Kako su nastale, djelovale i propale solane u Drnju i Koprivnici

Podravski favicon - Podravina i Prigorje - Koprivnica - Križevci - Đurđevac - Ludbreg - Aktualne vijesti - Zanimljivosti - Fotogalerije

Feljton: dr. Hrvoje Petrić

U ranom novom vijeku veliku je važnost imala trgovina solju, prvenstveno zbog toga jer je sol bila vrlo važna i u ljudskoj i životinjskoj prehrani. Trgovina solju bila je izuzetno riskantna zbog neprestanih pljačkaških i vojnih previranja te opasnosti.

Upravo zbog rizika njena transporta, ali i velike potražnje, predstavljala je vrlo važan segment trgovine koja je rušila granice i barijere između neprijateljskih carstava. U 17. stoljeću Varaždinski generalat opskrbljivao se solju iz Osmanskog Carstva, točnije iz Velike Kanjiže. No, Unutarnjoaustrijska Dvorska komora u Grazu bila je zainteresirana da se utvrde Varaždinskog generalata, a time i Varaždin, opskrbljuju iz solane Aussee, koja je bila u posjedu štajerskih staleža kojima je bilo u cilju prodati što više robe u pograničnom prostoru uz Dravu. Glavno skladište za distribuciju soli postao je Varaždin.

Zgrada u kojoj je izvorno bila solana u Koprivnici

Iz njega se sol dovozila u Koprivnicu, Međimurje i na čitav pogranični prostor. Krajiški zapovjednici u Varaždinu, Koprivnici i Đurđevcu solju su se opskrbljivali i od osmanskih trgovaca. Zbog toga su štajerski staleži ishodili vladarevu odluku kojima je zapovjednicima u ovim mjestima zabranio kupovanje soli od Osmanlija. Za opskrbu solju utvrda Varaždinskog generalata trebao su se pobrinuti ptujski građanin Octavio Bonicceli kao „Salzversilberer“ u Varaždinu i fiskalni administrator u Čakovcu Gregur Pavešić, koji je na to pristao pod uvjetom da se zabrani trošenje soli iz Osmanskog Carstva, kojom su trgovali varaždinski trgovci. Bonicceli je sumnjao da će područje koje je trebao opskrbljivati prihvatiti sol iz Aussea, što se vidi iz jednog od pisama Dvorskoj komori iz 1675. godine. Iduće 1676. zabranjen je uvoz soli iz Osmanskog Carstva, a uvedena je i uvozna carina koju su trebali ubirati zapovjednici u Koprivnici i Đurđevcu.

Pavešić je trebao sol dopremati rijekom Murom, a Bonicceli se trebao brinuti za njeno skladištenje u Varaždinu. Tada se vodila briga da se sol iz Aussea, koja je bila čišća od osmanske, uvodi postupno kako u narodu ne bi došlo do bune. Veličina pakiranja između soli iz Aussea i osmanske nije se razlikovala. Varaždinski trgovci na čelu s bogatim Danijelom Praunspergerom (Praunsbergerom) digli su bunu protiv Boniccelija te ga tužili da protuzakonito uvodi novotarije u trgovinu u Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu tražeći da se Bonicceli odstrani iz Varaždina. Protiv njega je bilo upotrijebljeno i oružje. Građani Varaždina žalili su se Ugarskoj komori koja je zatražila obustavu opskrbe solju iz Aussea. Dvorska komora u Grazu neuspješno je pokušala urediti spor u njenu korist. Na kraju je zbog velike vlage preostala sol iz Ausse propadala pa je Bonicceli od Dvorske komore tražio dozvolu da sol proda drugdje. Moguće je da se sve ovo događalo zbog toga jer je trgovcima iz Varaždina odgovarala opskrba solju iz Osmanskog Carstva preko koje su mogli ostvarivati veću dobit.

Položaj solane ucrtane u Botovu kraj Drnja, 1792.

Skladište soli

Podravski kraj kasnije se solju opskrbljivao iz solane Aussee, koja je bila u posjedu štajerskih staleža i kojima je bilo u cilju prodati što više robe u pograničnom prostoru uz Dravu.

Moguće je da je već 1648. u susjednom Drnju postojalo skladište soli, odnosno solana, jer u jednom dokumentu piše «Holi Mihal na Derniu ztoiecshi kamene zoli». No više podataka o drnjanskoj solani imamo od 18. stoljeću, primjerice u vezi sa saslušanjem svjedoka 27. ožujka 1730. godine. U spisu od 9. veljače spominje se Matija Hochenreiter, upravitelj solane u Drnju. Kao upravitelj drnjanske solane 1738. godine se spominje Juraj Hochreiter (što je skraćeno od Hochenreiter). Godine 1742. Josipu Hochreiteru u Drnju rodio se sin Anton. Josip se oženio Josipom Presek, kćeri bivšeg drnjanskog vojvode Matije Preseka. Taj je vojvoda Presek primjer kako su vojnokrajiški dužnosnici dijelom ženidbom, a dijelom kupnjom postajali vlasnicima plemićkih posjeda. On se oženio Martom (Marianom), kćeri Barbare udane za Mihaela Rakichianyja i unukom Jurja Baloga, koji je 1629. godine kupio dijelove Velikog Otoka, Kutnjaka i Imbriovca. Njegov kasniji nasljednik i posjednik Velikog Otoka Nikola Balog “svom je šogoru” Matiji Preseku 1685. godine založio svoj posjed. Presek je stekao ne samo cijeli posjed Veliki Otok, nego i dio posjeda Đelekovec. Kako je i sam bio vezan uz Drnje, donekle je razumljivo što je svoju mlađu kćer Josipu udao u obitelj Hochreiter koja je generacijama upravljala drnjanskom solanom. Poduzetnička obitelj Hochreiter ovom je ženidbom preuzela vlasništvo nad posjedom Veliki Otok, a kasnije je napustila Drnje i preselila se u Legrad kao “nobiles”. To je također primjer kako su se Drnjanci uključivali u plemstvo. Prvi slučaj govori o vojnom zapovjedniku, a drugi o poduzetnicima (ili je možda bolje reći poduzetničkim činovnicima) koji postaju novo plemstvo.

Izgradnja solana

Najvažniji konkurent solani u Drnju bila je ona u obližnjem Prelogu ustrojena sredinom 18. stoljeća kao Kraljevski ured spremišta i prodaje soli (Officium regii salis perceptores Perlakiensis). Kamena se sol u Prelog dovozila kolima ili šajkama po rijeci Dravi iz austrijskih skladišta soli, a na identični način je rađena opskrba solju solane u Drnju.  Od sredine 18. stoljeća spominje se skladište soli u Čakovcu koje je vjerojatno bilo ispostava solane u Varaždinu. Ugarska dvorska komora 1775. potvrdila je plan za novogradnju solane u Prelogu koji je potpisao varaždinski graditelj Johann Michael Taxner. Sačuvan je i izvještaj iz 1776. iz kojeg se vidi da je došlo do povećanja troškova za gradnju solane u Prelogu. Plan je bio identičan onome koji je primijenio varaždinski zidarski majstor Jacob Erber za gradnju solane u Agarévu, danas dio sela Háromfa u mađarskoj županiji Somogy. Sačuvao se i nacrt za solanu iz 1777. koji nosi naslov „Grund Riss und Prospect von denen zu Prelock neu errichteten  Salz Amts Gebäuden“. Nacrt solane u Prelogu predstavlja tipski projekt Ugarske dvorske komore za zgrade solana. To je „kvalitetno ostvarenje skladno koncipirane i funkcionalne javne građevine u oblicima rokoko stila, nalik na velikaške rokoko palače, sa skladno raščlanjenim glavnim pročeljem, koje karakterizira niže prizemlje i naglašeno visok prvi kat, tj. „piano nobile“. Fasadni je ukras suzdržan i nenametljiv. Prozori prizemlja su pravokutna oblika s doprozornicima izvedenima u žbuci, odijeljenima jedan od drugoga fasadnim ukrasom izvedenim u žbuci. Izduženi pravokutni prozori prvog kata imaju doprozornike i klupčice zacijelo također izvedene u žbuci. Središnji, vrlo plitak rizalitni dio pročelja nadvišen je trokutastom atikom ukrašenom reljefnim ukrasom izvedenim u žbuci. Visoko dvostrešno krovište ima u oba slučaja dva tavanska otvora u obliku mansarda i nizak zdepasti dimnjak u središtu sljemena krova.“ Ta zgrada solane u Prelogu dovršena je u jesen 1777. godine.

Solana kraj Drnja krajam 18. stoljeća

Postojanje starije zgrade solane u Prelogu dokazuje dokumentacija o provali u nju. Radilo se o krađi 555 forinti, velikoj sumi novca, za što je bio optužen Leonard Rožman. Sudski spor okončan je 12. travnja 1777. osudom Rožmana na smrt vješanjem. Iz parnice se vidi da je krađa bila izvršena tijekom noći, a kradljivac nije ostavio gotovo nikakve tragove. Zbog toga su ispitivani svi sumnjivi putnici i poznati lopovi na području Varaždinske županije. Primjerice 27. studenoga 1776. ispitivan je Sebastijan Breznik koji je bio osumnjičen za provalu u prelošku solanu. Istoga je dana ispitivan i Franjo Sumer, a postupak su vodili izaslanici varaždinskog magistrata Matija Gregorić i Franjo Završki. Fiškal vlastelinstva Čakovec Franjo Chinorany u Varaždin je na saslušanje poslao Leonarda Rožmana iz Sv. Jurja u Kranjskoj. Taj je pak postao sumnjiv Jurju Ciglariću i Doroteji Branilović još u Orehovici kad je 3. prosinca bio tamo na proputovanju te kod sebe imao mnogo sitnog novca. Istraga je slabo napredovala zbog stalnog mijenjanja iskaza od strane optuženog Rožmana. „S obzirom na to da se istraga zavukla, Josip Dekany, perceptor kraljevske solane u Prelogu, traži brži postupak i strogu kaznu.

Smrtna osuda

To se navodi u dokumentu od 26. siječnja 1777. Istražni postupak priveden je kraju tek 12. travnja 1777. godine kada je održana parnica u varaždinskoj gradskoj sudnici. Pred masom znatiželjnika pročitana je presuda: Leonard Rožman osuđen je na smrt vješanjem. Međutim, kazna nije odmah izvršena te je promućurni provalnik uspio 4. svibnja 1777. pobjeći iz varaždinskog zatvora. Dan poslije toga raspisana je potjernica koja je objavljena u Zaladskoj, Šimečkoj, Zagrebačkoj, Križevačkoj, Virovitičkoj, Srijemskoj, Požeškoj i Varaždinskoj županiji. Leonard Rožman uhvaćen je u tijeku studenoga iste godine, i to čak u Celovcu. Dokumentom od 29. studenog 1777. godine varaždinski magistrat traži od sudskih vlasti Celovca izručenje Rožmana i povratak 169 forinti i 58 novčića koji su kod njega pronađeni prilikom uhićenja. Provalnik je vraćen u Varaždin tek 7. veljače 1778. godine, gdje je uskoro javno obješen“. Zbog snage solana u Varaždinu, Drnju i kasnije Koprivnici nije čudno što je preloška solana izgubila značaj te je na kraju obustavljen njen rad.

Solana u Drnju dobila je na važnosti, a njena je prednost bila što se nalazila na obali rijeke Drave kojom se lako mogla dopremiti sol iz austrijskog područja. Krajem 18. stoljeća vlasti su dodatno uložile novac u nju pa je 1789. izgrađena nova zgrada solane u Drnju. Tipski projekt za specifične uvjete i potrebe solane u Drnju je adaptirao zidarski majstor Johann Stronner iz Kaniže. Okvirne troškove za zidarske i ostale potrebne radove sastavio je komorski arhitekt Joseph Tallherr, koji je zacijelo bio autor i drugih tipskih projekata za zgrade solana u Hrvatskoj i Mađarskoj u drugoj polovici 18. stoljeća (npr. Agarevu, Prelogu i Terezovcu). Joseph Tallherr napominje u svome izvještaju Ugarskoj dvorskoj komori od 19. siječnja 1788. godine da je položaj solane u Drnju izložen čestim poplavama, te su stoga u troškovnike ukalkulirani i veći troškovi u vezi s radovima na zaštiti zgrade od visokih voda. Stoga je i odlučeno da se čitava zgrada solane povisi za tri i po stope kako bi se zaštitila od poplavnih voda. Na temelju Tallherrovih troškovnika detaljne troškovnike za zidarske radove sastavio je zidarski majstor Johann Stronner iz Kaniže. On je gradio zgradu nove solane 1788. i 1789. godine. U specifičnom slučaju ove solane donekle je bio modificiran tipski projekt, što se naročito isticalo u jednostavnijem rješenju glavnog pročelja. Na pročelju solane u Drnju prizemlje i prvi kat jednake su visine, a prozori su više kvadratnog oblika, s vrlo jednostavnim okvirima, izvedenima u žbuci. Nema ni laganog rizalitnog izbočenja središnjeg dijela pročelja, a nedostaje i trokutasto oblikovana atika s reljefnim ukrasom. Visoko i strmo krovište ima dva tavanska otvora i nizak masivni dimnjak. I tlocrtna dispozicija pokazuje neke modifikacije rasporeda unutarnjih prostorija. 

Otkup zlata

Iz godine 1792. sačuvana je naredba solani u Drnju da sve svoje naplate dostavlja Gradskom magistratu u Koprivnici. Uprava solane 1794. godine stavljena je pod nadležnost Ugarske dvorske komore. Vjerojatno je solana u Drnju, kao i one u susjedstvu, u Prelogu i u Velikoj Kanjiži, služila za otkup zlata koji su lokalni stanovnici ispirali na rijeci Dravi.

Plan solane u Drnju

Već 1799. godine Ugarska dvorska komora nastojala je ukinuti solanu u Drnju i time povećati promet solana smještenih u južnoj Ugarskoj, ali grad Koprivnica traži da se solana iz Drnja ne premjesti u Ugarsku, nego da ostane na mjestu ili da njeno novo sjedište bude u Koprivnici. Sačuvan je spis Ugarskog kraljevskog vijeća koje je odobrilo da se u Varaždin i Koprivnicu otpremi 4000 centi soli 1800 godine. Godine 1810. sačuvani su spisi o prijevozu ugarske soli po rijeci Dravi do Drnja. Podaci iz 1812. godine ne spominju više solanu u Drnju, već je njeno sjedište u Koprivnici, a morsku sol dovozili su krajišnici iz Karlovačke krajine.

Izgleda da je solana do 1814. godine potpuno preseljena u Koprivnicu, u dio grada zvan Futakovec. Vagatelj soli bio je Ivan Perpić, a sol se razvozila riječnim lađama, vjerojatno s pristaništa na Dravi. Sol je 1816. godine prodavao Lenhard Fabiani. Solana je službeno ukinuta 31. ožujka 1817. godine. Godine 1818. i 1823. spominje se rasprodaja soli. Sol se primjerice 1823. dovozila s mora, a 1827. iz Osmanskog Carstva i Egipta. Rasprodaja soli ponovno se spominje 1830. godine, a precizno su određene cijene. Zgrada nekadašnje solane je ostala, a 1832. godine se popravljala i preuređivala.

Rušenje

Prostorije solane kasnije je iskoristio koprivnički poduzetnik Slavo Koos Kolareški, koji je u njoj otvorio tvornicu octa. U istoj se zgradi 1861. spominje tvornica cigara koju je Koos držao zajedno s Jurjom Vukovićem. Duhan su dovozili iz Debrecina i Segedina u Ugarskoj po Dunavu, nakon toga uzvodno po Dravi i dalje kolima do Koprivnice, Zagreba i Karlovca, a nakon toga prema Italiji i Francuskoj. U uličnoj zgradi do prostorija nekadašnje solane jedno su vrijeme bili uredi koprivničke podžupanije. Proizvodnju octa u istoj je zgradi nastavio Wilhelm Schwarz sa suradnicima, među kojima se isticao Otto Kohn.

Prije Prvog svjetskog rata zapošljavala je oko 50 radnika. Zbog proizvodnje octa, ljudi su zgradu nazivali „octenka“ zaboravivši njenu izvornu ulogu vezanu uz skladištenje soli. U toj zgradi bilo je sjedište predstavništva poznatih austrijskih tvornica žestokih pića i piva. Završetkom Prvog svjetskog rata zgrada je našla novu namjenu te je u njoj djelovala tvornica ili bolje reći veća radionica suhomesnate robe Wegmann d.d., švicarskog kapitala. Nakon Drugog svjetskog rata zgrada je ponovo prenamijenjena, a od 1949. dana je na upotrebu gradskom postolarskom poduzeću Proleter, čime je započeo suvremeni razvoj koprivničkog obućarstva. Poduzeće Proleter 1959. integrirano je s postolarskom zadrugom Budućnost te je tako nastalo postolarsko poduzeće Sloga. Nažalost, jedan od najvažnijih spomenika početaka koprivničkih manufaktura i industrije, zgrada bivše solane, tvornice octa, suhomesnate robe i kasnije tvornice obuće, srušena je 1987. godine.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati. Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. PRAVILA PRIVATNOSTI