Katavić: Todorić mi je nudio velik novac, glatko sam ga odbio, KTC nije na prodaju

Podravski list profile

Ivan Katavić veli kako mu je krvna slika bolja nego prije pet godina, a šećer je u potpunosti regulirao. Vlasniku KTC-a očito godi što se povukao u sjenu i upravljanje tvrtkom prepustio sinovima, premda je uvijek prisutan svojim savjetima. Vrlo rado pristao je na intervju za Podravski list, a u uredu nas je dočekao čvrstim stiskom ruke, koji je odao vrlo vitalnog 73-godišnjaka u punoj snazi. Katavićevo poslovno carstvo, koje danas uključuje trgovačke centre, poljoapoteke, restorane, hotele i benzinske postaje, počelo se razvijati 1992. godine. KTC je danas među deset najvećih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj, a dobit je lani iznosila više od 35 milijuna kuna. S Katavićem smo razgovarali o njegovu životnu putu i o poslovnoj filozofiji, a otkrio je i zašto je napustio politiku, u kojoj je jedno vrijeme bio uspješan kao i u biznisu.

PL: Je li došlo vrijeme da pomalo svodite životne račune i radite saldo – što sam radio, dokle sam dospio, jesam li u čemu pogriješio?

– Kada ne bih imao nasljednike, sinove, sigurno bih razmišljao drugačije. Ovako, oni imaju šestero djece i mislim da je budućnost mojih oko 1350 ljudi osigurana i tu nemam nimalo straha. Mirno spavam. Ne mogu se isključiti jer je firma počela sa mnom, ali ništa ne radim u panici, za to nema ni razloga. Djeca imaju prostora da razmišljaju svojom glavom, a ja ću uskočiti savjetodavno. Svako jutro sam sa sinovima na kavi od pola deset do jedanaest i razgovaramo o raznim temama. Imamo dobar tim ljudi, koji su svi kod mene bili pripravnici, oni rade svoj posao, tako da je firma potpuno stabilna.

Majka mi je bila rekla: Sine, dabogda mi se nikada ne vratio ako se vratiš da me osramotiš

PL: Niste rođenjem iz Križevaca, kako ste se ovdje našli?

– Rodom sam od Imotskoga i život me je usmjerio da s 14 godina odem u srednju školu u Osijek, pa u visoku u Križevce. Rođak koji je živio u Đakovu došao je dolje na odmor, tada sam bio krenuo u drugu godinu gimnazije u Imotskome. Svaki dan putovao sam deset kilometara u jednome i deset kilometara u drugom pravcu. I on me je nagovorio da odem u Osijek, da ondje ima prijatelja koji je upravitelj đačkog doma pri školi, da mogu ondje odsjesti. Dao sam se nagovoriti. Bio sam vrlo uspješan i kad je škola završila, javio sam se na prijemni u Križevce i prošao, premda moji roditelji nikako nisu htjeli da ostanem ‘gore’. Otac, koji je radio u Njemačkoj, čak mi je našao i posao, ali ja sam u Križevcima brzo našao djevojku. Mogu reći da su kriteriji na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima, jednoj od najstarijih poljoprivrednih škola u zemlji, bili vrlo oštri. Bio je to izazov.

PL: Znači, ostali ste zbog ljubavi. Ta djevojka postala je vašom suprugom?

– Da, bili smo 47 godina u braku. Kad je otac zatražio da se vratim, razmišljao sam: u Križevcima mi je ljubav, ovdje već sve poznajem, ovdje ću diplomirati… Put mi nije bio lagan, vrlo rano bio sam oslonjen sam na sebe. Koliko sam puta samo zaplakao u Osijeku kad bi skoro svi otišli kućama za vikend. Znao bih guliti krumpire glavnoj kuharici u domu, pa bi mi dala kosti od juhe. Ipak, bio sam zadovoljan jer sam bio prilagodljiv. Majka mi je bila rekla: Sine, dabogda mi se nikada ne vratio ako se vratiš da me osramotiš. Te su mi riječi uvijek bile urezane u glavu. Volim Imotski, volim svoj Proložac, bili su me i zvali da dođem u tamošnji kombinat, ali rekao sam ne.

PL: Što ste radili nakon diplome na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima?

– Završio sam ekonomski fakultet u Varaždinu.

PL: Kako ste se sve vrijeme financirali?

– Supruga je radila, živjeli smo skromno. Odmah smo dobili dijete, a puno su nam pomogli tast i punica. Moj stariji sin Ivica kod njih je bio pet godina. Ta skromnost koja me je krasila puno mi je pomogla u životu.

“Nijednu lipu niti sam bio dužan niti sam dužan danas. Što imaš, s tim klimaš”

PL: A je li pomogla i u poslu, da se ne ‘zalijećete’ u širenju KTC-a, da budete oprezni?

– Apsolutno. Vodio sam se time da ne budem dužan nikome i, hvala Bogu, nijednu lipu niti sam bio dužan niti sam dužan danas. Što imaš, s tim klimaš.

PL: Kako je došlo do osnivanja KTC-a?

– Radio sam u Križevčanki, u trgovini, bio sam komercijalni direktor i već sam bio zreo, iako ne i u godinama, da vidim što valja, a što ne. A nisam mogao šutjeti, nego sam rekao da će se ono što ne valja razbiti o glavu. To se nije svidjelo općinskoj garnituri pa sam otišao. Mogu zahvaliti pokojnom Ivici Gažiju, budućem ministru poljoprivrede, koji me pozvao u svoju firmu, Voćarsko-vinogradarsku stanicu. Godine 1992. godine preuzeo sam trgovački dio koji sam zapravio bio i stvorio i tako je nastao KTC. To je u mojoj glavi uvijek bilo ‘Katavićev trgovački centar’. Kad sam to formirao, došlo je do eksplozije u razvoju. No, u početku je bilo i podmetanja, sjećam se kako su poslovođe tražile da im dajem postotak od prometa, no ja to nisam htio, inzistirao sam da se svaka lipa evidentira. I mnogo ih je otišlo. Za preuzimanje sam podigao kredit, založio i kuću, a supruga i sinovi rekli su mi: Ti si dosad bio nositelj svega, mi ti vjerujemo. I tako je krenulo. Kad imate jedan centar, date ga u zalog i radite drugi. Kad je drugi gotov, date njega u zalog i radite treći i to je mehanizam širenja. Iskustva u tome nije bilo, ali bio sam, kažu, promućurni Imoćanac… Najvažnije je da nikome nisam ostao dužan. Vjerovao sam u sebe i u ljude oko sebe.

PL: Kakva je tada situacija u maloprodaji? Još je rat, nema stranih lanaca…

– Tada je inflacija bila oko jedan posto dnevno i morao sam biti vrlo oprezan. Nisam dao prostora za mešetarenje. Kupljeno – plaćeno – formiranje cijene na jednome mjestu i prodaja po toj cijeni. Na tim osnovama gradio sam sustav. Kad me danas netko pita, reći ću da nema boljeg kolektiva od onoga u KTC-u.

PL: Kad je došao trenutak u kojemu ste si kazali: To je to, uspio sam?

– Nikad nisam o tome razmišljao. Nije mi bilo važno imam li pet, petsto, tisuću ili pet tisuća zaposlenih, bilo mi je važno da nikome ne ostajem dužan, a i dalje sam nastavio skromno živjeti. Svi poduzetnici kojima je fokus na porodici uspjet će, a onaj koji otvori firmu pa kupi mercedes – nema od toga kruha, taj propada, samo je pitanje vremena.

PL: Ipak, postali ste jedan od najbogatijih Hrvata…

– Što je bogatstvo? Bogatstvo je u glavi. U procesu stvaranja firme imao sam poznanika koji su znali posegnuti u džep i izvaditi smotak novčanica… To mi je gnusno. Kad se netko bahati, a znam da je prazne glave, nije moj prijatelj. Bio sam u situaciji s jednim od najbogatijih Hrvata u mojoj branši da mi je ponudio veliki novac za KTC. Rekao sam mu: Ivica, ja radim porodičnu firmu i to znači da nije na prodaju, koliko god mi nudio.

PL: Ivica Todorić?

– Rekao sam mu da moji sinovi ne moraju ići u svijet, da njihova djeca uče i tome, je, hvala Bogu, tako. Imam mnogo i centara i hotela, ali kad idem na godišnji, imam samo rezerviran prostor u kojemu ću biti, a sve svoje obaveze plaćam, kao svaki drugi gost. Ako hoćete stabilnu firmu, onda i vođa mora biti stabilan.

PL: Bi li to trebala biti matrica za ponašanje poduzetnika u Hrvatskoj?

– Ne može se to ostvariti preko noći. Kad pogledate političke strukture, tko u njih odlazi? Oni koji se nisu snašli. Ima ih iz gospodarstva koji su ostavili firmu u gubitku, ali dobili su poziciju u politici. Bio sam u politici i kad sam vidio što se događa, valjda sam jedini koji se onda zahvalio Sanaderu i zatražio da me razriješi dužnosti.

PL: Bili ste šef županijskog HDZ-a…

– Da. Nisam htio biti u Nacionalnom vijeću HDZ-a. Kad sam vidio za što bih trebao poslužiti, rekao sam: Ne, hvala! Lijepo sam napisao da ne mogu zbog obaveza i firme dalje biti u Nacionalnom vijeću. Na sjednici predsjedništva stranke tražili su od mene da objasnim zašto, a ja sam se držao toga da je zbog firme.

PL: A što je bio pravi razlog?

– Kad bih danas otvoreno pričao o stvarima koje sam proživljavao, možda bi se sutra pojavila moja osmrtnica. Jesam za počastiti, ali nisam za to da mi netko odredi što, kako i koliko.

PL: Prije dvije godine vrbovali su vas da bude kandidat HDZ-a za gradonačelnika Križevaca, ali ste to odbili kazavši kako je došlo vrijeme da malo uživate. Kako uživate?

– Realan sam. Svaki čovjek od rođenja ima svoje životne faze. Rekao sam da stvaram na svome polju, da ću stvoriti nasljeđe koje će biti na ponos i gradu i mojoj porodici i građanima i da ne želim preko vode po vodu. Ne može čovjek sjediti na više stolica odjednom. Po meni je u životu stup porodica. Odgojiti djecu kako valja pravo bogatstvo. Najveće mi je zadovoljstvo kad se svi okupimo u mojoj kući.

Radnici? Bit ću sretan ako bude još više zaposlenih, da imaju pristojna primanja i da kažu: Evo, to je nama dao KTC

PL: Znači, ne uživate tako da putujete svijetom ili krstarite jahtom?

– Ne, uživam u tome kad vidim da moja unučad ide pravim putem, da uspješno studiraju i postižu sportske uspjehe.

PL: Što kažete na smjer u kojem ide Hrvatska? Znamo li uopće kamo idemo?

– Jeste li igdje vidjeli dijete koje se rodilo i odmah je govorilo i hodalo? Niste. Mislim da imamo dobar put, da idemo u pravcu Zapada, koji je naučio da se živi od svoga rada. Istina, imamo puno uhljeba, ali to se ne može preko noći riješiti. Ono što nećemo sami učiniti, to će nas drugi naučiti. Kao prvo, moramo naučiti da dugove treba vraćati i da ono što nije zarađeno ne može biti nagrađeno. Kad to kod nas bude čvrsti zakon, onda ćemo ići bržim korakom. Optimist sam, ali ne znam hoće li proces trajati pet ili deset godina.

PL: Rekli ste da ste 47 godina bili u braku s prvom suprugom i sigurno vam je jako teško palo kad je preminula… Ipak, pronašli ste novu družicu, koliko je to utjecalo na vašu vitalnost?

– Nakon suprugine smrti mislio sam da je svijet stao i da se više nikada neće vratiti na staro. Ostao sam sam u velikoj kući, punoj uspomena na nas dvoje. Prošlo je mjesec dana, dva mjeseca, tri, a ja ne mogu doći k sebi, ne spavam… Onda mi djeca kažu neka si dovedem nekoga. Koga dovesti? Ženu u mojim godinama, pa ću ujutro gledati je li živa. Ili mladu, pa se prilagođavati. I onda mi je sin kazao neka dovedem neku koju poznajem. I tako sam današnju suprugu, koja je radila kod nas, pitao hoće li doći k meni sa zadatkom da me prati, da mi bude pri ruci. Pristala je. Prošla je godina, dvije, pet i, hvala Bogu, držimo se. Mogu joj dati više nego neki mladac u jednome dijelu, u drugome ne, ali to je realnost.

PL: Koliko vam se život promijenio otkad ste se povukli u drugi plan?

– Promijenio sam način prehrane tako da sam više orijentiran povrću, a i voće je kod mene uvijek na stolu. Odem u lov gotovo svaki dan, ali ne zbog toga da bih pucao. Suština je u tome da uživam u svježemu zraku, promatram životinje, gledam što rade… Sad je faza parenja srnjaka i srna – kako bih mogao pucati u tom trenutku? Družim se i razgovaram s radnicima koji rade u lovištu.

PL: Zar ne pripadate visokom društvu, ne družite se s predsjednicima uprava, bankarima…?

– Moje je društvo i danas društvo običnoga čovjeka. Imam kuma u Ivancu Križevačkom, često se nađemo u klijeti. Ima prekrasnu smokvu, ponekad popijem čašu vina, ali ipak češće čistu vodu iz arteškog bunara.

PL: Kakav biste KTC željeli vidjeti za deset ili dvadeset godina?

– Bit ću sretan ako bude još više zaposlenih, da imaju pristojna primanja i da kažu: Evo, to je nama dao KTC. Uopće me ne zanima kolika će biti dobit, novac kvari ljude, posebno mlade. I danas kažem šefici financija da maksimalno 20 posto dobiti možemo uzeti, a ostalo ostaje u firmi. Tako je od prvih dana.

PL: Vas novac nije pokvario?

– Ne. Mogu ga sada u torbici imati ne znam koliko, nikad nisam pomislio da sam bogat zbog toga.

FOTO Nikola Wolf

  • Podijeli na društvenim mrežama
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email
  • Najnovije vijesti

Upišite pojam koji želite pretraživati

Na našoj stranici koristimo kolačiće (cookies) kako bismo Vam mogli pružati usluge, koje bez upotrebe kolačića ne bismo bili u mogućnosti pružati.
Nastavkom korištenja stranice suglasni ste s korištenjem kolačića. Pravila privatnosti