Kako je govorio poznati Đelekovčan: Hrvatski seljak nije komunist

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: dr. Hrvoje Petrić, Iz povijesti Podravine i Prigorja. Čitajte svaki ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista.

Mihovil Pavlek Miškina rođen je u Đelekovcu 24. rujna 1887. godine. U njegovoj je obitelji zabilježena legenda o doseljavanju obitelji Pavlek u Đelekovec kraj Koprivnice iz Zagorja. Legendu je zabilježio publicist Zvonimir Kulundžić.

Porijeklo

„Miškinin otac, kao što je bio i on sam, bio je seljak, a isto to su svakako bili i njihovi preci toliko i toliko generacija unazad, sve do onog najstarijeg što ga spominje stara porodična legenda koja se prenosi i prepričava s oca na sinove, a koji se, navodno, kao sudionik velike puntarije pod vodstvom Matije Gupca godine 1573., bježeći iz stubičkog kraja (u Hrvatskom zagorju), ispred osvetoljubivih i od bijesa pomahnitalih Tahijevih žbira i krvnika, zaustavio u podravskom selu Đelekovcu i tu osnovao porodicu Pavleka (…) Za tu porodičnu legendu – kao uostalom i za svako drugu porodičnu legendu – uz čisto verbalno predanje, navode se i dokazi: Kad je, navodno, onaj Gupčev puntar došao u Đelekovec i kad su ga pitali kako se zove, on, ne htijući otkriti čitavo svoje ime, odgovori da se zove Pavlek, a tako naši hrvatski Zagorci, baš u stubičkom kraju, zaista od tog po čitavom kršćanskom svijetu veoma rasprostranjenog imena Pavao – Pavle stvaraju od milja tako zvani hipokoristički oblik sa nastavkom – ek; dakle, Štefek, Ivek, Francek, Jurek, Matek pa i Pavlek. Podravci, međutim, u kraju iz kojeg je Miškina, umjesto hipokorističkog oblika u tu svrhu upotrebljavaju tzv. augmentativni oblik sa nastavkom ina, dakle Štefina, Ivina, Francina, Jurina, Matina, Pavlina, pa prema tome i Miškina.“

Zvonimir Kulundžić, zapisavši ovu legendu, očito ju je malo dotjerao i „začinio“ time da je jedan od izbjeglih zagorskih seljaka nakon Gupčeve bune 1573. pobjegao u Podravinu. Poznato je da je Zagorje u drugoj polovici 16. stoljeće prostor u koji se doseljava stanovništvo iz istočnih od osmanskih prodora ugroženih područja pa tako i iz Podravine. Čini se da je jezgra legende o doseljavanju Pavleka iz Zagorja moguća, ali to doseljavanje svakako pada u 17. stoljeće i dio je šireg procesa iseljavanja Zagoraca na istok te nema nikakve veze s Gupčevom seljačkom bunom. Osim toga, prezime Pavlek se u popisu Đelekovčana ne spominje u popisu Đelekovčana iz 1598. godine, a prvi zapis ovoga prezimena je u tome selu datiran tek 1659. godine. 

Mihovil Pavlek Miškina (1933.) u Đelekovcu

Mihovil Pavlek Miškina autor je mnogobrojnih brošura i triju zbirki novela (Za svojom zvijezdom, 1926, Trakavica, 1935, Krik sela, 1937). Njegova knjiga Trakavica prevedena je na njemački jezik, a neke njegove priče i pjesme prevedene su na poljski, bugarski i još neke jezike.

Nije slučajno da su seljački književnici Mihovil Pavlek Miškina i Mara Matočec rođeni oboje u Đelekovcu, a ovo selo je i rodni kraj jednog od prva tri slikara hrvatskog naivnog slikarstva – Mirka Virusa. Već 1905. godine Miškina se susreće sa Stjepanom Radićem te je izjavio da su prve Radićeve riječi seljacima bile: – Nosite li molitvenike u crkvu?, te je zapisao: „Kad su mu odgovorili da nose, odgovorio je, da je to dobar znak. Jer kad ljudi znaju da čitaju molitvenik, znat će i nešto drugo da čitaju. Te godine je osnovana Hrvatska seljačka stranka protiv tuđe sile i domaće krivice.“

Počeci

Za vrijeme Prvog svjetskog rataMiškina je služio u XVI. infanterijskoj regimenti u Bjelovaru, jer radi slabog vida nije mogao biti poslan na bojište, a nakon rata je počeo s književnim radom iako je imao završenih samo pet razreda pučke škole.

Tijekom 1919. smrt Antuna Radića je potaknula Miškinu da mu napiše nekrolog, koji je ujedno i prvo Pavlekovo objavljeno književno djelo. Miškina je jedno od prvih djela napisao i o Stjepanu Radiću, koji je u to vrijeme bio veliki protivnik režima te je mnogo boravio u zatvoru. Mihovil Pavlek Miškina se Stjepanu Radiću javio 1920. s pjesmom “On i oni”.

Zanimljivo je da se Miškina ne uključuje u politiku sve do 1923. godine a tada je već imao 36 godina. Te je godine u kotaru Ludbreg bio kandidiran seljak i narodni zastupnik iz Novoga Sela Blaž Šalamon, a kao njegov zamjenik podršku mu je dao Mihovil Pavlek Miškina. I na idućim izborima, 1925. godine, Miškina je onaj koji kao zamjenik daje podršku glavnom kandidatu. Tada se Miškina kandidirao na izborima Hrvatske seljake republikanske stranke kao zamjenik Pavlu Dombaju iz Drnja, koji je bio uspješni kandidat u kotaru Ludbreg. Zanimljivo je kako Miškina u to vrijeme ne obnaša ni najvišu poziciju u općinskoj organizaciji stranke u Đelekovcu, već je bio biran na dužnost potpredsjednika.

Zanimljivo je da se interesirao za povijest rodnog Đelekovca, a planirao je napisati knjigu o svom selu zajedno s ivanečkim župnikom Franjom Brdarićem. Ostalo je tek nekoliko fragmenata koje je zabilježio Mihovil Pavlek Miškina, poput razmišljanja o nekim nazivima oko Đelekovca: „Tako npr. na jednom brežuljku zvanom Batjan, za koji neki kažu da je dobio ime zato što se na njem utaborio Batuhan, dugi vele da je to riječ ilirskog korijena, nastala od riječi bat, što znači brežuljak – uzdignuta zemlja, a narod priča da je tu propala crkva. Jedno polje nosi naziv Cirkvišče i u spomenici župe spominje se da je tu postojala crkva. Na drugoj strani sela zove se jedna uvalina Gradun, a priča hoće da je tu bila crkva. Koliko u tome ima istine, ne znam… Na istim poljima, u neposrednoj blizini crkve, postoje jame i bare i kojekakvi kutovi koje narod poznaje kao sjedišta zlih duhova ili mjesta za sastanak vila….“

Mihovil Pavlek Miškina je tijekom 1926. godine mnogo pisao u Seljačkoj prosvjeti, koja se tada dosta čitala među seljaštvom. Nema gotovo niti jednog broja u kojem nije bila objavljena neka Miškinina crtica, pjesma, novela ili samo razmišljanje o položaju naroda. No ni Miškina 1926. nije pisao hvalospjeve Stjepanu Radiću, već se radije prisjećao Antuna Radića, čiji je život bio jednostavniji i politički mnogo čišći nego Stjepanov, koji je u poslijeratnim vremenima tražio različita politička rješenja za svoju stranku te je seljaštvo teško pratilo brze promjene u Radićevoj politici. Miškina je prvi uočio i velike mogućnosti povezivanja mladih sa sela u organiziranju posjete kazališnim predstavama u Zagrebu, što je zbog Stjepana Radića, koji je u to vrijeme bio ministar prosvjete, tolerirano od strane vlasti. Uočio je i vrlo velike mogućnosti koje krije posjet seljaka kazališnim predstavama.

Miškinina rodna kuća

Crveni makovi

Prva knjiga Hercegove „Seljačke knjižnice“ bila je autorstvo Mihovila Pavleka Miškine, a bila je objavljena pod naslovom „Za svojom zvijezdom“(Zagreb 1926.). Sadržala je nekoliko Miškinih radova sa socijalnom problematikom, koja je mučila stanovništvo ovog kraja. Knjiga je bila vrlo čitana te je budila seljačku svijest i ukazivala na duševnu snagu, o čemu je stanovništvu čitavog ovog područja govorio i Antun Radić. Seljaci su bili tako oduševljeni Miškinom da je i jedan drugi seljački pisac, Mijo Stuparić iz Vidrenjaka kraj Kutine, objavio esej „Hrvatska seljačka književnost“, u kojem je prikazao djelatnost Miškine do objavljivanja spomenute knjige. Uz to je Stuparić napisao i pjesmu „Miškini“.

Miškina se jedno vrijeme okušao i kao načelnik općine Đelekovec, a u vrijeme diktature kralja Aleksandra bio je onemogućen u političkom radu, no tada je intenzivirao književni. Miškina je 1932. godine objavio knjigu „Trakavica“, a te je godina nastala i prekrasna pjesma „Crveni makovi“ koja u Kalendaru HSS-a za 1933. godinu ima naziv „Crveni krvavi makovi“, što je bio osjećaj na ugrožavanju hrvatskog naroda, što je Miškina doživljavao u vremenu velikosrbijanske diktature kralja Aleksandra. Nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseillu opet je pooštren teror, a prvog ožujka 1935. je objavljena i Miškinina pjesma „I mi smo ljudi“, koju je objavila revija „15 dana“. Ova je pjesma služila u preizbornoj agitaciji HSS-a.

Politikom se ozbiljnije nastavio baviti 1935., kada je na izborima 5. svibnja dobio u koprivničkom kotaru 10.133 glasova. Na izborima 11. prosinca 1938. za Miškinu je glasovalo 12.452 ljudi (dobio je gotovo 90 posto od ukupnog broja glasova!), ali ni 1935. ni 1938. nije bio izabran u skupštinu jer je izborni zakon bio takav da je zastupnikom proglašen provladin kandidat, koji je dobio tek neznatan broj glasova.

Komunizam

Mihovil Pavlek Miškina bio je suradnik novina Seljački svijet (izlazile su od 1933. do 1939. godine), pa je time postupno postajao sve prepoznatljiviji u hrvatskom društvenom životu. U ožujku 1933. Miškinu je u Ðelekovcu posjetio američki pisac slovenskog podrijetla Louis Adamić, koji u Zagrebu tiska roman „Dinamit“, a Miškini je u tisku zbirka novela „Trakavica“. Miškina je Adamiću „otvorio svoju dušu“ ispričavši nevolje sela pa je spoznanje dobiveno tim razgovorom Adamić objavio 1934. u svojoj knjizi „The Nativ’s Return“ te Miškinu i probleme hrvatskog sela približio američkoj javnosti.

Mihovil Pavlek Miškina je nakon izbora 1935. postao najveći podravski politički autoritet, a ubrzo se profilirao i kao jedan od lidera socijalno usmjerenog dijela HSS-a. Još uvijek se često postavlja pitanje zašto je Miškina objavio brošuru „Zašto hrvatski seljak nije komunist“ (1938.)? Je li to imalo političku pozadinu kako bi se onemogućilo da komunisti izađu na izbore zajedno s opozicijom HSS-a?

Prema povjesničarki Miri Kolar možda je to ono što je Miškina vidio i čuo do tada od povratnika koji su došli iz Rusije iako su komunisti sakrivali pravu istinu. Odgovor se može potražiti u politici 15 godina prije, a u vrijeme kada Stjepan Radić pokušava na svim stranama naći pomoć, pa odlazi čak i u Rusiju, gdje upisuje svoju stranku u Seljačku internacionalu. Jedva se je opravdao poslije povratka u zemlju, pri čemu su otpali od njega Tomo Jalžabetić i drugi. Rudolf Horvat i mnogi koji se nisu složili s ovim njegovim postupkom rekli su da Radić nikada nije učinio nešto luđe nego što je upis Seljačke stranke u Komunističku seljačku internacionalu. Između ostaloga, u svojoj knjizi „Zašto hrvatski seljak nije komunist“ je jasno napisao kako„seljak vjeruje, da se (dobar) ljudski život može postići jedino prosvjetom i znanjem, organizacijom i slogom, a ne nasiljem“. Miškina je svjestan koliko su gospodarska kriza i beogradska diktatura osiromašili seljačko gospodarstvo, zbog čega je snažno inzistirao na socijalnim programima, ali se u spomenutoj brošuri jasno distancirao od komunista. Zanimljivo je da je u istoj brošuri Miškina napravio otklon od kapitalizma.

Za Đelekovec je od osobitog značaja da je tamo, osim Mihovila Pavleka Miškine, djelovao i jedan prvih slikara hrvatske naivne umjetnosti Mirko Virius (Đelekovec, 28. listopada 1889. – Zemun, 1943.), koji je počeo crtati u ruskom zarobljeništvu tijekom prvoga svjetskog rata. Miškina je zaslužan što je Viriusa u proljeće 1936. povezao sa seljacima-slikarima Ivanom Generalićem i Franjom Mrazom iz Hlebina pa je on iznova početo crtati i slikati te je u nekoliko idućih godina stvorio svoja najvažnija djela.

Ustaše

Uz brojne aktivnosti u središnjici Seljačke sloge, Miškina je mnogo surađivao i sa Zavodom za istraživanje seljačkog gospodarstva Banovine Hrvatske, koji je vodio i Rudolf Bićanić, ali i sa Štamparovom Školom narodnog zdravlja. Također je bio predsjednik Izdavačke zadruge hrvatskih seljačkih kulturnih radnika „Dom Stjepana Radića“.

Kao odličan govornik osvajao je srca slušatelja te stoga ne treba čuditi da je bio rado viđeni govornik od Zagreba do brojnih hrvatskih sela i gradova, a jedno od njegovih predavanja bilo je odlično prihvaćeno i u Splitu. Govorio je i po brojnim selima u Srbiji (osobito u Šumadiji i Mačvi), gdje je održao na desetke sastanaka u kragujevačkom i gružanskom kotaru te u okolici Šapca, a na najvećem dijelu toga područja je na idućim izborima pobijedila lista predvođena dr. Vladkom Mačekom. U međuvremenu je Miškina držao predavanja u Zemunu, Beogradu, Sarajevu i drugdje. Bio je zagovornik suradnje Hrvata i Srba pa je u više navrata i u Hrvatskoj i u Srbiji izjavljivao da se samo slogom Hrvata i Srba može poboljšati položaj ljudi.

Poslijeratna pisanja o Miškini probala su ga predstaviti kao protivnika stranačkog vodstva, tj. HSS-ove središnjice u Zagrebu. Taj bi odnos, kao i sukobe između istaknutih podravskih HSS-ovaca, trebalo podrobnije istražiti jer se možda u tome krije uzrok Miškinine tragične smrti u koncentracijskom logoru. Kao prilog ovim raspravama navodim svjedočanstvo nekadašnjeg glavnog tajnika HSS-a (kasnijeg predsjednika) Jurja Krnjevića, koji je nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme svog drugog boravka u emigraciji, izjavio slijedeće: „Miškinu sam vrlo dobro poznavao. Dolazio je često k meni u ured u vezi strankinih poslova. On nije bio nikada komunista, već naprotiv tih i mukotrpan čovjek i do skrajnosti pacifist. Toliko plemenit, da ne bi mogao zgaziti ni mrava. U Hrvatskom Seljačkom Pokretu uživao je poštovanje uslijed svoga predanog rada, a naročito u ‘Seljačkoj Slozi’. Stoga nema ni trunka istine o nekom ‘zapostavljanju’ od strane vodstva HSS-a, već naprotiv samo priznanje. To su već poznate podvale od strane komunista, da bi se ocrnilo vodstvo HSS-a, jer im je predsjednik Maček trn u oku, kao i cijeli Hrvatski Seljački Pokret“.

Miškina je već prije rata bio „na meti ustaških emigranata“, a Martin Nemec, jedan od vodećih koprivničkih ustaša, 1939. godine pisao je Valku Loborcu, koprivničkom tiskaru i nakladniku te Miškininom suradniku, u Koprivnicu, kada se ustaše vrate da kaže Mišini „da ih ne čeka jer da će se s njime obračunati“. Miškina je najviše smetao bivšem koprivničkom gradonačelniku Ivanu Kraljiću, koji je želio što više pripadnika HSS-a uključiti u ustaški pokret.

Možda je moguće tražiti uzroke Kraljićeve netrpeljivosti i u tome što mu je Miškina bio svojevrsna konkurencija. Poznato je da je Kraljić u 20-im godinama kao koprivnički gradonačelnik i narodni zastupnik u parlamentu bio vodeća osoba u HSS-u na koprivničkom području, a na njegovo mjesto u 1930-ima je došao Miškina.

Treba istaknuti kako je Miškina zaista bio dosljedni sljedbenik nauka, ideja i načina rada braće Radića, opredijelivši se za nenasilnu, ali vrlo intenzivnu borbu za hrvatske interese i bolji položaj hrvatskog čovjeka. Miškina je razvio široku djelatnost u jačanju seljačkog pokreta diljem Hrvatske i izvan nje, no njegov utjecaj se nije svidio protivnicima s hrvatske ekstremne političke desnice koji su ga sustavno napadali i na kraju ubili u koncentracijskom logoru Stara Gradiška 1942. godine, o čemu ću pisati u idućem nastavku.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI