Kako je nestala „drvena“ Koprivnica: Sve o tragičnoj sudbini gradskih bedema

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše: dr. Hrvoje Petrić, Iz povijesti Podravine i Prigorja. Čitajte svaki ponedjeljak u tiskanom izdanju Podravskog lista.

Iako je vojna vlast napustila Koprivnicu 1765. godine, gradskoj upravi bio je problem održavati utvrdu koju je djelomično održavalo zapovjedništvo Vojne krajine (Đurđevačke pukovnije). Popravak i održavanje potrebnih mostova koji su vodili u utvrdu postali su aktualni 1785. godine.

Stoga se gradski magistrat u Koprivnici 1. siječnja 1785. godine obratio Vrhovnom vojnom zapovjedništvu u Zagrebu s molbom da naloži Vojnom zapovjedništvu Đurđevačke pukovnije da smjesta popravi dva gradska mosta, jer je istina da se baš ovo zapovjedništvo najviše njima služilo. U istoj stvari obratio se koprivnički gradski magistrat 31. siječnja 1785. i Ugarskom namjesničkom vijeću s molbom da intervenira kod Vojnog zapovjedništva Đurđevačke pukovnije kako bi ona popravila mostove grada, jer ih ona i najviše troši, a gradski magistrat u Koprivnici još uvijek nije dobio u posjed ni opkope ni vojne zgrade. Stoga nije bilo pravo da samo gradski magistrat mora popravljati te mostove. Ugarsko namjesničko vijeće odgovorilo je 2. svibnja 1785. iz Budima naloživši gradskom magistratu da odmah mora izvršiti popravak oba mosta, da određenu godišnju svotu ima uplaćivati vojnom eraru te da ubuduće više ne šalje slične pritužbe. Prema tome gradski magistrat nije imao drugog izbora nego da na svoj trošak na sebe preuzme obvezu popravka mostova. S tim u svezi gradski magistrat se 23. kolovoza 1785. godine obratio Varaždinskom zapovjedništvu s molbom da naloži zapovjedništvu Đurđevačke pukovnije da iz šume dade građevno drvo za popravak mostova koje je grad morao popraviti bez odlaganja.

Dana 26. srpnja 1786. godine učinjena je procjena i izvršena licitacija četiriju vojnih zgrada u gradu. Zgrada vojnog zapovjedništva procijenjena je na vrijednost od 1934 forinte i 38 krajcara, zgrada vojnog zatvora na 3516 forintu i 4 krajcara, oružarnica na 1421 forintu i 4 krajcara i zgrada vrata utvrde na 1145 forinti i 58 krajcara. Gradski magistrat potom je vojnom eraru opet ponudio jedinstvenu cijenu otkupa za sve objekte i utvrdu, kao i ranije, svotu od 3000 forinti, uz godišnju otplatu po 200 forinti. Tom je prilikom vojna vlast ipak prepustila gradu staru utvrdu, ali uz uvjet da grad bez posebne dozvole vojnih vlasti ne može raskopavati tvrđavne bedeme, zatrpavati tvrđavne jarke i porušiti bastione. Bastion je bio glavni nositelj obrambene snage utvrde, a to je po funkciji prostrana, niska kula u obliku poligona. Od nekadašnja četiri bastiona u Koprivnici danas je sačuvan tek jedan – jugoistočni ili Florijanski bastion, koji predstavlja primjer malog bastiona s kratkim bočnim bedemima.   

Dohodak gradske blagajne

Godine 1793. gradski magistrat pisao je Ugarskoj komori u povodu odluke vojnog erara da održi novu licitaciju za četiri vojne zgrade u Koprivnici, da te zgrade treba grad i da ih je vojna vlast već jednom prepustila uz obećanje povoljne cijene na licitaciji. Grad bi te zgrade koristio za javne potrebe jer nije imao zgrade ni za školu, ni za učitelja, ni za kirurga, ni za gradsku primalju. Gradski magistrat molio je Ugarsku komoru za posudbu financijskih sredstava. Vojna vlast je ipak obznanila dražbu svojim aktom u Bjelovaru 18. kolovoza 1793. godine.  Konačno je ovaj problem riješen u korist grada. Grad je uz cijenu postignutu na licitaciji otkupio sve četiri zgrade i koristio ih dalje za svoje potrebe. Slična je sudbina zadesila i staru utvrdu. Najprije je grad bio samo korisnik jaraka i bedema utvrde, koje od početka 19. stoljeća koristi jedino tako da licitiranjem trave za košenje ili uređivanjem malih vrtova na bedemima dolazi do nekakvih prihoda koji su dobro došli za gradsku blagajnu.

Južni dio koprivničke utvrde

Godine 1841. gradska blagajna računala je s tim dohotkom kao svojim redovnim prihodom. U najmu su bila sva četiri revelina (revelin ili ravelin je samostojeća zemljana utvrda građena u obliku trokuta. Smješten je ispred tvrđavskog bedema između dva bastiona) na kojima su građani koji su ih uzeli u zakup orali zemlju. Na bedemima se kosila trava i uređivali vrtovi. Tada je unutar utvrde živjelo 57 obitelji u 72 kuće, ukupno 239 stanovnika, što je u odnosu na broj stanovnika izvan utvrde malo.  Još je bilo dosta praznog prostora za daljnju izgradnju. Nekadašnja oružarnica bila je “Schola nationalis capitalis civitatis”, glavna gradska narodna škola.

Drveni mostovi, a naročito oni koji su vodili iz utvrde, bili su jako opterećeni sve življim i gušćim prometom, što je imalo za posljedicu da su se oni brzo i vrlo često uništavali i oštećivali, te su ubrzo postali ruševni, opasni za promet i neupotrebljivi. Potreba generalnog popravka jednog od najvažnijih koprivničkih mostova tj. mosta kod Velikih vratiju postala je 1833. godine ponovo aktualna, te se popravak tog mosta nije više mogao odlagati. Stoga je Gradski magistrat odlučio da se te godine sagradi novi drveni most preko sjeverne grabe utvrde. U svezi s tim načinio je geometar Johann Klemens 1833. godine nacrt za novi drveni most preko sjevernih opkopa. Most izgrađen 1833. godine nalazio se već 1836. godine u jadnome stanju, te se ponovo nametnula potreba izgradnje novog mosta koji se 1837. godine trebao izgraditi od kamena po planu varaždinskog zidarskog majstora i građevinskog poduzetnika Franje Arnolda. Novi kameni most počeo se graditi vjerojatno početkom 1837. godine, a krajem godine dolazi do preinaka prvobitnog projekta. No ni taj most nije bio dugog vijeka. Već se 1844. godine ustanovilo da postoji potreba izgradnje novog mosta i to prema savjetu gradskog magistrata u ravnoj liniji od vratiju utvrde prema kipu sv. Ivana Nepomuka.

Varaždinski zidarski majstor i građevinski poduzetnik Arnold izgradio je i zgradu župnog dvora u koprivničkom predgrađu Bregi za koju je sastavio predračun i troškovnik 1839. godine. Osim Franje Arnolda, djelovao je tada u Koprivnici još jedan varaždinski zidarski majstor Vincet Danckh, koji je 1822. godine vršio popravke na zgradi gradske oružarnice, izgrađene 1714. godine, koja se već 1816. godine nalazila u vrlo lošem stanju pa je već te godine izdana od strane Ugarske dvorske komore dozvola za popravak.

Močvarni teren potoka

Općenito je sve više nestajalo “drvene” Koprivnice, pa je godine 1854. ukinuta služba noćobdija, koji su grad čuvali od iznenadnih požara. O Koprivnici je 1869. godine o novim inicijativama izgradnje grada zapisao poznati hrvatski muzikolog Franjo Kuhač: “Koprivničani ne pitaju ratno ministarstvo, da li smiju graditi ili gdje smiju graditi, sami su si uzeli pravo”. Nešto ranije, 1860. godine Mijat Sabljar o Koprivnici piše da ima 639 kuća, u Bregima ih je bilo 320. U tvrđavi je osim crkava bilo 27 privatnih kuća i jedna općinska. Spominje da grad ima dvije svilane, šest mlinova i pivovaru. On se osvrće i na problem potoka Koprivnice te o tome piše: “oto zlo jedino sa čišćenjem potoka Koprivnice udaljiti se može – i taj posao jest sada u pretresivanju.” O utvrdi je zapisao: “U sredini grada Koprivnice jest tvrđava iz nasipa od zemlje naređena i vodom okolo obkoljena, imade dva mostove i dvoje starinsko stanje najmre ulazna vrata u tverdjavu i oružanu – ova stanja su sa Basipom skupa naredjena. Nasipi kao i tako gore napomenuta dvoja stanja u veoma su dobrom stanju, uzderžavaju se po obćini sl. i kr. grada Koprivnice koja u svojoj tvrdjavi osobujnu dopadnost nahadja; za inostranog pako uspomenika pruži (od) turskih ratah.

U praćenju prostorne organizacije Koprivnice određena uporišta pruža i grafička dokumentacija. Na karti iz 1737. godine naznačeno je postojanje prvog čvorišta, koje je kasnije postalo središtem grada, a tu funkciju ima i danas (Trg bana Josipa Jelačića, Zrinski trg). To je ujedno i prvi prikaz koji nam daje podatke o prostoru izvan utvrde. Do tog prikaza svi su se crteži Koprivnice odnosili isključivo na područje utvrde. Ni kasnije ne postoje važnije promjene u prvobitno zacrtanom prostornom rasporedu zbog postojanja utvrde koja je ne samo funkcijom, značenjem i kontinuitetom urbanog života, već i prostorno dominantnim elementima obrambenog sustava, utjecala na strukturu grada. Uz to važan su faktor tokovi cesta, koje od nastanka grada povezuju Koprivnicu s njezinom bližom i daljom okolicom, te su ujedno jedan od uzroka začetka organiziranog života na tlu grada.

Do nove izgradnje dolazi posvuda oko vanjskog ruba fortifikacijskog sustava, dalje od močvarnog terena potoka Koprivnice, uz tokove cesta, koje se granaju od rubova utvrde na sve strane. Uz prilaz utvrdi, sa sjevera i zapada, uz Velika i Mala vrata i tamo gdje se odvajaju glavne prometnice, izgradnja se približava vanjskom rubu fortifikacijskog sustava ostavljajući tako slobodan prostor između utvrde i novih predgrađa. Plan iz 1768. godine ne sadrži podatke o izgradnji u utvrdi, ali jasno pokazuje razmještaj i smjerove cesta oko grada te pruža osnovnu sliku o prijelazu naselja iz zadanih okvira utvrde u novu prostornu dimenziju.

Prvi objekti javnog sadržaja

Na planu grada iz 1772. godine označena je osnovna prostorna organizacija unutar utvrde: tri paralelne ceste pružaju se između površina za izgradnju, s kvadratičnim trgom u malom pomaku od središta i prečacima koji spajaju glavne ceste. Pojavili su se i novi poljski putovi, oko kojih se još ne koncentrira izgradnja. Neke su ceste određene i tokovima kanala za dovod i odvod vode u jarak. Tako je već u potpunosti zacrtan vijugav smjer današnje Svilarske ulice. U legendi nacrta navedeni su javni sadržaji koji su se nalazili u prostoru utvrde: zgrada vojnog zapovjedništva, glavna stražarnica, ubožnica, oružarnica, franjevačka crkva sa samostanom i župna crkva. Današnja Esterova ulica u tom je razdoblju primarna ulica u utvrdi i u naselju izvan nje. Njezino je značenje u prostoru naglašeno i trgom. Od javnih sadržaja izvan utvrde postojali su samo kapela sv. Florijana, na početku puta za Varaždin na tada već formiranom trgu (današnji Florijanski trg). Gradsko groblje sv. Lucije smješteno je sjeveroistočno od tvrđave (današnji prostor starog dijela bolnice), gdje tada još nije započela izgradnja.

Koprivnički bedemi prije rušenja

Na planovima grada iz 1850. i 1859. godine vidi se da je sve više objekata izgrađeno izvan utvrde od kojih se pojedini grade uz vanjski rub jarka, koji je na nekim dijelovima, oko sjevernog i zapadnog revelina već bio isušen. Izgradnja je zahvatila i dio istočno od tvrđave, današnju Ulicu braće Radić, a znatnije se povećala gustoća izgradnje na perifernim područjima. Novost je pojava prvih objekata javnog sadržaja izvan utvrde (školskih, ugostiteljskih i sakralnih), što je ukazivalo na buduću središnju funkciju toga prostora.

Izgradnja pruge Zagreb – Budimpešta i željezničkog kolodvora 1869. godine, uz rušenje bedema utvrde, odlučujući je faktor u razvoju grada. U trenutku izgradnje kolodvor je predaleko od jezgre, a grad još tada nije bio spreman za taj novi prostorni poticaj pa je težište problema izgradnje još uvijek u rješavanju veza između naselja u utvrdi i izvan nje, što je teklo na način primjeren duhu i shvaćanju svog vremena, a to znači s težnjom na modernizaciji prostora i ukidanju ranije nametnutih prostornih stega. Dolazi do otklanjanja fizičkih barijera, odnosno do rušenja zidina i zatrpavanja jaraka utvrde.

Prvo je počelo raskopavanje zapadnog revelina 1862. godine, za koje je gradska uprava osigurala sredstva u visini od 1920 forinti. Istom je odlukom određeno da će se graditi novi most “preko grabe poleg gradske oružane napram Lenišću, odnosno državnoj cesti prema Bjelovaru”.  

Taj je most kod oružane podignut i još iste godine “otvoren i tako veće obćenje sa tvrđom ovoga grada nastalo”. Bilo je više prijedloga za uređenje oružarnice, od ugostiteljskog objekta do bolnice. Predloženo je i to da se opkopni jarci oko utvrde zasipaju. Dok se godine 1862. započelo s raskopavanjem zapadnog dijela utvrde, istočni i južni su još bili netaknuti. Tu se grad mučio s izgradnjom splavnica između potoka Koprivnice i gradskog jarka, a plan gradnje takve splavnice načinio je inž. Scheidbach.

Koliko novca, toliko „muzike“

O rušenju bedema brigu je vodio posebni odbor koji je raspravljao i o pitanju “da li bi se na dalje posebnikom isti bedem na vlastite troškove time rušiti dao, da bi njim sravnano zemljište svojinom postalo, ali pak da li bi grad i na dalje sam rušiti dao, od kuda bi veći probitak za grad bio”.

Na sjednici Gradskog magistrata od 14. kolovoza 1862. godine zaključeno je konačno “da se imade zapadna bašta naproti ulici Pod Piki neodvlačno početi rušiti”. Ta je gradska “bašta”, odnosno bedem, svoje ime dobio zato što su građani tu već dugi niz godina uređivali vrtove, bašte, a za to gradskoj blagajni plaćali određenu svotu u ime najamnine. Cijelu 1862. godinu je Gradski magistrat bio najviše zaokupljen organizacijom posla oko raskopavanja bedema utvrde, a istodobno i uređivanjem novodobivenog prostora na Piku. Da bi se na tom dijelu grada mogao otvoriti novi put, zapravo nova gradska ulica, vlasnica kuće br. 3 morala je u tu svrhu gradu ustupiti svoj vrt uz zamjenu za novi prostor dobiven izravnavanjem bedema iza njezine kuće. Uz to Gradski magistrat je te godine donio i dugoročnu odluku “da se svake godine po mogućnosti dalje bašta iliti bedem ruše proti pijaci Sv. Florijana”.

Količina obavljenog posla u raskopavanju bedema ovisila je o sredstvima koja je za tu svrhu godišnje mogla izdvojiti gradska blagajna, a radilo se skoro tridesetak godina. Godine 1863. gradska je blagajna i dalje iznajmljivala građanstvu korištenje bedema i dvaju revelina. Iste godine nastavilo se s rušenjem utvrde, na javnoj dražbi prodana je građa od dva stara mosta, a sličnu situaciju možemo zateći i 1865. godine. Iduće, 1866. godine gradska je blagajna za rušenje bedema izdvojila 1000 forinti.

Otkopavanom zemljom izravnao se teren na promenadi gdje su uređeni šetalište i početak parka, a zatrpavanjem jaraka utvrde taj se prostor proširuje na račun nekadašnje utvrde. Vrši se izmjera Zrinskog trga i ulice Pique (danas Trg mladosti) zbog postavljanja pločnika, čime se grad uređuje i poljepšava. Te je godine dosta stare tvrđave raskopano i mnogo novoga uređeno, ali su se poslovi rušenja stare utvrde odužili. Godine 1870.  rušenje utvrde je dovršeno na zapadnoj strani, a radilo se na raskopavanju i izravnavanju južnih dijelova. Nakon 1892. godine više nema toliko vijesti o raskopavanju stare utvrde. Grad je posustao u rušenju, a danas je preostala oko petina nekadašnjeg prostora utvrde.   

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI