Kako je liječnik kupio Botovo od obitelji Inkey, rasparcelirao i onda prodao zemlje stanovništvu

Piše dr. Hrvoje Petrić

U Botovu su živjeli seljaci u statusu slobodnjaka pa je najvjerojatnije osnivanje toga sela vezano uz naseljavanje novoga stanovništva kojeg su plemići mamili dajući im povlastice. Ti se preseljenici u najviše slučajeva nisu se htjeli naseliti kao kmetovi, a uvijek je postojala mogućnost da prebjegnu u Vojnu krajinu i ondje postanu krajišnici. Položaj slobodnjaka po pojedinim se naseljima neznatno razlikovao. Na svim su mjestima plaćali visoku novčanu daću koja je iznosila 4-5 forinti, ali su je mnoga sela plaćala i u paušalnom iznosu. Slobodnjaci nisu davali tlaku.

Njihova osnovna služba trebala je biti vojna služba u vlastelinskom banderiju. Ali kako u 17. stoljeću više nije bilo velikih ratovanja, feudalci su slobodnjacima postupno nametali i druge službe kao što su stražarenje, prenošenje vlastelinske pošte, sudjelovanje u lovu, obavljanje različitih poslova u kaštelima, itd. Usprkos svemu, slobodnjaci nisu bili slobodni seljaci. To se odnosi i na slobodnjake u Botovu. Oni su, jednako kao i kmetovi, bili podložnici svoga vlastelina. On im je mogao suditi za različite prekršaje i krivice. Njemu su morali služiti i davati novčanu rentu. Sloboštine te kategorije zavisnih seljaka sastojale su se zapravo u tome što nisu morali davati poljoprivrednu tlaku. Njihov je položaj, prema tome, bio znatno bolji od položaja kmetova. Slobodnjaci nisu činili posebnu imovinsku kategoriju seljaka.

Prema popisu iz 1694. godine u Kuzmincu se nalazila plemićka kurija s brojnim gospodarskim zgradama. Alodijalne zgrade sa žitnicama i stajama postojale su također u selu Grbaševcu. U Kuzmincu, Bogačevu i Grbaševcu, vlastelin Makar držao je i alodijalne poljoprivredne površine. Vlastelinstvu je pripadao dio kmetova u Kuzmincu, Koledincu, Zablatju, Selnici, Kutnjaku, Antolovcu, Bogačevu i Grbaševcu te veća skupina slobodnjaka u Martiniću, Botovu i Torčecu. Čini se da je tih slobodnjaka bilo više od kmetova.

Brodski prijelaz preko Drave kod Torčeca i Botova spominje se u zaključcima Hrvatskog sabora održanog u Varaždinu 12. srpnja 1704. godine. Izgleda da je prijevoznina (brodarina) bila previsoka pa je od Križevačke županije 5. rujna 1716. godine traženo da prijevoznici ne budu preskupi. U Botovu je 1771. godine u jednoj kući živjelo 5,4 ukućana, 1782. ih je bilo u prosjeku 4,7, dok je 1787. broj ukućan bio samo oko 3,7. Prosjek za sve tri godine bio bi oko 4,6. Ako broj ukućana procijenimo istim brojem kao i broj obitelji, vidimo da su u Botovu živjele manje obitelji od onih u Drnju i Torčecu. U Botovu je 1733. približno živjelo 440 stanovnika.

Tlaka

Kada se 1736. godine određivao državni proračun, određeno je da Točanci moraju plaćati od svakog dima 18 rajnskih forinti, dok su stanovnici Botova od četvrtine dima plaćali 9 rajnskih forinti. Iduće godine porez je povećan, pa je Torčec plaćao 21 forint, a Botovo 10 forinti i 40 denara.

Vojska je nastojala kontrolirati brodski promet rijekom Dravom, pa je 1786. godine oduzela lađe stanovnicima Botova i Đelekovca koje su oni kupili od grčkih trgovaca. Stanovnici su se zbog toga žalili Križevačkoj županiji.

Slobodnjaci su činili vojnu postrojbu svog vlastelina, odnosno vlastelinstva, zvanu banderij. Hrvatski je sabor za vrijeme ratova donosio odredbe da vlastelinstva na kojima postoje slobodnjaci daju u vojsku određeni broj slobodnjaka. Ti su slobodnjaci sudjelovali u radu kao vlastelinska postrojba i pod zapovjedništvom časnika koje je odredio njihov vlastelin. Smatralo se da su vlastelinstva sa slobodnjacima dužna opremiti i poslati svoje postrojbe u zemaljsku vojsku, npr. početkom 18. stoljeća sudjelovali su u ratu protiv Rakoczyjevih pobunjenika u Mađarskoj. Kako se znalo da će Turci 1738. godine nastaviti rat (nakon 1737.), kralj Karlo zamolio je da se hrvatska vojska povisi na 7000 vojnika, a Torčec je morao opremiti 30 konjanika i 40 pješaka za novi rat 1741.-1748. Izgleda da su se banderijalci iz Botova i Torčeca borili u Italiji, Bavarskoj, Češkoj i Belgiji. Ban je 1748. godine pisao Hrvatskom saboru o junaštvu hrvatske vojske koja se uskoro vraćala u domovinu. Prigodom detaljnih uputa o novačenju u pojedinim selima banske Hrvatske spominju se ova dva mjesta. Zanimljivo da upravo iz tih vremena, točnije iz 1740., imamo zabilježeno kako je zagovorom Majke Božje u Drnju „jedna žena iz Botova tri leta krvavoga betega je trpela, kak se je sim zagovorila, taki je ozdravila.”

Botovo na karti iz 19. stoljeća

U prvoj polovici 18. stoljeća nametnute su neke nove radne dužnosti slobodnjacima. Slobodnjaci iz Botova i Torčeca bili su prisiljeni prodavati vlastelinsko vino, Đelekovčanima je povećan podvoz na duge relacije, a od ranije su morali s polja voziti u spremište vlastelinske žitarice. Godine 1748. bila je izvršena istraga o pravima vlastelinstva Rasinja u posjedu Botovo, dok je 1750. godine izvršen popis podložnika i njihove imovine u Botovu i Torčecu. Izgleda da nisu bili riješeni vlasnički odnosi jer je 1755. godine došlo do tužbe vlastelinstva Rasinja oko posjeda Botovo i Torčec. Godine 1786. uvodi se dužnost bilježnika ili notara u pojedina sela. Iz te godine postoji izvještaj o imenovanju bilježnika za općinu Botovo. Iz određenog razloga 1782. u selu Botovu seljaci su župniku, umjesto žita, po svakoj kući davali devet groša.

Iako su slobodnjaci imali važnu ulogu u organiziranju hrvatske zemaljske vojske, feudalci su u 18. stoljeću, naročito u razdoblju kada nije bilo ratova, nastojali izmijeniti njihov položaj. Njima zapravo, osim pri nekim svečanostima, nisu mnogo trebali podložnici koji su vojnu dužnosti imali kao gotovo osnovnu dužnost. Naoružani Botovčani bili su opasni za susjedne vojnokrajiške časnike, a 1780. godine su pri mjerničkim radovima napali natporučnika Mayerspergha. Kasnije su se slobodnjaci iz ovih sela borili i u ratovima s Napoleonom (1797-1813.). Kod utvrđivanja broja i sastava banderijalne vojske te sastava zapovjedništava i obaveza pojedinih dobara zaključeno je 16. studenog 1800. godine da u pojedine postrojbe uđu vojnici istih banderijalnih dobara. U trećoj kapetaniji spominju se banderijalci iz Botova. Oko 1809. javio se val nemira izazvanih vojnom obvezom i vojnim teretima, pojavili su se dezerteri koje se pokušavalo vratiti na bojišnicu mirnim načinom, prvenstveno posredstvom seoskih sudaca. To nije uspijevalo jer su dezerteri stalno mijenjali mjesto boravka. Zbog toga nije čudno što su propisane mjere protiv razbojnika oko Drave u Đurđevačkoj pukovniji, ali i na području oko Botova 1811. godine. Ubuduće će trebati pokazati u kolikoj su mjeri na stanovništvo utjecali ratovi, a u kojoj su mjeri pozitivno djelovale migracije te kakav je odnos između ta dva utjecaja. Zanimljivo je spomenuti postojanje pitanja tzv. “ranih ženidbi” kojima su u Vojnoj krajini vlasti nastojali nadoknaditi demografske gubitke uslijed čestih ratova.

Kod Botova je bio izgrađen most na Dravi, a srušen je u poplavi 1827. godine. Vjerujući da nosi zaštitu od poplava stanovnici Botova postavili su kip sv. Ivana Nepomuka, a kasnije su izgradili kapelu. Legenda kaže da je tamo napravljena kapelica na mjestu do kojeg je došla voda u vrijeme jedne poplave rijeke Drave. Tada je Drava poplavila Dudilnjak, Honku i Posomok. Kapelica je srušena u prometnoj nesreći 1974. godine, a na drugoj lokaciji ponovo izgrađena 1982. godine.

Na Hrvatskom saboru održanom 4. kolovoza 1836. godine u Zagrebu podnesena je predstavka kralju kako bi naredio Varaždinskom generalatu popravak mosta kraj Botova, koje se nalazilo na važnoj trgovačkoj prometnici. Od toga nije bilo ništa jer je 1839. godine most još uvijek stajao porušen. U općim smjernicama izaslanicima Hrvatskog sabora na Ugarsko-hrvatskom saboru 1843. godine, u predmetima koji se odnose na Hrvatsku, dana im je uputa da se požuri obnova mosta na Dravi kod Botova. Prema izvještaju izaslanika, Hrvatski je sabor u Zagrebu 23. rujna 1845. godine donio odluku prema kojoj je trebalo podnijeti novu predstavku kojom bi se požurila obnova dravskog mosta kod Botova. Osim Sabora i Generalkomanda za Hrvatsku i Slavoniju 1850. godine tražila je povratak mosta preko Drave. Svi su pokušaji bili bezuspješni, a novi most je izgrađen kao željeznički tek 1869./1870. godine. Godine 1888. počeo se graditi novi most na Dravi s dva kolosijeka, od kojih je jedan povezivao kolodvore Botovo i Gyekenyes, a drugi kolodvore Botovo i Zakany. Novi most na Dravi je otvoren 15. studenoga 1894. godine. Bio je izgrađen od željeza, a sastojao se iz tri otvora po 95,5 m i pet otvora po 41 m dužine. Jaki potres 1880. godine rasklimao je stanične zgrade na pruzi tako da su morale biti srušene i izgrađene nove.

Regulacija Drave

Iako je u lipnju 1775. godine postojao plan da se očisti korito rijeke Drave od Osijeka do Legrada u dogovoru s inspektorom Pichlerom, prvi detaljniji planovi regulacije rijeke Drave i nekih njezinih pritoka (kod sela Đelekovec, Torčec i Botovo) postoje iz 1777. godine, a sačuvani su spisi iz 1804. godine koji se odnose na regulaciju korita rijeke Drave na području podravskih satnija. O opasnostima od rijeke Drave na imanju Botovo raspravljalo se 1810. godine na sjednici Križevačke županije. Između 1826. i 1839. godine ukupan broj stanovnika Botova smanjen je za sedminu, što se može tumačiti utjecajem poplava.

Botovo je 1815. pogodila velika glad. Sudac Matija Kanižaj iz Otoka je 1815. godine poslao izvještaj u kojemu su bili popisani seljaci koji nisu bili u stanju sami nabavljati hranu jer su isprodavali stoku, naročito u Torčecu i Botovu, ali i u Đelekovcu, Rasinji, Kuzmincu, Otoku itd. Istovremeno je kotarski ranarnik javio da se u podravskom kotaru zbog velike oskudice hrane pojavila zarazna srdobolja koju prati živčana groznica. Križevačka županija odlučila je suzbijati posljedice gladi vlastitim sredstvima. Kriza se počela rješavati 1817. godine kada je urod bio osrednji, a sjetva je obavljena na vrijeme.

Povećanje feudalnih tereta, napose tlake, izazvalo je općenito nezadovoljstvo seljaka, koje je u ožujku 1755. godine preraslo u podravsku seljačku bunu. Buna je započela u Velikom i Malom Otoku te u Imbriovcu, a ubrzo se proširila po okolnim selima. Dana 9. ožujka ustanički kapetani Andrija Mraz iz Velikog Otoka i seoski sudac Benuš iz Zablatja “na lagun vina sedeći” predložili su: “Hajde, oćemo v Đelekovec porušiti, da nam i oni doidu na pomoć, ako ne dojdeju pasje vere, hoćemo je porobiti i na vse četiri kraja vužgati; Đelekovčani naj prouče na Torčec i Botovo.” No, kako se kasnije vidjelo, u Đelekovcu, Botovu i Torčecu nije došlo do bune. Tamo su živjeli slobodnjaci, koji su bili dobro naoružani jer su služili u vlastelinskom banderiju, a njihovi su interesi bili znatno različiti od interesa pobunjenih kmetova. Nakon te bune provođene su reforme kojima su uređivani odnosi između zavisnih seljaka i feudalaca.

U drugoj polovici srpnja 1848. proširio se otpor provođenju saborskog zaključka o krčmarenju. Seljaci su željeli slobodno točiti vino. Sabor je, međutim, zaključio da svaka seljačka općina može otvoriti samo jednu gostionicu. Vlastelinstva su zadržala sve gostionice koje su im ranije pripadale po regalnom pravu. U sastavu sučije (urbarijalna općina) Torčec tada je bila i općina Botovo, koja je prema zapisniku upravnog odbora Križevačke županije od 5. kolovoza 1848. godine tražila izdvajanje iz sučije Torčec te molila dozvolu za otvaranje krčme. Sličan je zahtjev općina Botovo postavila na izvanrednoj sjednici upravanog odbora Križevačke županije u prosincu 1848. godine kada ponovno moli da joj se odobri dozvola za otvaranje zasebne gostionice nezavisne od općine Torčec. Botovčani su bili vrlo aktivni pa su 4. prosinca 1848. podnijeli tužbu protiv vlastelinstva Rasinja i Kuzminec koja su tražila činž od nekih zemalja koje su još za prve regulacije bile proglašene urbarijalnima. Oni su se obratili Upravnom odboru Križevačke županije tvrdeći da je zemlja koju oni drže urbarijalna, a ne činženo-alodijalna, kako su tu željeli pokazati upravitelji vlastelinstva. Prema tome su novim saborskim zakonima bili oslobođeni od desetine, ali su njihovi vlastelini nastojali “nekako vu klanficu proiznaći” da bi dokazali da su podložni davanju desetine, pa su pridobili kotarskog suca koji je seljacima zaprijetio egzekucijom. Međutim, oni su se odlučili držati onoga što im je u travnju objavljeno – da su sva urbarijalna podavanja prestala pa su molili zaštitu protiv samovoljnog vlastelina. Osim toga prema zapisniku upravnog odbora Križevačke županije od 20. siječnja 1849. godine vidi se da sudac Pavao Gvozdanović obavještava o štetama koje su seljacima iz općina Torčec, Botovo i Đelekovec u njihovim posjedima preko rijeke Drave nanijeli austrijski vojnici.

Manje stanovnika

Za razliku od vojnokrajiškogDrnja, Botovo je spadalo pod civilni dio Hrvatske. Do godine 1878. Botovo se nalazilo u sastavu općine Đelekovec, a nakon te godine priključeno je općini Peteranec. No već 1886. Botovo se ponovno našlo u sastavu općine Đelekovec da bi od 1907. postalo sastavnim dijelom općine Drnje.

Botovo je mijenjalo različite vlasnike, a od onoga dijela imanja što je ostalo u plemićkom vlasništvu nakon ukidanja kmetstva 1848. na kraju je od obitelji Inkey kupio kotarski liječnik dr. Šešerin, rasparcelirao i 1918. godine prodao zemlje stanovništvu.

Za život sela i organizaciju poljoprivredne proizvodnje od važnosti je bila zemljišna zajednica koja je bila organizacijski usitnjena te se bavila rukovođenjem zajedničkih seoskih zemljišta i dijela šuma manje vrijednosti. Takva zemljišna zajednica postojala je i u Botovu.

Broj stanovnika Botova je od 1771. godine s 510 pao 1782. godine na 458, a 1787. godine su zabilježeno samo 354 stanovnika. Porasta ukupnog broja stanovnika zbio se do oko 1800. godine kada je popisano 458 stanovnika. Do daljnjeg porasta je došlo 1802. godine kada  popisano 568 stanovnika, što ujedno predstavlja najveći broj stanovnika u promatranom razdoblju (iste godine najveći broj stanovnika popisan je i u susjednom Torčecu koji je kao i Botovo pripao u sastav civilnog dijela Hrvatske). Broj stanovnika Botova je 1808. godine neznatno smanjen na 563, a godine 1817. dolazi do znatnog pada na 408, a oporavak je bio do 1826. godine kada su popisana 503 stanovnika. Nakon toga slijedi kontinuirani pad broja stanovnika sve do 1857. kada ih je popisano 366. Nakon toga broj stanovnika rastao je sve do 1890. godine kada je popisano 496 žitelja, a od tada broj stanovnika pada.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI