Kako nisu dobivali plaću, pljačka je bila sastavni dio njihova života i ‘dopunsko’ sredstvo za život

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Feljton: dr. Hrvoje Petrić

Proces doseljavanja stanovništva u Kraljevinu Slavoniju tijekom 16. stoljeća dio je mnogo širih migracijskih procesa koji su rezultirali miješanjem stanovništva u jugoistočnoj Europi, odnosno, točnije rečeno, ono je dio migracija iz dinarskog područja prema sjeveru i sjeverozapadu. Dio tih migracijskih struja našao se na Ludbreškom i Rasinjskom vlastelinstvu te vjerojatno na još nekim okolnim posjedima, a isti autor drži da je to naseljavanje bilo jedno od najstarijih te vrste na prostoru Kraljevine Slavonije. Najvjerojatnije se odvijalo između 1542. i 1551. godine. Predvodio ga je vojvoda Ivan Margetić, koji je zapovijedao s 49 konjanika.

Početna stranica dokumenta iz 1556

Kao što se može vidjeti u popisu iz 4. srpnja 1542. godine, uskoci su služili u pograničnim utvrdama: Ogulin – 100 uskoka, prema Prodaviću (danas Virje) – 50 uskoka i 100 haramija, Strezu (danas Pavlin Kloštar kraj Bjelovara) – 100 haramija i 50 uskoka i u Čaklovcu (kraj Pakraca) – 50 haramija i uskoka. Križevački gradski sudac Mihael Forgach 10. prosinca 1542. godine obavijestio je koprivničkog kapetana Luku Szekelya da je, prema izvješću koje je dobio, u blizini Koprivnice uhićen osmanski uhoda koji je izjavio da su dvojica njegovih kolega poslana u Križevce i koji su izjavili da se kraj Požege sakuplja velika osmanska vojska te da pokraj Knezoycze (danas nepoznatog mjesta) stoji 700 konjanika i mnogo Vlaha. Forgach je javio i to da su u Križevcima uhićene uhode u istrazi izjavile da su se Osmanlije spremale za napad na Viroviticu i da se zbog toga u brdima između Križevaca i Koprivnice (Gebirge zwischen Kreutz und Kopreinitz) nalazi pomoćna postrojba od 30-orice Vlaha pod zapovjedništvom Margetića (Margetsych). Jedan od njih, zvani Ivan Barbić, usudio se doći do Toplica. Kako je Margetić bio uhićen, brzo se sporazumio s vojnokrajiškim vlastima pa je napustio Osmanlije i prešao na kršćansku stranu.

Vojna služba

Vojna je krajina tijekom 16. stoljeća predstavljala dubinsku bojišnicu protiv Osmanlija koja se oslanjala na stalnu plaćeničku vojsku u utvrdama. Tada nije postojala nikakva unutarnja granica prema matičnoj zemlji. Zbog toga možemo govoriti samo o organizaciji vojske u utvrdama, a ne o području sa stanovništvom koje bi se organizacijski razlikovalo od tada uobičajenih ustrojstava u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Položaj vojničke naseobine na Žumberku, koji je u 16. stoljeću bio dio Kranjske, bio je poseban. Tamo je vladar naselio vojničko stanovništvo na svom vlastitom posjedu i dao mu privilegije. U vojnom ga je pogledu stavio pod zapovjedništvo zapovjednika Hrvatske krajine, ali ga i pored privilegija nije izdvajao iz jurisdikcije Kranjske. Do 17. stoljeća izgrađena struktura vojnih zapovjedništava pružila je organizacijski okvir za novonaseljeno vojničko stanovništvo, kao i za formiranje posebnog područja, »ako ne de iure, a onda de facto« odvojenog od Kraljevina Hrvatske i Slavonije.

Potrebe obrane protiv Osmanlija tražile su da unutarnjoaustrijski staleži stalno drže plaćeničku vojsku u Kraljevini Slavoniji, no ta vojska nije otprilike sve do sredine 16. stoljeća imala stalna sjedišta, već je bila razmještena po slavonskim utvrdama prema trenutačnim potrebama, a uz odobrenje slavonskih staleža. U to vrijeme kapetanije ne treba bezuvjetno zamišljati kao teritorij sa stanovništvom podvrgnutim vojnim vlastima i kada nije bilo u plaćenoj službi. Do kraja 16. stoljeća podjela Slavonske krajine na kapetanije bila je stvar unutarnje organizacije kralja, odnosno unutarnjoaustrijskih staleža i nije imala utjecaj na jurisdikciju nad teritorijem ni ljudima izvan aktivne vojne službe.

Utvrda Cirkvena

Izaslanici hrvatskih staleža još su 1537. godine predlagali da vladar postavi vojsku u 16 utvrda u Hrvatskoj i u 26 utvrda u Slavoniji. No, staleži unutarnjoaustrijskih pokrajina, koji su nosili glavni dio troškova oko opskrbe kraljevske vojske u Hrvatskoj i Slavoniji, nisu žurili s njihovim preuzimanjem. U pregledu slavonskih utvrda sastavljenom oko 1540. godine vojne vlasti predlagale su da većinu utvrda i dalje uzdržavaju njihovi vlasnici ili u protivnom neka se poruše.

Vojna je krajina nastajala kao sustav posada u utvrdama na pograničnim vlastelinstvima koja je posjedovao kralj ili koja su kralju predali, odnosno prodali feudalci. Kapetan prvih vojnokrajiških slavonskih utvrda Luka Szekely od tada je pod svojim zapovjedništvom imao svu vojsku u Kraljevini Slavoniji izuzev banske vojske pod zapovjedništvom Nikole Zrinskoga. Nekoliko je godina kasnije na prostoru između Save i Drave »počelo sređivanje lokalnog vojnog ustrojstva čiji će nositelji na kraju toga procesa biti kapetani tvrđavskih okruga.« U tome procesu treba promatrati formalno imenovanje Luke Sekelja za kapetana utvrda Đurđevac, Prodaviz/Prodavić i Koprivnica od 6. rujna 1554. godine. Time je bilo stvoreno prvo vojno uporište u Kraljevini Slavoniji u koje je bilo moguće smjestiti vojsku unutarnjoaustrijskih staleža, a bez privole slavonskih staleža. Tako je utemeljen prvi zametak Slavonske krajine (Windische Gränitz, Confinia slavonica), koja se kasnije po sjedištu zapovjednika nazivala i Varaždinski generalat.

Obnova utvrda

Kralj Ferdinand naložio je 1543. godine Austrijskoj komori organizaciju i pregled fortifikacijskog sustava Varaždina, koji je prema izvješću Ivana Ungnada trebalo popraviti. Ungnad je trebao izdvojiti 700 forinti za popravak varaždinske utvrde i utvrda oko Varaždina. Odluka o obnovi varaždinskih utvrda donesena je istovremeno s namjerom obnove utvrde Schlossberg u Grazu. U obrazloženju te odluke od 18. travnja 1544. godine ističe se da je Varaždin jedna od najznačajnijih utvrda iza Graza te najvažnije mjesto na granici Štajerske koje leži na rijeci Dravi i na važnim prometnicama. Za obnovu utvrde Varaždin odobreno je 2000 forinti.

Utvrda Gradec

Krajiške posade bile su smještene u utvrdama, a pojedine je utvrde spajala linija čardaka iz kojih su se u slučaju opasnosti davali signali vatrom ili pucanjem. Ispred obrambene crte bile su isturene stalne »straže«. Utvrde su redovito bile u tako slabom stanju tako da dokumenti ne jednom ističu da se obrana kraljevine ne temelji na snazi bedema, nego na hrabrosti krajišnika. Više nego bedemi utvrda, krajiško je područje štitio pojas ničije zemlje između Hrvatske i Osmanskog Carstva. Iako su Osmanlije pokušavale pogranična područja naseliti svojim podanicima, često su ih u tome priječili krajišnici s habsburške, odnosno s hrvatske strane.

U to je vrijeme vlasnik varaždinske utvrde bio Ivan Ungnad – tadašnji vrhovni zapovjednik pomoćne vojske u Hrvatskoj i Slavoniji 1552. – 1556. godine. Kada se pokreće obnova gradačke i varaždinske utvrde, Ungnad u Varaždin šalje graditelja i projektanta Domenica de Lalia po čijim zamislima niz graditelja i planira obnovu varaždinske utvrde.

U proljeće 1545. godine u Slavonskoj je krajini popisano 467 konjanika, većinom domaćih prezimena, koje je plaćala Štajerska. Kapetan Ivan Lenković izradio je u svibnju 1553. godine opću predstavku o organizaciji obrane Slavonske krajine (Windischen granitzen). Taj je elaborat u cijelosti bio provjeren, a prema njemu je u Slavonskoj krajini trebalo biti ukupno 1375 konjanika i 1416 pješaka koje su trebali plaćati koruški i štajerski staleži. Vojska je bila smještena sljedećim redom: u Zagrebu 100 njemačkih vojnika, 100 haramija i neodređeni broj konjanika, u Ivaniću 300 konjanika i 140 haramija, u Sisku 100 haramija koji su trebali vršiti i dužnost šajkaša, u Križevcima 300 konjanika i 100 haramija, u Cirkveni 50 haramija, 100 konjanika, u Topolovcu 40 haramija i 50 konjanika, u Kopnitzu 50 haramija i 3 konjanika, u Đurđevcu 150 konjanika i 150 haramija, Bobovcu (Wabotscha – danas Babocsa u Mađarskoj) Kotni konjanici i 20 obavještajaca, u Koprivnici 200 konjanika, 100 haramija i 50 njemačkih vojnika te u Ludbregu 75 konjanika i 20 haramija. Isto tako, između Varaždina i Križevaca bile su smještene straže, vjerojatno razmještene radi hvatanja martoloza i to: u Apatovcu 32 haramije, u Glogovnici 20 haramija, u Velikom Kalniku 20 haramija, u Čanjevu 32 haramije, Remetincu 32 haramije, u Varaždinskim Toplicama 50 haramija i u Varaždinu 200 haramija. Uz njih je još bilo 600 konjanika i 400 njemačkih vojnika u nekoliko utvrda. U Rakovcu i Božjakovini bilo je 100 njemačkih vojnika, u Vrbovcu 100 njemačkih vojnika, u Kostajnici 100 njemačkih vojnika, u Prekvršju (Prekhowerschkhj) 50 njemačkih vojnika i Novigradu 50 njemačkih vojnika. U Rakovcu je bilo 200 konjanika, 100 u Vrbovcu (s dijelom i u Ivaniću), dok je preostalih 300 konjanika bilo uvijek uz bana i još 300 konjanika na granici nasuprot Veliki Kaniži.

Dokument iz 1556. o Vojnoj krajini

Ljetopisac Nikola Istvánffy spominje 1553. godine »Joanne Margititio, infigni equitum praefecto«. Ivan Margetić 1555. godine zabilježen je kao husarski zapovjednik koji je zapovijedao s 49 konjanika te je za troškove trebao mjesečno dobiti 278 forinti. Iste se godine spominje vojvoda Margetić »s 53 sluge« koji su mjesečno dobivali 144 forinti i 5 denara. Austrijski povjesničar Bidermann je napisao da se spomenuti vojvoda zvao »Plawtz Margetitsch«, a spominje i časnika koji je u ispravama zapisan kao »Radkho Pribekhen-Woywoda. Iz 1555. godine zabilježene su obavijesti o doseljavanju na prostor Slavonske krajine »40 glava« (Köpfe), od kojih se spominju obitelji »Alexić, Doytšin und Vukmyr«. Oni su u Slavonsku Krajinu prešli iz Slavonije pod osmanskom vlašću.

Prema popisu iz 1555. godine, u Slavonskoj/Vindiškoj je krajini bilo ukupno 870 konja. Luka Szekely držao je 82 konja, Petar Erdödy 155, Krištof Ungnad 100, Jakov Szekely 100, Josip Thurn 62, Ivan Alapić u Križevcima 60, Jako Geczy u Ivaniću 60, Nikola Bradač u Gradecu 50, Pavao Rattkay (ili Bočkaj?) u Rasinji 63, Tomaš Salle 28, Ivan Margetić u Ludbregu 49, u Varaždinu 32, janjičari (tjelesna straža pukovnika) su imali 21 konja, Gašpar Gothal u Zagrebu 4, a Krištof Trautmansdorf nadstojnik nad haramijama u Slavoniji 4 konja. Za troškove konjanika odobreno je 49 601 forinti, 1 šiling i 18 denara. Pješaštvo su činili: 23 njemačka vojnika, 1 pribeg i 66 slavonskih vojnika (Windische knechte) u Varaždinu, 34 njemačka i 24 slavonska vojnika u Zagrebu, vojvoda Naislapla, desetnik i 36 haramija u Križevcima, vojvoda Petar Šramac i 35 haramija u Remetincu, vojvoda Radko Pribeg i 43 sluge u Topolovcu, vojvoda Tomaš Preškopilović i 45 sluga u Koprivnici, vojvoda Jure Cappa i 30 sluga u Varaždinskim Toplicama, vojvoda Petrić Jurašić i 35 sluga u Sv. Petru (Čvrstecu), vojvoda Jure Wogofizony i 35 sluga u Kloštar Ivaniću, vojvoda Jure Letela u Ivaniću s četom, vojvoda Novak u Ivaniću s 49 slugu, vojvoda Margetić u Koprivnici s 53 sluge, vojvoda Brojan i 34 sluge, vojvoda Andrija Gothal i 47 slugu u Križevcima, vojvoda Tomaš Schandwza i 38 slugu u Kostajnici na Uni, vojvoda Jure Besedica s 38 slugu u Sv. Jurju (vjerojatno na Uni, vojvoda Jure Vidošić s 39 slugu u Gradcu, posada u Kostajnici s porkulabom i puškarom, posada u Novigradu na Uni, porkulab, puškar i 31 osoba, posada u Đurđevcu i Koprivnici – svugdje po 50 osoba. Ukupno je bilo 920 pješaka za koje je bio odobren trošak od 35 199 forinti. Zapovjedništvo i časnici dobivali su godišnje 8444 forinti. Za utvrde Varaždin, Koprivnica, Križevce te za druga manja mjesta odobreno je ukupno 37 000 forinti, dok je za obavještajce (kundschaften) odobreno 2000, te još za izvanredni trošak 1000 forinti. Slavonsku krajinu tada je uzdržavala Štajerska s potporom iz Austrije i drugih dijelova Svetog Rimskog Carstva, a ukupni troškovi toga s potporom iznosili su 141 365 forinti, 6 šilinga i 24 denara.

Izrabljivanje

Treba spomenuti kako su vojnici bili zakidani pri isplati plaća, između ostaloga i zbog razlike u vrijednosti između ugarskog i rajnskog forinta. K tome su im zapovjednici oduzimali i plijen koji im je pripadao. Čini se da su krajem 16. stoljeća izrabljivanje i zlouporabe pri isplati krajiških plaća postali opća pojava. Osim toga, krajišnici su očito odbijali vršiti javnu rabotu, a nisu se ustručavali opljačkati ni trgovca koji im je donio robu. U to je vrijeme pljačka bila sastavni dio krajiškog vojničkog života i neophodno »dopunsko« sredstvo za život. Vladar i krajiški zapovjednici računali su s time i često su oklijevali s isplatom vojničkih plaća. No, mogućnost pljačke u »neprijateljskoj« zemlji sve se više smanjivala tijekom druge polovine 16. stoljeća.

Za gospodarstvo je od velike važnosti bilo to što se brojna vojska u Slavonskoj krajini opskrbljivala na lokalnom tržištu. Osim carske vojske, na krajiškom području i hrvatski je ban imao svoj banski banderij koji je tijekom 16. stoljeća varirao između 400 i 600 konjanika. Sabor je novčano uzdržavao i vlastitu vojnu postrojbu – zemaljske haramije. Njen je zadatak bila borba s manjim osmanskim postrojbama koje su prodirale u unutrašnjost radi pljačke. Sabor je još 1539. godine odlučio unovačiti 300 haramija te ih razmjestiti na mjesta koja su napadale manje skupine Osmanlija. Godine 1574. unovačeno je 200 zemaljskih haramija – 120 ih je bilo upućeno u pokupsko područje, 40 ih je raspoređeno u šume Strahinčice (Očure) i Kalničkog gorja, a 40 po Medvednici. Broj haramija kasnije je povećan na 260, čime su povećane postrojbe koje su stražarile po brdima i na putovima upada osmanskih pljačkaških postrojbi. Sabor je 2. svibnja 1588. godine razvrstao 100 zemaljskih haramija u skupine po 20. Jedna je skupina čuvala prijelaze na Medvednici, druga je bila oko Moravča, Bisaga, Rakovca i Božjakovine, treća je pokrivala Čanjevo, Hum, Hrašćinu i Kalnik, četvrta je bila smještena na području Lestakovca, Bele i Ivanca, a peta oko Očure, Lobora i Krapine.

Prema ustroju iz 1577. godine, vidi se da je na slavonskoj granici bilo pet kapetanija: Ivanić, Križevci, Koprivnica, Varaždin i Zagreb, a uz njih je naglašen neriješen položaj sisačke utvrde koju je Zagrebački kaptol držao pod svojom vlašću te ga nije bio spreman prepustiti upravi kraljevske vojske i njezinih zapovjednika. U sastavu Ivanićke kapetanije bile su utvrde i straže: trgovište Ivanić (der marcktht Yiwanitsch), Kloštar Ivanić (das closter Ywanytsch), Lupoglav (Lupoglaw), Božjakovina (Wuschiakhouina), Gofnic (Gofnez – Bosiljevo kraj Čazme) i Sv. Križ (Heilig Creuz). U Križevačkoj kapetaniji bile su utvrde i straže: Križevci (Creuz), Vrbovec (Barbawacz), Gradec (Gradicz), Sveti Petar (Sannt Peter – Čvrstec), Cirkvena (Cirquena), Sveti Juraj (S. Georgen), Glogovnica (Glogouicza), Apatovec (Apotobacz), Topolovec (Topolowacz), Sveti Ivan (S. Yban – Žabno) i Trema (Trem). U Koprivničkoj kapetaniji bile su utvrde i straže: Koprivnica (Copreinitz), Đurđevac (Georgen schloss), Prodaviz/Prodavić (Prodauicz), Drnje (Dernia), Novigrad (Novigrad) i Đelekovec (Jellekhovac).

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Sveti Nikola razveselio male Molvarce

Dječji vrtić Pčelica iz Molva organizirao je tradicionalnu podjelu darova u povodu blagdana svetog Nikola. Omiljeni dječji svetac razveselio je mališane poklonima koje je osigurala

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI