KOMENTAR Zašto Vlada želi potjerati mirovinske fondove iz Podravke i kakve veze s time ima 1993. godina

Dva i pol desetljeća kasnije, div iz Koprivnice - ako iz te konsolidirane priče izuzmemo slovensko Žito - ima otprilike isti godišnji promet. Što je realno - ako ukalkuliramo inflaciju - mnogo manje nego tada


Autor: podravski.hr — 10.12.2018. / 20:25 Aktualno

Ministar Goran Marić i šef NO-a Podravke Dubravko Štimac

Ratne 1993. godine koprivnička Podravka u poslovnim je knjigama zabilježila ukupan prihod od gotovo 800 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Pretvoreno u domaću valutu, to bi iznosilo otprilike 3,4 milijarde današnjih kuna. Trećina Hrvatske, sjetit ćete se, te je godine bila okupirana, a nekoć zajedničkog velikog tržišta bivše države odavno nije bilo. Bio je to prilično lijep iznos u vremenima kad je prosječna plaća iznosila par stotina maraka i tada je realno vrijedio mnogo više nego danas.
Dva i pol desetljeća kasnije, div iz Koprivnice – ako iz te konsolidirane priče izuzmemo slovensko Žito – ima otprilike isti godišnji promet. Što je realno – ako ukalkuliramo inflaciju – mnogo manje nego tada. U međuvremenu se Podravka vratila na ex-Yu tržišta, preuzela neke firmice u regiji i uskočila u nove distribucijske kanale diljem svijeta. No, ispalo je, eto, kako već 25 godina tapka u mjestu. Privatni sektor otad je snažno rastao: Ledo, Zvijezda, Vindija, Koka, Orbico, Jadran galenski, Atlantic, Jamnica – iz beznačajnih lokalnih firmica izrasle su u prave regionalne igrače. I hrvatski BDP po glavi od 1993. do danas veći je za otprilike 15 posto. Istinabog, to se čini poput mizerije u odnosu na irski i poljski koji su se više nego udvostručili, ali i tih skromnih 15-ak posto, koji su ostvareni isključivo u privatnom sektoru, Podravka je mogla samo sanjati.
To da Podravka stagnira dok drugi snažno rastu ne treba previše čuditi. Riječ je o tvrtki koja je i danas u čeličnom zagrljaju politike – lokalne i nacionalne. U jednom je času, u doba afere Spice, ta ista politika kompaniju gotovo bacila na koljena. U pokušaju da ovladaju ‘viškom’ dionica na tržištu, Podravkini su se dečki malo zaigrali pa se u financijskom krvotoku kompanije odjednom otvorila golema rupetina čije se posljedice i danas osjećaju. U najkriznijim godinama potrebnu sigurnost i stabilnost Podravci su dali njezini važni institucionalni dioničari – mirovinski fondovi. Oni su prvo otkupili najveći dio od 577.000 zlosretnih dionica iz afere Spice, a potom su u procesu dokapitalizacije u financijski krvotok tvrtke upumpali većinu od pola milijarde svježih kuna. Tim novcem Podravka je, recimo, bez kune novog zaduženja preuzela slovensko Žito, ali i do kraja pokrila investiciju nove Belupove tvornice vrijedne više od 500 milijuna kuna.

Već dva i pol desetljeća svjedoci smo pogubnog procesa rastakanja Podravke u režiji lokalne i nacionalne politike. Rastakanja kojem su se s vremena na vrijeme jedino odupirali čelnici mirovinskih fondova, ljudi koje Plenkovićeva Vlada sada želi potjerati iz Koprivnice

Nisu mirovinci Podravci donijeli samo financijsku stabilnost. Oni su, zapravo, tamo odigrali mnogo važniju ulogu – bili su vječna smetnja nezasitnim aspiracijama politike i s njome povezanih interesnih skupina. No, pritisci su ponekad bili toliko snažni da se tome nije moglo oduprijeti. Onog časa kad je, recimo, vladajuća politika odlučila u vrh Podravke nametnuti svoje igrače bez obzira na posljedice, mirovinci su reterirali. Pametniji popušta. Tako je došao SDP-ov kadar Zvonimir Mršić, a poslije njega i HDZ-ovo rješenje Marin Pucar. O sramotnim političkim kvotama na nižim menadžerskim razinama, a bogme i u Nadzornom odboru, da se ne govori.
No, kako se politici više očito ne da trpjeti stalan neposluh mirovinaca – a bogme su joj se prilično zamjerili u Podravci i Končaru – HDZ-ova većina odlučila je donijeti zakon po kojem će čelnike mirovinskih fondova i s njima povezane osobe najuriti iz nadzornih odbora svih tvrtki. Istodobno će u nadzorne i revizorske odbore mirovinskih društava Vlada nagurati svoje ljude od povjerenja. Bit će to snažan proces podržavljenja imovine obveznih mirovinskih fondova s nesagledivim posljedicama. Podravka se, recimo, nakon toga više ni formalno ne smije zvati privatnom, već državnom kompanijom. Kad se jednom riješe i zadnjih preostalih ‘smetala’ u upravama i nadzornim odborima poluprivatnih tvrtki, samo nebo je granica. Podravka će se tog časa naći u istom rangu s državnim tvrtkama tipa HEP, Janaf, Hrvatske vode, HPB, Plinacro i bit će važan poslijeizborni plijen. U uprave i nadzorne odbore ulazit će se tada isključivo po stranačkom ključu.
Već dva i pol desetljeća svjedoci smo pogubnog procesa rastakanja Podravke u režiji lokalne i nacionalne politike. Rastakanja kojem su se s vremena na vrijeme jedino odupirali čelnici mirovinskih fondova, ljudi koje Plenkovićeva Vlada sada želi potjerati iz Koprivnice. Pa da onda ministri, šefovi mjesnih stranačkih organizacija i njihov ortački poduzetnički ešalon u miru podijele lovinu. Dok se još ima što dijeliti. Za to vrijeme Hrvatska je postala ekonomski najjadnija država u EU i učvrstila se na svjetskom začelju po konkurentnosti.
“Pusti nek traje, sve dok traje dobro je”, pjevuše smjerni politički jurišnici.
Piše: Robert Mihaljević
FOTO: NIKOLA WOLF