dojam neupućenog promatrača, već gorka istina o teškoj sudbini dvojice susjeda i, silom prilika, prijatelja.

– Krademo bogu dane tu na klupi. Kaj bumo, svadili se ne bumo, nemamo se zakaj – kazao nam je Matija Punčikar (85), otprije četiri godine udovac.

Otkako mu je umrla supruga, živi samo zato što je to odlučio netko odozgo. Njegova to volja nije.

– Crknuti nemrem, a ništa nemam. Sve kaj sam imal ušteđeno potrošil sam na ženu dok je bolovala. Imam ovu tu kuju i još jednu koju su mi ostavili Romi. Koštaju me više nego ja sam, ali volim ih – kroz plač pripovijeda Matija Punčikar.

Susjed mu Josip Kovačić cijelo vrijeme šuti i gleda u pod. Tek povremeno potvrdno kimne glavom na riječi susjeda Matije. Nikada se nije ženio, a nema ni nikoga od rodbine. Lijeva strana tijela oduzeta mu je od moždanog udara, pa da nema susjeda Matije Punčikara, ne bi se mogao ni odjenuti.

Ispred njega, u zapuštenom betonskom cvijetnjaku komad stakla s prozora njegove skromne kuće. Razbijeno staklo ‘dar’ je mjesnih delikvenata umjesto pozdrava. Ostala je rupa, pa je spustio roletu da mu ne ulazi hladnoća.

– Svaki dan prolaze tu na putu do škole, ma ni da bi rekli ‘dobar dan’. Ništa. Umjesto toga, kamenje u ruke pa koga pogodiš. Njemu su razbili staklo. Puklo je ko da je netko gađao puškom – objasnio nam je Matija Punčikar.

Kako nisu vidjeli tko je Josipu razbio staklo, nemaju koga optužiti, ali boli ih što su danas ovako sami i siromašni, a neki drugi dobivaju velike socijalne pomoći.

– On meni nemre nikak pomoći, a ja njega tu i tam oblečem jer se nemre zakopčati. On ima nekakvu penziju, ja nikakvu. Dobro da ga imam, da bar z nekim reč morem progovoriti, ali život nam je nikakav. Nit nas oče bog, nit vrag zeti. Kak mi je bez žene? Zamislite kak bi vama bilo četiri godine u samici, da vas netko zatvori. Dok mi je žena umrla, rekao sam nek iskopaju širu jamu i nek stave i mene, ali nisu. Kako dalje da živim – s plačem je zaključio Matija Punčikar. (mi)

FOTO: NIKOLA WOLF