Kako se nekad živjelo u Novigradu: Jedna je obitelj cijelu zimu morala provesti na…

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Piše dr. Hrvoje Petrić

Ponovnim preuzimanjem nadzora nad ugarskim i slavonskim područjima, koje je slijedilo nakon 1683. godine, Varaždinski je generalat izgubio svoju funkciju, a time i opravdanost svog postojanja. U raspravi o ukidanju, zadržavanju ili premještanju generalata godine 1687., kralj Leopold zajamčio je ugarskim staležima njegovo ukidanje. U prilog tome se 1702. godine izjasnilo i bečko Dvorsko ratno vijeće.

Unutarnjoaustrijske oblasti i štajerski staleži bili su striktno protiv ukidanja Varaždinskog generalata. Zaokružena je sjeverozapadna granica generalata, a okolica Varaždina, Đurđevca i Ivanića pripale su ugarskoj Dvorskoj komori i stavljene su pod jurisdikciju Ugarske i Hrvatske. Kao najjači argument za zadržavanje generalata bile su povlastice krajišnika koje bi njegovim ukidanjem prestale postojati, jer bi ugarski i hrvatski staleži na silu povlaštene krajišnike pretvorili u podložne seljake. Pučanstvo generalata ne bi bez otpora prihvatilo ukidanje povlastica.

Dopis poduzeća Ujlaki Hirschler i sin općini Novigrad 1881 godine

Generalat je ostao nepromijenjenim. Položaj krajiškog pučanstva se poboljšao. Neplaćena vojna služba svela se na minimum, jer su stražarske službe bile potrebne samo u ograničenom opsegu. Težište vojne službe moralo je biti premješteno na pohode izvan generalata. Od krajiškog vojnika koji je raspolagao zemljišnim posjedom trebao je postati vojnik koji je posjedovati zemlju, a kojega se u svako doba moglo angažirati na bilo kojem ratištu u redovnoj vojsci. Vojnici iz Novigrada i okolice su sudjelovali kao pripadnici vojnokrajiških postrojbi u austrijskom nasljednom ratu (1740.-1748.), sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.), ratu za bavarsko nasljeđe (1778.-1779.), austroturskom ratu (1788.-1791.), francuskim revolucionarnim ratovima (1792.-1800.), ratovima Napoleona (1805.-1815.), talijanskim ratovima (1848.-1849., 1859.-1861. i 1866.) te u pohodu protiv mađarske revolucije.

Političke prilike

Većina dijelova Vojne krajine je imala, razvijajući se neovisno jedan o drugome, još sredinom 40-ih godina 18. stoljeća različite i nejedinstvene organizacije uprave. Varaždinski generalat, u koji je pripadao Novigrad, sa sjedištem u Koprivnici (prije u Varaždinu), bio je organizacijski podijeljen na četiri kapetanije (Đurđevačka, Koprivnička, Križevačka i Ivanićka) s različitom veličinom i brojem stanovnika. Te kapetanije su bile organizacijski podijeljene na različito velika vojvodstva. U promijenjenoj funkciji Vojne krajine, integriranje krajišnika u stajaću vojsku zahtijevalo je formiranje regimenti, bataljuna i kumpanija (satnija). Varaždinski generalat je 1745. godine bio reorganiziran u novi sustav regimentskih (pukovnijskih) uprava: Križevačku i Đurđevačku regimentu.

Pod zapovjedništvom vojvode Stjepana Hunjadija 1726. godine bila su naselja: Novigrad, Belica, Jabučetnica, Babotok i Rakitnica. Ukupno je bila 91 i 1/4 baština. Iste je godine vojvoda Uzanac upravljao Hlebinama, Delovima, Jeduševcem i Kladarama. U tom je vojvodstvu bilo 56 i 1/2 baština. Vojvodstvo vojvode Mikašinovića obuhvaćalo je sela Plavšinec, Vlaislav, Bakovljan (Bakovčice), Glogovec, Serdinec, Javorovec i Mosti, a tamo je bilo 88 i 1/4 baština.

Izgleda da su Novigrad i Plavšinac bili središnja mjesta dviju satnija koje su reorganizacijom u drugoj polovici 18. stoljeća spojene u Novigradsku satniju. Reorganizacijom 1732. godine ustrojene su husarske satnije. Kapetan Janko Mikašinović upravljao je selima: Plavšinec, Borovljani, Mosti, Srdinec, Ladislav (Vlaislav), Bakovčica, Roviščani (Roviščanci), Križ, Glogovec, Javorovec i Plavšinec. Stjepan Hunjadi zapovijedao je u selima južno od Novigrada, dok je područje Delova, Jeduševca i Kladara potpadalo pod zapovjedništvo Jurja Konjskog.

Fran Pevalek, načelnik općine i organizator drustvenog života Novigrada Podravskog

Poznati plavšinački kapetan bio je Janko Mikašinović (1733., 1745.), a spominje se i Stefan Radančević (iza 1757.). Mikašinovići su bili znamenita vojnokrajiška časnička obitelj (plemstvo je dobila 1658. godine) iz Plavšinca koja je dala nekoliko znamenitih viših časnika. Jedan od njih je bio barun Mihajlo Mikašinović(Plavšinac, 1715. – Beč, 1775.), najvjerojatnije nećak Janka Mikašinovića. Mihajlo je napredovao do čina podmaršala i zapovjednika Karlovačkog generalata (1764.-1771.). Dao je izraditi vrijedna umjetnička djela koja su se nalazila u crkvi u Plavšincu i u manastiru Lepavina.

Komarnički (novigradski) kapetani su bili: Stjepan Hunjadi (1732.), Martin Trnski (1743.-1752.), Ivan Hummeroffer (1754.), Mikulić (1755.), Josip Kunić de Sonnenburg (1765.) Franjo Uder (1771.-1773.), Antun Štefan Reiter (1781.-1782.), Ljudevit Fronmüller (1793.), Lončarić (1803.), Ferdinand Rooczy (1807.), Ivan Ostoić (1807., 1808.), Ferdinand Koči (1808.-1812.), Franjo Horek (1818.), Franjo Striff (1826.-1828.), Luka Habjanec (1829.-1830., 1835.-1838.), Nikola Lipovšak (1832.), Dominik de Balbi (1834.), Scheibenhof (1834.-1835.), Franjo Froschmayer (1835.), Engelbert Dimaček (1838.-1844.), Marko Stokucha (1845.-1849.), Nikola Lovrić (1849.-1855.), Mojzeš Tarbuk (1855.), Eduard Kori (1856.), Rafael Veucelić (1859.), Josip Sabolić (1860.-1861.), Pavao Matasić (1861.), Alfred Scholten (1862.-1871.) i drugi.

Sredinom 18. stoljeća ustrojena je Novigradska satnija sa sjedištem u Novigradu kao deveta po broju u sastavu Đurđevačke pukovnije. Novigradska satnija obuhvaćala je sela: Delovi, Jeduševec, Bakovčice, Glogovec, Hampovica, Rakitnica, Javorovac, Srdinec, Miholjanec, Borovljani, Plavšinac, Vlaislav i Novigrad.

Novigradska satnija razvojačena je 1871. godine i podređena civilnoj upravi. U Novigradu je osnovana kotarska općina koja se zajedno s općinama Virje i Molve nalazila u kotaru koji je svoje sjedište imao u Virju. Taj se kotar nalazio u sastavu Bjelovarske županije. Godine 1875. Novigrad je ostao sjedište općine, ali u sastavu podžupanije Koprivnice, Križevačke županije. Novom reorganizacijom 1886. godine općina Novigrad ulazi u sastav Bjelovarsko-križevačke županije. U Novigradu je od 1872. do 1874. godine djelovao kotarski sud koji je kasnije preseljen u Virje, a potom u Đurđevac. Postojao je u Novigradu porezni ured koji je djelovao od 1872. do 1882. godine kada je preseljen u Koprivnicu. Prema tomu, Novigrad je nakratko imao važnije centralne funkcije za širu okolicu, što mu je davalo veći značaj u ovom dijelu Podravine. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Novigradu su bili načelnici općine: Janko Pevalek (1872.-1875.), Ivan Matunci (1875.-1878.), Fran Pevalek (1878.-1881.), Mate Kolibaš (1881.-poslije 1883.), Mijo Matunci (1891. i dalje), Engelbert Svoboda (1902.-1907.), itd.

Izbori

Izborni kotar Novigrad je 1871. godine po prvi put birao zastupnike za Hrvatski sabor. Činila ga je okolica Novigrada, Virja i Molvi. Tada je pravo glasa bilo ograničeno, pa je bio mali broj onih koji su mogli birati. Te je godine za zastupnika bio izabran Josip Miškatović iz tadašnje opozicije koju je činila Narodna stranka. Miškatović je dobio 91 posto glasova. Biralište je kasnije bilo preseljeno u Virje. Na izborima 1872. godine izabran je Slavoljub Vrbančić također iz Narodne stranke, a 1875. godine Miroslav Kulmer, također zastupnik Narodne stranke. Novi su izbori bili 1877., 1878. i 1881. godine, a na njima je pobijedio dr. Fran Vrbanić kao kandidat tadašnje opozicije. Izbori 1882. i 1884. godine donijeli su pobjedu Bartolu Smaiću kao kandidatu Narodne stranke. Posebno su bili zanimljivi izbori 1887. godine na kojima su se kandidirala dva Novograca: pravaš Fran Pevalek (bivši zastupnik u Hrvatskom saboru biran u Koprivnici) i zagrebački kanonik dr. Martin Matunci kao kandidat Narodne stranke. Pobijedio je dr. Matunci dobivši 51 posto glasova.  

Godine 1888. veći dio peteranskog izbornog kotara pripojen je izbornom kotaru u Novigradu (gdje je vraćeno biralište iz Virja), a na izborima provedenim 1892. godine kanonik dr. Martin Matunci, podrijetlom Virovec, iz vladine narodne stranke pobijedio je s 57 posto osvojenih glasova protukandidata pravaša i oporbenjaka Frana Pevaleka iz Novigrada.

U predizbornoj kampanji za izbore 1897. godine došlo je do sukoba između vlasti i oporbe. Oporbeni kandidat sveučilišni profesor Fran Vrbanić imao je mnogo poteškoća tijekom predizbornih aktivnosti, jer mu kotarske vlasti nisu dopuštale predstavljanje lokalnim biračima i izbornicima “pod vedrim nebom”, pa je agitirao u župnom dvoru i mjesnim krčmama. Vladina Narodna stranka je za svog kandidata postavila dr. Andriju Peršića, javnog bilježnika u Đurđevcu i člana skupštine Bjelovarsko-križevačke županije. Dr. Fran Vrbanić dobio je 50,4 posto, a dr. Andrija Peršić 49,6 posto glasova. Saborski odbor za verifikaciju i imunitet podnio je izvješće o prosvjedu protiv izbora u sedam kotara, među njima i novigradskom. Metodom nadglasavanja mađaronska većina Khuen Héderváryja sve prijeporne izbore proglasila je nevažećima.

Na ponovljenim je izborima dr. Vrbanić osvojio 52,7 posto glasova i postao zastupnik novigradskog kotara u Hrvatskom saboru. U 1899. godini se dr. Vrbanić žalio zbog nezakonitosti u sastavljanju izbornih lista. Kotarski predstojnik odgovorio je Vladi izvješćem o broju izbornika i o tome kako će oni glasovati ako Stol sedmorice bude rješavao slučaj prema prijedlogu lokalnih oblasti. Ukupno je vladina stranka trebala dobiti 63,4 posto.

U studenom 1901. godine provedeni su u novigradskom izbornom kotaru izbori na kojima je sa 62,2 posto dobivenih glasova pobijedio kanonik dr. Martin Matunci, kao kandidat Khuenove narodne stranke tj. mađarona.

Značajno mjesto u sezonskoj svakodnevici imali su lov i ribolov na potoku Komarnici, na Dravi itd., ali ta djelatnost tada nije imala organizirane oblike. Na prijelazu stoljeća, djelovanjem višeznačnih faktora, situacija u stočarstvu se poboljšala. Oranjem ugara i dijela pašnjaka, uvođenjem uzgoja stoke pretežno u staji i svinjcu, prihvaćanjem plemenitijih pasmina goveda i svinja – ovdašnje stočarstvo počelo je polako stjecati sve veći ugled.

Uz poljoprivrednu proizvodnju Novigrada i okolice, važne su bile stočarske naseobine – konaki. Unutar zadruge je starješina (gazda) odredio jednog člana da sa svojom ženom i djecom na dan Sv. Katarine (25. studenog) ode na konak, te je tamo boravio cijelu zimu do prvog kopanja kukuruza. Zadatak mu je bio hranjenje i uzgoj stoke. Podjelom zadruga osnovana su konačka naselja koja su se razvila u raštrkana sela. S lijeve obale rijeke Drave (u Prekodravlju) je bilo Ješkovo, a s desne strane Gabajeva Greda (gdje je do 1863. godine bila šuma). Novigradski konaci u Prekodravlju – Ješkovo, Trnik i Novačka sve do 1893. godine pripadali su u novigradsku župu, a te su godine pripali u sastav župe Gola.

Obrtništvo

U novigradskom je kraju bio razvijeni obrt. Prvi poznati majstori zabilježeni su u vrijeme Vojne krajine, a bilo ih je skoro svih struka. O zanimanjima u vojnokrajiškom Novigradu se, osim podataka koje je B. Madjer skupio u matičnim knjigama, može doznati iz ankete “Družtva za jugoslavensku povjesnicu” koju su ispunjavali župnici 1850. godine. Tada je u Novigradu bio 41 majstor. Usporedbe radi, u Pitomači je bilo 37 majstora, Kloštru 33, a u Đurđevcu 87 majstora.

Za razvoj ovog kraja bio je važan promet. Novigrad se u vrijeme vojnokrajiške uprave nalazio na križištu cesta. Oko 1857. i 1859. godine bila je izgrađena nova cesta od Pitomače, preko Đurđevca i Novigrada do granice s civilnim dijelom Hrvatske u blizini Koprivnice, što je poboljšalo promet. Veći napredak u prometnom povezivanju novigradske Podravine s ostalim područjima imala je izgradnja željezničke pruge koja je u Novigrad došla 1912. godine. Ta je pruga povezala Virje i Đurđevačku Podravinu s Koprivnicom, a time je Novigrad dobio na tranzitnom značenju.

Za razvoj gospodarstva bili su važni sajmovi. U vrijeme Vojne krajine u Novigradu je bio godišnji sajam na dan Sv. Josipa (19. ožujka), a uz to su postojala crkvena proštenja 15. srpnja (dan Sv. Apostola), 12. kolovoza (Sv. Klara) i 19. studenoga (Sv. Elizabeta). Svi spomenuti sajmovi zabilježeni su 1873. godine. Uz to je u Plavšincu postojao sajam koji se održavao 23. travnja, a spominje se 1879. godine.

Za lakše i brže komuniciranje od osobite je važnosti bilo otvaranje pošte. Poštanski je ured u Novigradu otvoren 1. svibnja 1873. godine. Ubrzo nakon pronalaska, i u novigradsku se poštu uvodi telegraf. To je bilo 24. studenoga 1902. godine. Prvi telefon u Novigrad je uveden 9. studenoga 1912. godine.

U ovom kraju se relativno rano organizira zadrugarstvo. Prva je osnovana Hrvatska seljačka zadruga 21. travnja 1901. godine u nazočnosti Svetimira Korporića. Prvi predsjednik bio je trgovac Mijo Talan, koji je tu dužnost obnašao do 1905. godine. U studenom 1904. godine pokrenuo je novigradski župnik inicijativu da se u Novigradu ustroji Seljačka gospodarska udruga, koja je počela djelovati 7. veljače 1905. godine, a za predsjednika i ravnatelja je bio izabran župnik Ivan Kristić.

Novigrad ima dugu tradiciju zdravstva. U vrijeme Vojne krajine u Novigradu se spominju ranarnici: Vjekoslav Manc (1795.), Josip Kling (1799.), Ivan Gottlieb (1807.), Karol Tuček (1821.-1835.), Gašpar Svoboda (1836.), Franjo Auer (1864.), Kreiči, Sidak itd. Nakon razvojačenja spominju se liječnici Kober (1873.-1875.), Mijo Išek (1877.-1879.), Antun Ottahal (1878-1890.), Vladimir Kobrynski (1890.-1891.), Lujo Harazin (1891.-1896.), Vatroslav Kovač (1897.-1910.), itd.

Narodna čitaonica u Novigradu osnovana je 21. kolovoza 1877. godine, a osnovao ju je Fran Pevalek koji je bio prvi blagajnik i knjižničar. Za predsjednika je izabran Mijo Vedriš, a tajnika Jozo Plantar. Čitaonica je bila žarište kulturnog i društvenog života Novigrada. Kasnije je za predsjednika bio izabran osnivač Fran Pevalek kojega je 1899. godine naslijedio Petar Hirjan.

Dobrovoljno vatrogasno društvo Novigrad osnovano je 1878. godine. Za nadvojvodu je izabran Fran Pevalek koji je tu dužnost obnašao do 1900. godine kada ga je zamijenio Mavro Goldschmidt. Prvi vojvoda bio je Alfred Scholten (do 1881.), a naslijedio ga je Mavro Goldschmidt (do 1900.). Tajnik je od osnivanja bio Ivan Matunci. U sastavu vatrogasnog društva od 1884. godine počela je djelovati glazba.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI