Kako se razvijala naša županija: Tek kad bi konjanici pretražili polja, seljaci bi…

Piše dr. Hrvoje Petrić

Nakon posljednjeg ledenog doba (čiji se kraj podudara s početkom mlađeg kamenog doba), koje je u našim krajevima bilo karakteristično po prostranstvima hladne praporne i šumske tundre, formira se današnji reljef, klima, hidrografska mreža i druge osnovne oznake, uz postupnu dominaciju zajednice hrasta, bukve i graba. Na toj je osnovici započeo razvoj ljudske vrste na prostoru današnje Koprivničko-križevačke županije.

Od posebne su važnosti tragovi života na prostoru Gornjih Brezovljana (općina Sv. Ivan Žabno), gdje je dokazano postojanje velikog naseobinskog kompleksa iz kasnijeg razdoblja mlađega kamenog doba (oko 3800 godina prije Krista). Po Brezovljanima je nazvan zaseban tip kasnoneolitičke sopotske kulture.

Dio utvrde Kamengrad kraj Koprivnice (foto Hrvoje Petrić)

Završetkom mlađeg kamenog doba započelo je bakreno doba koje se na ovome prostoru manifestira putem Seče kulture (oko 3500–3200 godina prije Krista), koja je ime dobila po lokalitetu Seče (između Koprivničkih Bregi, Koprivnice i Peteranca).

Sjeverozapadna Hrvatska je jezgra lasinjske kulture (3200-2800 godina prije Krista). Iz te kulture su poznati nalazi zemuničkog naselja u Bukovju (jugoistočno od Križevaca), ali i nalazi u blizini potoka Črnca zapadno od Križevca, Cerinama (općina Peteranec) i drugdje.

U smjeni raznih pretpovijesnih kultura valja istaknuti vučedolsku (oko 2000 godina prije Krista) s nalazima seoskih naselja na lokalitetima Apatovec-Hum (grad Križevci), Veliki Kalnik (općina Kalnik) i Rudinama (Koprivnička Rijeka, općina Sokolovac).

Panoni

U razdoblju kasnog brončanog doba (od početka 13. stoljeća prije Krista do pred kraj 8. stoljeća pr. Kr.) ovo je područje zahvaćeno širenjem tzv. kulture polja sa žarama. Nakon naglog procvata dolazi do opadanja ove kulture pa i prestanka postojanja prouzročenog migracijama. Također dolazi do izmjene običaja sahranjivanja mrtvih. Nastanak ove kulture vezan je uz narod Panona. Sačuvana su brojna naselja koja su naseljavali Panoni u vrijeme kulture polja sa žarama. Među najpoznatijima su ona na položajima Igrišče kraj Apatovca (Grad Križevci) te Grede kraj Delova (općina Novigrad Podravski).

Figura žene koja sjedi s neolitičkog nalazišta Brezovljani (oko 4900-4600 g. pr. Kr.) (Gradski muzej Križevci)

Prvo imenom poznato pleme koje je živjelo na ovom prostoru su bili panonski Jasi. Ovo je pleme nastanjivalo šire područje uz rijeku Dravu te prostore Kalnika i Bilogore, približno od današnjeg Daruvara do Varaždina. Po njima («posjednicima toplih vrela») su nazvane u rimsko doba Aquae Iasae odnosno današnje Varaždinske Toplice. Izgleda da je jedno od središta ovoga plemena bilo na području današnjeg Daruvara (u antičko doba Aquae Balissae) jer su tamo pronađeni natpisi koji spominju «res publica Iasorum».

Početkom 3. stoljeća prije Krista dolazi do velike seobe Kelta, a prostor sjeverozapadne Hrvatske naseljavalo keltsko pleme Taurisci, koje je kao naprednija etnička skupina nadslojila autohtono panonsko stanovništvo. Na ovom prostoru keltski se utjecaj očituje, prije svega, u širenju kovanja i uporabe željeznih predmeta.

Prodiranje rimske moći preko Alpa u Panonsku nizinu započelo je vojničkim pohodom Oktavijana, kasnije prvog rimskog cara Augusta, 35. godine pr. Kr. Ubrzo je na novoosvojenom teritoriju formirana rimska pokrajina Panonija. Iz toga vremena potječu prve pouzdane vijesti o starosjediocima. Prema rimskim piscima, od Rimljana pokoreni Jasi (Panoni) nisu živjeli u gradovima, već isključivo u poljima i selima. Od Panona su se do danas održali naziv rijeke Drave, imena nekih lokaliteta, a vjerojatno i dio duhovne te materijalne kulture.

Rimljani su ovdje izgradili moderne ceste, od kojih je najvažnija bila ona koja je prolazila sjevernim obroncima Kalničkog gorja i Bilogore te povezivala važne rimske gradove Poetovio (Ptuj) i Mursu (Osijek). Na toj cesti nalazila su se sva imenom poznata rimska naselja na prostoru današnje Koprivničko-križevačke županije – Sunista (Kunovec Breg), Piretis (Draganovec), Lentulis (oko Virja) i Sirotis (oko Prugovca, općina Kloštar Podravski).

Sveti Marko Križevčan

Nekoliko stoljeća nakon propasti Rimskog Carstva ovdje su se doselili Slaveni. Oni su formirali novu srednjovjekovnu mrežu seoskih naselja. Na temelju raspoloživih dokaza, može se pretpostaviti nazočnost hrvatskog seljačkog stanovništva koje je u odabiru trajnih naselja biralo najpogodnije položaje u prostoru sa dovoljno vode i izvorima hrane.

Slavensko se stanovništvo organiziralo u plemenske župe/županije. Na prostoru današnje Koprivničko-križevačke županije vrlo su rano formirane sljedeće župe/županije: Rovišče, Kalnik, Križevci, Česmica i Komarnica. Moguće je da su one nastale u procesu rasformiranja starijih teritorijalnih organizacija. O starijoj administrativnoj organizaciji ovoga područja govori podjela Zagrebačka biskupije na arhiđakonate, od kojih su ovaj prostor obuhvaćali Komarnički (prostor Podravine i zapadna Bilogora) i Kalnički (prostor Prigorja) te rubno i Bekšinski arhiđakonat (Legrad i Prekodravlje koji su isprva upravno spadali u Šimešku ili Šomođsku županiju).

Na čelu srednjovjekovne županije bio je župan (comes), a najstariji poznati izvori govore o Ižanu (Ysan), koji se spominje kao križevački župan 1193. godine. Osim spomenutih i niz drugih manjih županija (npr. Čazma, Dubrava itd.), sredinom 14. stoljeća udružuje se u veliku Križevačku županiju, koja je bila prostorno najveća u Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom kraljevstvu. Križevački župani gotovo su redovito obnašali i dužnost podbana. Među najpoznatijim križevačkim županima i podbanovima, koji su imali značajnu ulogu u srednjovjekovnoj povijesti, bili su Martin Držanić (Dersffy), Jan Vitovec, Bernard Thuroczi, Baltazar Alapić, Baltazar Bathyany, Pavao Kerecheny, Nikola Držanić (Desffy), itd.

Ovaj je kraj bio izložen kolonizacijskom valu s europskog zapada, koji je pak urodio stvaranjem prvih gradskih naselja. Ona su uz gospodarsku imala i obrambenu namjeru jer su uz utvrde branila važnu prometnu komunikaciju iz Ugarske do Jadranskoga mora. Među važnim obrambenim utvrdama uz tu prometnicu je bila i križevačka, koja se spominje od 1193. godine. Uz tu je utvrdu ban Stjepan 1252. utemeljio novo privilegirano gradsko naselje – križevački Gornji grad. Stoljeće kasnije, herceškim privilegijem 1353. godine i Koprivnica je dobila gradske privilegije, koji su dopunjeni 1356. godine. Završetak formiranja mreže slobodnih i kraljevskih gradova na ovom prostoru zaokružen je 1405. godine, kada je gradske povlastice dobio križevački Donji grad. Iako su oba križevačka grada pravno bila razdvojena, oni su bili sjedinjeni funkcionalno. Važnost Križevaca bila je tim veća što su se tamo održavali slavonski sabori, a jedan od najpoznatijih je bio tzv. krvavi sabor 1397. godine.

Na vlastelinstvima i posjedima ustrojene su seoske općine, koje su se, više-manje, održale do 1848. godine, kada je došlo do njihove transformacije u moderne općine, koje pak predstavljaju direktne prethodnike postojećih općina. Srednjovjekovne seoske općine obuhvaćale su više sela, a na njihovu čelu su bili seoski suci kojima su u radu pomagali od seljaka izabrani prisežnici. Dugi kontinuitet seljačkih općinskih samouprava održao se samo na zapadnim područjima, koja nisu bila pogođena osmanskim pustošenjima.

Vlastelinstva su, osim gospodarskih, bila i osnovnim upravnim te sudskim jedinicama srednjovjekovne Križevačke županije. Vlastelinstva su isprva, u pravilu, činila cjelovita i zatvorena područja. Kasnije diobe narušile su njihovu teritorijalnu cjelovitost. Najveća vlastelinstva u Križevačkoj županiji držala je Zagrebačka biskupija (Miholec, prostrani posjedi južno od Križevaca, te Sv. Ladislav i Zdelja u Podravini). Osim biskupskih, postojala su i druga veća vlastelinstva poput Velikokalničkog, Rasinjskog i Koprivničko-đurđevečko-prodavičkog te mnoštvo manjih posjeda koncentriranih sjeverno od Rasinje (Kutnjak, Veliki Otok, Imbriovec itd.) ili oko Križevaca (Glogovnica, Guščerovec, Raven, Bočkovec, Mikovec, Zamladinec, Diankovec, Erdovec, Sv. Petar Orehovec, Bogačevo, Gregurovec  itd.).

Jačanjem gospodarstva, a posebice trgovine, uz slobodne kraljevske gradove, formira se i mreža gradskih naselja na vlastelinstvima. Većinom su to bila trgovišta utemeljena najkasnije u 15. stoljeću. Najpoznatija srednjovjekovna trgovišta na ovome prostoru su: Donja Reka, Brezovica (Kalnik), Miholec, Glogovnica, Rasinja, Podkameno, Sv. Ladislav (Vlaislav), Prodavić (Virje), Đurđevec, Grabovnik-Gorbonok (Kloštar Podravski) i druga. Legrad, gdje se također razvilo trgovište, tada se nalazio sjeverno od rijeke Drave, ali nije spadalo u Križevačku županiju, već je bio dio Šimeške ili Šomođske županije. U gradskim naseljima živjeli su trgovci i obrtnici, ali i dio poljoprivrednika. Građani su vrlo često držali vinograde i manje poljoprivredne parcele. Za opći gospodarski razvoj posebno je bilo važno to što su gradska naselja postala tržišta za proizvode okolnog seljačkog stanovništva.

Istovremeno s razvojem trgovišta, došlo je do procesa specijalizacije u poljoprivrednoj proizvodnji što je dovelo do jačanja seljačke trgovine. To je pogodovalo relativnom poboljšavanju položaja seljaštva, ali istovremeno dovelo do početka njihova raslojavanja.

Postupni razvoj, koji je bio više-manje istovjetan sa srednjoeuropskim, naglo je prekinut prodorima Turaka Osmanlija koji su još u drugoj polovici 15. stoljeća vršili svoje upade na ovo područje (npr. 1476. su spalili Križevce te mnogobrojna okolna sela).

Migracije

U prvoj polovici 16. stoljeća djeluje i prvi hrvatski putopisac Juraj Hus. Uhitili su ga Osmanlije prigodom zauzimanja njegova rodnog mjesta – Rasinje. Dio života proveo u Egiptu, Svetoj zemlji, Libanonu, Siriji, Anadoliji i Italiji. U humanističko i ranomoderno ovaj je kraj dao još neke osobe koje su svojim djelovanjem izborile nadnacionalni značaj – Janus Pannonius, Stjepan Brodarić, Baltazar Dvorničić Napuly, Nikola Benger, Franjo Galović, itd.

Krajem 16. i početkom 17. stoljeća živio je i djelovao sv. Marko Križevčanin (Križevci, 1588. – Košice, 1619.). On je svetac zaštitnik Koprivničko-križevačke županije. Nakon završetka studija u Grazu i Rimu zaređen je za svećenika. Bio je profesor i ravnatelj sjemeništa u Trnavi, ostrogonski kanonik, ravnatelj zavoda, itd. Kada su početkom 17. stoljeća područje gdje je djelovao zauzeli kalvini, s dvojicom je isusovaca zatočen te je umro mučeničkom smrću. Blaženikom je proglašen 1905., a svecem 1995. godine.

Na ovom su području tijekom 16. nastale velike promjene u gustoći naseljenosti, pogotovo na neposrednim pograničnim područjima u blizini granice s Osmanskom Carstvom. Dio stanovništva poginuo je u ratnim sukobima, druge su Osmanlije odveli zarobljeništvo, treći su odselili u sigurnije krajeve (zapadna Ugarska, Hrvatsko zagorje, itd.). Treba istaknuti i to da je dio stanovništva ostao živjeti na pograničnom prostoru usprkos osmanskim upadima. U prilog tome idu i sačuvani kajkavski govori lokalnog stanovništva. Dio starosjedilačkog stanovništva spasio se u nepristupačnim šumskim područjima Bilogore i Kalnika, a dio u močvarama uz rijeke. Depopulacija je imala utjecaj i na dinamiku prirode što se najbolje može vidjeti na primjeru širenja šumskih površina. Zapadno od crte Koprivnica-Križevci uglavnom je ostao kontinuitet vlastelinstva i posjeda.

U jednom zapisu iz 16. stoljeća opisan je teški svakodnevni život stanovništva. Na dravskom otoku zvanom Drnje živjelo je 10 ljudi koji su ranije bili kmetovi. Sva druga sela, koja su postojala oko Koprivnice, opustošile su Osmanlije. Preostali stanovnici kao i građani Koprivnice nisu se osuđivali izlaziti iz utvrde ni raditi u poljima i vinogradima zbog straha pred Osmanlijama. Tek kada bi konjanici i pješaci najprije pretražili polja i vinogradarska pribrežja, onda su odlazili na rad zaštićeni i čuvani pod dobrom vojničkom stražom. Prihoda od plaćanja prijelaza preko rijeke Drave bilo je malo jer trgovci nisu imali sigurne ceste.

Radi zaštite od Osmanlija tijekom 16. stoljeća vršena su velika krčenja šuma, koje su bitno izmijenila stanje u okolišu. Osmanlije su redovito hvatale ljude i stoku. O velikoj nesigurnosti stanovništva raspravljalo se na Hrvatskom saboru. Ustanovilo se da je Koprivnica sa svih strana bila okružena šumama koje su osmanskim vojnicima omogućavale neopaženo približavanje gradu. Isto je vrijedilo i za Križevce te okolne utvrde. Odlučeno je da se zatraže seljaci koji bi iskrčili šume i time povećali sigurnost.

Prema predaji, Osmanlije su, tijekom 16. stoljeća, dugo opsjedali utvrdu Đurđevec, računajući kako će braniteljima i stanovništvu koje se iz okolnih sela sklonilo u utvrdu ponestati hrane. Branitelji su nadmudrili Osmanlije tako što su iz topa na Osmanlije ispalili svog zadnjeg pijevca, nakon čega su Osmanlije mislile da u utvrdi ima obilje hrane pa su otišli. Taj je događaj podloga turističke manifestacije – Picokijade.

Šikare i šume

Istovremeno s osmanskim prodorima, i tzv. «malo ledeno doba» je utjecalo na jačanje demografske i gospodarske krize. «Malo ledeno doba» trajalo je otprilike između 1450. i 1800. godine,a snižavanje temperatura utjecalo je na promjene u biljnom i životinjskom svijetu, što je imalo odraz na krizu prehrane stanovništva i pad životnog standarda te ukupnog broja stanovnika ovoga područja.Neishranjenost ljudi dovela je do oslabljene otpornosti na razne bolesti. To je posebno dolazilo do izražaja u vrijeme velikih epidemija (npr. kuge).

Stabiliziranjem stanja na granici s Osmanskim Carstvom došlo je do pojačanog naseljavanja od Osmanlija opustošenog područja. Opustjeli teritoriji, koji su bili udaljeni od utvrda, s vremenom su se pretvorili u nepregledne šikare i šume. Novi doseljenici plodna su područja stvarali mukotrpnim radom na krčenju šuma i stvaranju novih sela i poljoprivrednih površina u njihovoj blizini. Krčenje šuma nije uvijek imalo pozitivan ishod. Npr. prigodom velikog krčenja šuma između Molva, Đurđevca i Kalinovca došlo je do «otvaranja» i pokretanja živoga pijeska koji se nalazio ispod tankog humusnog sloja. Tako su prošireni Đurđevečki peski, koji su ubrzo pretvoreni u pravu pustinju, čije se širenje obuzdalo tek ljudskom intervencijom (pošumljavanjem) krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća.

«Globalno zahladnjenje» bilo je jedan od uzroka doseljavanjem kršćana iz Osmanskog carstva, krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Novo stanovništvo je prihvatilo obrambenu ulogu u borbama s Osmanlijama, te se slijedom toga izborilo za dobivanje kraljevskih privilegija 1630. godine (tzv. Statuta Valachorum). To je bila podloga na kojoj je izvršeno pretvaranje istočnog dijela Križevačke županije u Slavonsku krajinu, koji je postupno izuzet ispod uprave bana i sabora te je bio upravno podređen unutarnjoaustrijskom dvorskom ratnom vijeću.

Facebook
Twitter
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI