Kad se sjetim što je Podravka sve izgubila muka mi je

Podravski list profile

Dobitnik ovogodišnje nagrade grada Ludbrega za životno djelo, Latif Bajrović, čovjek je koji je tehnološki osmislio i pustio u pogon prvu tvornicu lijekova Belupo u Ludbregu i jedan je od najzaslužnijih što je Podravina postala sjedište farmaceutske industrije. Njegov dolazak u Ludbreg zapravo je splet raznih  okolnosti.

Latif Bajrović rođen je u crnogorskom gradu Pljevlje. Stekao je zvanje inženjera tehnologije te je od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća radio u Beogradu  na jednom projektu farmaceutske kompanije Bayer.

Iskustvo u projektiranju

– Tamo sam radio s jednim stručnjakom iz Ljubljane koji je poznavao Franju Kajfeža (istaknuti hrvatski znanstvenik, rođen u Martijancu, kasnije ministar industrije i prvi krapinsko-zagorski župan, op.a), koji je idejno započinjao projekt izgradnje tvornice lijekova u Ludbregu.  Doktor Kajfež pitao me bih li želio preuzeti tehnološki dio izgradnje i opremanje tvornice lijekova u Ludbregu – objasnio je Latif Bajrović svoj put prema Ludbregu.

Kada je mladi inženjer Bajrović došao u Ludbreg, zgrada Belupa već je bila u visokom stupnju izgradnje, ali nedostajalo je ono najvažnije, trebalo ju je  tehnološki opremiti. Bio je to vrlo zahtjevan proces, za koji je u ovom dijelu Hrvatske nedostajalo stručnih ljudi.

– Imao sam iskustvo u projektiranju proizvodnih pogona, ali ne u farmaceutici, a  nitko od mojih suradnika također nije imao potrebno iskustvo. Upravo zbog toga sam organizirao edukacije za sebe i suradnike u Ljubljani – napomenuo je Bajrović i dodao da su još dvije stvari presudile da dođe u Ludbreg.

Neopisivo mu je drago što je Belupo kompanija kakva je danas

– Moja supruga bila je rodom iz Krapine, pa joj je ovo podneblje bilo poznato, a možda je i zbog toga pristala da dođemo u Ludbreg. Isto tako, tadašnji načelnik općine Ludbreg Drago Novak oduševio me svojim pristupom. Radi se o čovjeku koji je u Ludbregu ostavio dubok trag kao načelnik, ali i kao čovjek. Nakon razgovora s njim odlučio sam prihvatiti ovaj posao u opremi tvornice lijekova – istaknuo je Latif Bajrović.

Rukovodio opremanjem

Opremanje tvornice i tehnološko postavljanje relativno je kratko trajalo te je  tvornica Belupa otvorena 1971. godine.

U sljedećim godinama Latif Bajrović obnašao je razne rukovodeće funkcije u tvornici, ali i Belupu općenito. Na poziv tadašnjeg predsjednika Vlade Franje Gregurića inženjer Bajrović rukovodio je opremanjem dviju farmaceutskih tvornica, jedne u Ukrajini, druge u Rusiji.

– Radilo se o međudržavnom dogovoru, a premijer Gregurić zamolio me da pomognem zbog svog iskustva, što sam i prihvatio – kaže.

Iako svoj rad u podravskoj farmaceutskoj industriji pamti većinom po dobrom, ima i nekih događaja koji ga nisu razveselili.

– Neopisivo mi je drago što je Belupo kompanija kakva je danas. Radi se o internacionalnoj, odlično uređenoj kompaniji koja posluje u mnogo zemalja, a i ja sam sa suradnicima mnogo putovao i pomagao u širenju poslovanja. S druge strane, žao mi je što Belupo više ne postoji u Ludbregu, gdje je sve počelo – objasnio je Latif Bajrović i naveo neke detalje koji pokazuju da je Belupo još i danas komotno mogao biti u Ludbregu.

– Postojala je ideja da Belupo i Pliva u Ludbregu ili okolici grade tvornicu penicilina. To su trebali raditi, jer je zdravstvena inspekcija zabranila da se zbog  mogućnosti kroskontaminacije u istim pogonima proizvodi penicilin i drugi lijekovi. Došlo se do ideje da se tvornica gradi u Ludbregu te sam je ja trebao projektirati, no tadašnje vodstvo Podravke nije na vrijeme i dovoljno kvalitetno reagiralo – istaknuo je Latif Bajrović, ipak ne želeći otkriti o kojoj se godini točno radilo te tko su bili ključni ljudi u koprivničkoj kompaniji u to vrijeme.

– Nažalost, čelni ljudi Plive nisu imali strpljenja i sami su krenuli u taj projekt u Zagrebu, što mi je izuzetno žao. No, imao sam i veliku ulogu u opremanju i projektiranju tvornice u Koprivnici. Sretan sam što se sada izgradilo novo krilo tvornice – istaknuo je Bajrović i dodao da postoji još jedna stvar zbog koje mu je žao.

Živio od 800 kuna!

– U vrijeme kad sam išao u mirovinu u Belupu nije vladala dobra poslovna klima. Isto tako, uvučen sam u neke stvari protiv svoje volje, ali više od toga ne želim reći. Reći ću samo da sam u mirovnu otišao dvije godine prije uvjeta te sam u to vrijeme živio od 800 kuna koje sam dobivao od HZZ-a, ali više nisam mogao izdržati – objasnio je Latif Bajrović.

No, s druge strane, Bajrović smatra da je današnja situacija u Belupu mnogo bolja.

– Sadašnjeg predsjednika uprave Hrvoja Kolarića poznajem otkad je bio klinac, a poznavao sam i njegova oca koji je također radio u Belupu. Hrvoje je pravi čovjek za ovaj posao, školovani farmaceut. Mislim da sada Belupo vodi stručan čovjek, što ponekad u prošlosti nije bio slučaj i zbog toga sam neopisivo sretan – istaknuo je Latif Bajrović, koji je pozdravio i napore sadašnje uprave Podravke što više razvija kooperantsku poljoprivrednu proizvodnju i oživljava vlastitu.

Zbog humanitarnog rada Bajrović je primio i odlikovanje Red Danice hrvatske od prvog predsjednika Republike Franje Tuđmana

– Kad se sjetim što je Podravka sve izgubila, mučno mi o tome razmišljati, kolike su se tvornice zatvorile i iz kakvih razloga. Ako je put današnje uprave da se revitalizira proizvodnja, onda to od svega srca pozdravljam – zaključio je Latif Bajrović.

Osim nagrade za životno djelo grada Ludbrega, zbog svog humanitarnog rada Latif Bajrović primio je i odlikovanje Red Danice hrvatske od prvog predsjednika Republike Franje Tuđmana.

Putuje i čita

– Za vrijeme rata u Ludbreg je došlo mnogo prognanika koji su tu živjeli. Tada sam razmišljao kako tim ljudima pomoći i u Ludbregu sam organizirao jedan pogon gdje su sklapali „kinder jaja“. Želio sam da se osjećaju korisno i da mogu nešto zaraditi. Nekima je bilo čudno što im pomaže Crnogorac, ali kasnije su se rodila i neka krasna prijateljstva između mene i tih ljudi koju su bili potjerani iz svojih domova. Veze još i danas postoje – prisjetio se Latif Bajrović.

Danas nekadašnji prvi tehnolog Belupa i jedan od najznačajnijih ljudi u povijesti te kompanije živi aktivnim umirovljeničkim životom u Ludbregu, dosta putuje i čita.

– Volim putovati, ali su putovanja skupa. No, zbog posla sam mnogo proputovao i svašta prošao, kako u poslovnom, tako i privatnom životu. Isti dan izgubio sam majku i brata koji se srušio na majčinu pogrebu i umro mi na rukama, a bez supruge ostao sam 1994. godine. No, imam sina, koji je hrvatski branitelj i radi u koprivničkoj bolnici i dva krasna unuka, zbog čega sam neizmjerno sretan –  zaključio je Latif Bajrović.

FOTO Nikola Wolf

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti