Kako je “nastala” Koprivnica: “Građani neka se za vječna vremena vesele izborima slobode…”

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše dr. Hrvoje Petrić

Svako razmatranje o Koprivnici u 14. stoljeću mora početi spoznajom da je tada već bila formirana općina sa svojim patricijatom i pukom. Ne bismo smjeli sumnjati ni u to da su članovi gradske uprave ili gradski vijećnici činili manje ili više zatvoreni stalež, to jest oni su tada uživali posebni pravni položaj u koprivničkoj općini. Godine 1315. koprivnički gospodar Ivan Gisingovac potvrdio je povlastice svoga oca Henrika iz 1309. godine u korist koprivničkog načelnika Jurja. Ban Henrik je zvao Jurja “načelnik Juraj, naš koprivnički građanin”.

Ludovik I. Anžuvinac

Koprivnički načelnik u isto je vrijeme bio i velikaški vitez. Knez Ivan ga je zvao “jobagio noster de Kopruncha”. Juraj nije štedio materijalna sredstva za korist svoga grada i na vlastiti trošak napravio je tri mosta na najpotrebnijim mjestima u gradu, našto su mu gradski oci na čelu s načelnikom Benediktom dopustili da izvan grada stvori malo vlastelinstvo koje su oslobodili od svih gradskih tereta. Prvi dokument o franjevačkom samostanu iz 14. stoljeća, točnije iz 1321. godine, spominje da je te godine u Budimu umro hrvatski plemić Jakob, sin Petra, koji je oporučno ostavio koprivničkoj maloj braći (franjevcima) za spas svoje duše jedan vinograd. Ne možemo pogriješiti ako pretpostavimo da je koprivničko naselje (koje se moglo stvarati desetljećima) imalo od početka osigurana osnovna kolonistička prava. Koprivnica je od početka stvaranja imala svoj poseban teritorij točno ograničen prema svim susjedima. Imala je i vlastitu župu. Može se pretpostaviti da su slavonski velikaši, prije svega Gisingovci, u gradu podigli svoje dvorove ili bar stanove. Ban Henrik i njegov sin Ivan su živjeli u Koprivnici i takve su pretpostavke opravdane. Dvadesetih godina 14. stoljeća ban Mikac oduzeo je Koprivnicu obitelji Gisingovaca.

Ruke su mu u odnosu na grad bile toliko vezane da se nije smio nazvati koprivničkim gospodarom, niti je smio o gradu nešto samostalno odlučivati. Mikčev odnos prema gradu uvjetovala je u krajnjoj liniji nova kraljevska anžuvinska politika. Anžuvinci su uspostavili davno zaboravljeno vladarsko načelo da je svaki komad zemlje i svaka utvrda vladarsko dobro i dosljedno tome nisu dopuštali da se Mikac smatra vlasnikom ni grada ni utvrde Koprivnice. Kralj je Mikcu jedino dopustio da u utvrdu postavi svog kaštelana. Grad i građane i njihova prava nije smio dirati. Tako je dugo vremena Mikčev koprivnički kaštelan bio Ivan Pavlov koji se prvi put u izvorima spominje 1327. godine, a bio je i rovišćanski župan. Mikac je volio Koprivnicu te nas ne iznenađuje da mu je bilo stalo što se u gradu događa, pa se, koliko je do sada poznato, prvi put umiješao u gradska pitanja 1338. godine.

Povelja kralja Ludovika

Ban je odredio da su se svi dužni skupiti na 1. svibnja svake godine jer je taj dan bio određen za izbor novog načelnika. Svrha ovoga prvoga sastanka je nova odredba bana Mikca o izboru dvanaestorice izbornika, dakle zakletih i zaprisegnutih građana koji će po svom znanju i poštenju pristupiti raspravi o osobama koje dolaze u obzir kao novi načelnici. Bez sumnje je dotad bilo najviše sukoba oko kandidata i zato je Mikac namjerno čitav izbor ograničio na gradske prisežnike ili vijećnike tako da sukoba bude što manje. Načelnik se birao iz samo Koprivnice ili njezina kotara. Karakteristično je da Mikac ne zahtijeva da se načelnik pošalje na potvrdu vladaru ili banu, što je bez sumnje posljedica promijenjenih prilika. Mikac zahtijeva vjernost i odanost prema kralju i njegovu slavonskom banu, ali ne ulazi u pitanje ostalih obveza načelnika ili općine jednom ili drugome. To je donekle i razumljivo jer je Mikcu bilo najviše stalo da se srede poslovi oko izbora načelnika, te iz njegove povlastice ne doznajemo kakve su obaveze građana prema banu i vladaru. Pomalo je smiješno, iako dosta nametljivo, prijetio smrtnom kaznom onom koprivničkom građaninu koji bi se osudio zakupiti desetinska podavanja koja je grad dužan davati biskupu. Takva odredba odraz je Mikčeve želje da na čitavom slavonskom području sam sa svojim sinovima zakupi biskupsku desetinu, što mu kralj ipak nije dopustio. Za starost Koprivnice kao kolonističkog naselja kao i za njezino pravo na izbor načelnika karakteristična je tvrdnja da građani imaju pravo svake godine izabirati načelnika na blagdan Filipa i Jakova “kako su to običavali od starine”. Čanadski biskup Grgur (vjerojatno rodom iz Koprivnice) odlučio je 1345. godine u Koprivnici izgraditi crkvu i hospital sv. Ane. To doznajemo iz Grgurove molbe poslane u Avignon u kojoj moli indulgenciju od 100 dana za one vjernike koji će posjetiti novu crkvu 26. srpnja. Ako na ovu koprivničku ubožnicu ili hospital gledamo u svjetlu tadašnjih kulturnih prilika, vidi se da je zahvaljujući spomenutom biskupu Koprivnica dobila hospital prije Gradeca i Zagreba. Nakon smrti bana Mikca, nastao je spor između biskupa i koprivničkih građana u prvom redu zato što je biskup zahtijevao desetinu u prirodi, ne želeći više davati u zakup svoje prihode bilo kojem slavonskom velikašu ili građaninu.

Godine 1346. Koprivničanci su pregovarali s biskupskim predstavnikom pred kraljem Ludovikom u Višegradu. Biskup je htio desetinski prirod u naturi, a ne u novcu. Građani su pristali na biskupove želje, ali su znali izbjeći neposredno nadgledavanje žetve, što im je omogućilo da ga prevare. Pri tome je važno upozoriti na činjenicu da Ludovik I. ne zove koprivničke građane svojim podanicima. To je bilo zbog toga jer je Koprivnica spadala pod vlast hercega, njegovoga mlađeg brata Stjepana, koji još nije mogao preuzeti vlast u Slavoniji. Herceg Stjepan u Slavoniju je došao 1353. godine, a on je bio prvi čovjek koji je u 14. stoljeću mogao i smio mijenjati pravni položaj gradova koji su se nalazili pod njegovom vlašću. Znajući za njegov dolazak, koprivnički su građani otišli 10. ožujka 1353. godine do njega i tako je došlo do izdavanja prve vladarske povlastice za srednjovjekovnu Koprivnicu. Herceg Stjepan u povlastici štiti dotadašnje posjedovne odnose na tlu koprivničke gradske općine. On najprije ostavlja općinske granice onako kako ih je zatekao. Zatim je izdvojio iz općinskog teritorija ono što građanima nije pripadalo, sve što je na koprivničkom tlu vladarski ili herceški posjed. Na prvome mjestu nekretnine u gradu, dakle utvrdu ili možda kulu uz koju se najvjerojatnije nalazila i herceška palača ili dvor.

Nakon smrti hercega Stjepana Koprivnicu je u svoje ruke preuzeo kralj Ludovik. Cijeneći veliku važnost Koprivnice, koja mu se našla na nezaobilaznom putu prema hrvatskim zemljama, Ludovik je odlučio podići Koprivnicu na položaj slobodnog i glavnog kraljevskog grada. To je učinio na način da je građanima obećao dati povlastice kakve je dobio zagrebački Gradec 1242. godine. Tako je Koprivnica 4. studenoga 1356. godine dobila svoju prvu kraljevsku povlasticu, a tekst privilegija donosimo u cijelosti:

„Ludovik milošću božjom kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije, Kumanije i Bugarske, princip Salerna i područja Brda Sv. Anđela gospodin.

Svim vjernicima Krista, sadašnjim i budućima, koji će ovo saznati, pozdrav u spasu sviju.

Dužnost je kraljeva da mišlju i brigom bdije nad pomoći i mirom podložnika i ove slijedi širom darežljivošću osobite milosti, da se što više pokažu od vjernijih vjerniji i odanijih od odanih, u koliko budu mogli biti usrećeni većim dobročinstvom darom kraljevske brige.

Zato želimo sadržajem ove isprave da dođe do znanja da smo, htijući naše vjerne građane i stanovnike Koprivnice – s namjerom da se poveća njihova vjernost i broj (stanovnika) poput drugih kraljevskih gradova – ukrasiti kraljevskim slobodama i milostima.

Zato smo im dopustili na njihovu odanu i poniznu molbu niže popisane slobode, koje također, među ostalima, uživa naš grad na brdu Gradecu još od vremena svoga osnutka i to tako: Da se od sada unaprijed rečena Koprivnica smatra slobodnim i glavnim kraljevskim gradom, a njezini građani neka se za vječna vremena vesele niže otpisanim izborima slobode po običaju gradečkih građana.

I to tako, dakako, da su dužni na Novu godinu, a ne prije niti poslije, samo građani po svojim zastupnicima točno i bez ikakvog prigovora nama slati i plaćati u ime godišnjeg poreza četrdeset maraka, samo u uobičajenoj moneti i tekućoj vrijednosti, obračunavajući svaku marku s pet pensa.

A neka stanovnici i građani koji u rečenom gradu stanuju ili će se naseliti imaju ovakve uvjete i slobode: Ako bilo koji građanin drugoga građanina povrijedi, izvrgne ruglu ili osramoti, pa mu se to dokaže, neka plati oštećenome 10 pensa, a u korist općine 100 denara. Onaj tko se nakon trećeg ukora ne popravi, neka mu općina zaplijeni čitav imetak, a on neka se ozloglašen sramotno istjera iz grada. Ako netko pljusne drugoga ili ga zlobno povuče za kosu, neka pretrpi istu kaznu. A ako bi se netko osudio to učiniti sucu ili bilo kome od njegovih prisjednika, neka u ime kazne plati 10 maraka uobičajene monete; ako kazni nije zadovoljio, neka izgubi ruku. Ako pak netko rani drugoga nožem, mačem, sulicom ili strijelom ili na neki sličan način, a ranjenik bude bez gubitka udova izliječen, neka namiri oštećenikova liječnika, a oštećenome plati 10 maraka, a u korist općine 2 marke. Ubije li netko nekog čovjeka i pobjegne, neka dvije trećine njegovih stvari pripadne rođacima ubijenoga, a trećina općini; bude li uhvaćen, neka bude kažnjen po običaju. Jedino, ako netko u igri, bez promišljene zlobe nekoga ubije, u tom slučaju neka ubojici plati 100 pensa rođacima ubijenoga, a 20 pensa općini; ne bude li imao odakle platiti, neka se odluka prepusti građanima.

Isto tako ako bi neki stranac, ušavši u grad, na ulici, u kući ili trgu počinio nešto slično, neka mu sudi gradski sudac i neka bude osuđen na iste kazne.

Ako pak koji gradski činovnik, stanovnik ili stranac, uhvati unutar gradskih granica u krađi ili razbojstvu, neka ga kazni gradski sudac. Nadalje, ako neki stranac ushtjedne nekoga iz grada tužiti u novčanoj stvari ili zbog nanesenog nasilja, neka ga tuži gradskom sucu.

Neka se nijedna parnica ne presudi dvobojem, nego neka se završi svjedocima i prisegom, bilo da se vodi sa strancima ili među domaćima. A sami zaprisegnuti svjedoci neka svoje svjedočanstvo daju pojedinačno i neka pojedinačno budu ispitivani. Neka se također na isti način uzmu za svjedoke ljudi iste slobode i staleškog položaja kojem pripadaju i stranke, bez obzira na to nađe li stranac kod gradskog stanovnika konja, vola ili neke ukradene stvari ili obrnuto, to jest ako gradski stanovnik nađe (oteto) kod stranca.

Nadalje, građani rečena grada nisu dužni odgovarati ni jednom sudu, osim gradskom sucu; bude li sudac sumnjiv, te tužitelj navede zakoniti razlog za njegovo odbijanje, neka se sazovu svi stariji građani i pod predsjedanjem samoga suca stvar riješe. Ako se još uvijek bude sumnjalo o njihovoj presudi i ako ga bezobziran tužitelj pozove pred kralja, sam sudac treba u ima svih drugih ići pred kralja. Na isti način ako u bilo kojoj stvari tko pozove pred kralja gradskog suca i građane ili same građane, ne trebaju ići građani, nego samo gradski sudac. Ako tko pozove pred kralja nekog građanina ili građane, ne tražeći prije pravdu od gradskog suca, mora umjesto njega ili njih ići gradski sudac, a tužitelj će mu nadoknaditi troškove zbog toga što ga je namučio uzaludnim poslovima i troškom, prezrevši vlast poznate mu kraljevske povlastice i ne potraživši gradskog suca.

A građani neka imaju slobodnu mogućnost izabrati gradskog suca odakle god budu htjeli i nama ga predstaviti i nakon godine dana zamijeniti ga. Neka također izabiru župnika za svoju crkvu prema svojoj slobodnoj volji i to takvoga koji se njima bude činio korisnim. Dakako, bude li nekome javno dokazana potvora ili lažno svjedočenje ili je u tome uhvaćen, takav ne može od sada unaprijed biti ni sudac ni njegov prisjednik ili vijećnik.

Ako bi netko od građana umirao bez nasljednika, takav neka ima slobodnu mogućnost rasporediti svoje pokretnine kome god bude htio. Nekretnine pak; kuće, kućno mjesto, vinograde, zemlje i gospodarske zgrade, posavjetovavši se svojim sugrađanima, neka ostavi svojoj ženi  ili kome od svojih rođaka, ali ipak tako da niti on sam, ni žena ili rođaci ne mogu to otuđiti, izuzeti ili otrgnuti od gradske sudačke vlasti. Nadalje, ako netko umre bez oporuke, a nema ni žene, ni sinova ni rođaka, neka dvije trećine njegove imovine razdijele muževi dostojne vjere, po vijeću građana za to određeni, siromasima i crkvi istoga grada, a treći dio neka se zadrži za korist grada.

Nadalje određujemo da se u samom gradu (jednom) tjedno održava svečani trg, i to u ponedjeljak, a osim toga neka se svaki dan održava dnevni trg.

U spomen toga i vječnu stalnost izdali smo ovo naše povlasno pismo potkrijepljeno zaštitom vjerodostojnog visećega dvostrukog pečata.

Dano kroz ruke časnoga u Kristu gospodina Nikole, božjom i apostolske stolice milošću izabranoga i potvrđenoga nadbiskupa kaločkog, dvora našega kancelara, miloga i vjernoga našega, godine gospodnje tisuću tri sto pedeset i šeste, dan prije nona studena, kraljevstva pak našega petnaestoga.

Dok su časni u Kristu gospoda Nikola ostrogonskom i istoga mjesta vječni župan, Uglin splitskom nadbiskupi, Nikola jegarskom, Demetrij varadinskom, Nikola pečuškom, dok su erdeljska bila ispražnjena, Koloman đurskom, Ivan vesprimskom, Stjepan izabrani i potvrđeni zagrabačkom, Toma čandskom, Mihalj vackom, Petar bosanskom, franjevci Toma srijemskom, Stjepan njitranskom i Blaž kninskom crkvama biskupi crkvom božjom upravljali.

Dok su velmožni muževi bili Nikola Kont palatin i sudac Kumanaca, Cikov meštar naših tavernika, Andrija vojvoda erdeljski, župan solnoški, župan Nikola sudac dvora našega, Nikola, ban mačvanski, meštar Leustahije župan šomođski (šimeški), stolnobiogradski i tolnanski te banovninu cijele Slavonije držao, Leuko stolnika i peharnika, Dioniz konjušnika, Toma vratara naših meštri i Šimun župan požunski, i drugi mnogi obnašali županstva kraljevstva i časti.“

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI